Roditelji i djeca

Mogućnost da sebi nešto poklonim bez grižnje savjesti

mogucnost da sebi nesto poklonim bez griznje savjesti svjedocanstvo book evangelizacija

Mame znaju za osjećaj kada prvi puta ostave svoju bebu nekome na čuvanje. Brineš se jer ga ostavljaš drugome na brigu. Hoće li taj drugi znati zadovoljiti njegove potrebe, hoće li dijete biti sretno, zadovoljno, mirno kao s tobom?

Taj neki dvojni osjećaj, kada sam prvi puta ostavila svoju djevojčicu u vrtiću, ostao je zauvijek u meni. Osjećaj krivnje i brige zajedno s osjećajem slobode i radosti.


Slično je tome bilo i kada sam se odlučivala za školu molitve. Kao zaposlena majka s troje djece, od kojih je najmlađe imalo dvije godine, imala sam malo vremena za samu sebe. Uvijek u žurbi i uvijek „se nešto treba obaviti“.  Krenula sam na tečaj sa istim onim osjećajima koje sam imala kada sam svoju Martu prvi put ostavila u vrtiću. Borila sam se s tim osjećajem svaki puta kada bih na grupu išla. Uskoro sam i odustala.

Nakon godinu dana dala sam sebi i Bogu još jednu priliku. Razmišljala sam o tome kako moram donijeti definitvnu odluku imam li pravo „ukrasti“od svoje obitelji i obaveza vrijeme koje želim za sebe. Jedva sam otišla na taj „sastanak“ s Božjom Riječju. Radila sam poslije podne. Djeca su bila u vrtiću i u školi. Doma je bilo toliko toga za obaviti. Taj dan nisam stigla skuhati ručak. Svaka žena zna koliko se lomimo u sebi kada ostavljamo obaveze radi nečeg „sebičnog“, nečeg „samo za nas“.

Došla sam na susret škole molitve. Čitali smo nešto iz svetog Pisma, molili, raspravljali o doživljenom. Još uvijek nisam bila sigurna hoću li ponovno doći. „Je li to dobro za mene i moju obitelj? Imam li na to pravo?“

Svakoga petka navečer prepričavam djeci o čemu smo taj dan razgovarali u mojoj „školi“. I njih Bog dotiče kroz moja dva sata tjedno.

Tada je naš voditelj krenuo govoriti o nečemu što nije imalo veze s onim čitanjem iz svetog Pisma koje smo taj dan „obrađivali“. Tema je krenula nekim skroz drugim smjerom. Onim smjerom koji je moje srce trebalo. Bog me doticao kako već dugo nisam osjetila. To je bilo ono što me trenutno najviše mučilo. Dobila sam odgovor na jedno svoje veliko pitanje. A ništa nisam pitala. Bog je znao što trebam i inspirirao voditelja da promjeni temu koju smo započeli. Dobila sam odgovor i odlučila sam pokloniti dva sata tjedno sebi i Bogu. Bez grižnje savjesti. Za dobro mene i mojih najmilijih.

„Sine moj, imaš li štogod, priušti sebi i prinesi Gospodu dostojne žrtve.“ (Sir 14, 11). „Ne uskraćuj sebi sadašnje sreće i ne daj da ti izmakne dio dopuštena užitka.“ (Sir 14, 14)

Sada sam polaznica škole molitve više od tri godine. Gotovo svaki tjedan „kradem“ od svoje obitelji i obaveza dva sata za sebe. Sigurna sam da mnoge životne probleme i teškoće ne bih savladavala tako mirno i lako kako ih savladavam zbog ta dva sata tjedno. Izgladila sam mnoge „neravnine“ u svom karakteru (brbljivost, zdvojnost, osuđivanje, samosažaljenje). Svakoga petka navečer prepričavam djeci o čemu smo taj dan razgovarali u mojoj „školi“. I njih Bog dotiče kroz moja dva sata tjedno. Moj Ivan, sada već predškolac, a ne beba od dvije godine, u svaku našu molitvu doda i po koju rečenicu „Isuse, Ti si…“. Isuse Ti si naš Kralj. Isuse Ti si moj prijatelj. Isuse Ti si vladar Zagreba, Hrvatske.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh