Foto: Marko Aliaksandr, Shutterstock

„Vjeruješ li mi?“ – začujem glas…
„Vjeruješ li da donosim spas?
Vjeruješ li da meni
Moguće je sve?
Vjeruješ li da nikad neću
Prestati voljeti te?“
Što odgovoriti? Što reći?
Ponekad nisu dovoljne riječi…
Tada se zagledam oko sebe,
I gle: Posvuda vidim Tebe!
U snijegu koji, bar na tren,
Čini da bijelo i čisto je sve!
U Suncu što novi najavljuje dan,
U Mjesecu što nas prati u san.
U toploj riječi, blagom smiješku,
Prijatelju koji vidi, ali oprašta grešku!
U Ljubavi koja uvijek tinja,
Čak i usred hladnoće, snijega, inja…
A najlakše vidim prisutnost Tvoju,
Kada pogledam dječicu svoju!
Dao si nam da sudjelujemo
U čudu života
I u tome se krije
Prava ljepota!
Zato te molim, Gospodine,
Iako nismo sveci,
Daj nam snage i vjere
Da budemo sličniji djeci!
Da znamo se radovati svemu
I uvijek reći hvala,
Baš kao što to čine
Dječica mala!
Jer samo dječje oči
I srca ponizna, čista
Mogu vidjeti Tebe,
Pravoga, živoga Krista!
❤️
Slavica Cvitanušić

Za Book.hr priredila M. V., odabrala A. P.