Foto: Shutterstock

Potreba za ljubavlju  i strah od te potrebe može nas odgurnuti u lažne prostore gdje se nešto prikazuje kao da je ljubav, a nije. Gdje nešto samo podsjeća na ljubav, a nije ljubav. Mnogo naših grijeha, i mojih i tvojih, proizlazi iz toga što se bojimo voljeti i bojimo se biti voljeni. A to je tako jer smo bili ranjeni u ljubavi, nanesena nam je nepravda, bili smo poniženi, odbačeni, ismijani, izgaženi nogom poput crva. Je li to moguće obnoviti? Da. Zanimljiva je jedna pojava u posljednje vrijeme; može se primijetiti koliko je ljudi lišeno prave kršćanske ljubavi i zato sve više njih pokušava od svojega tijela učiniti simbol vlastitog zadovoljstva. Tijelo i vanjski izgled prikazuju se tako da sve više zadovolje čovjeka. U njemu se budi ljubav za samim sobom, kao da ne želi ljubav od nekog drugog. Tu se radi i o fizičkoj, atletskoj spremi – puno se vremena provodi u teretanama, trenira se do krajnjih granica iscrpljenosti, padaju sa sprava potpuno znojni, ali žele još, još, još. Mnogo njih uredno slijedi pravila zdravoga života, samo da bi odlično izgledali. Zašto? Koncentriraju se na finese svojega tijela, paze na svaki i najmanji detalj. Sve manje od savršenstva uzrokuje stres i osjećaj nesavršenosti. Zašto žele biti tako savršeni? Jer onaj koji je savršen može pobuditi malo ljubavi. Ako ne od nekog drugog, pa barem od samog sebe. (…)

One osobe koje mogu biti najranjivije i najizloženije kušnji oklopa ili najviše predodređene da prime Duha Svetog, imaju i priliku i kušnju istovremeno…

Moramo biti oprezni prema onome što nas zavarava, a ne daje pravu ljubav. Bolestan način izbjegavanja prave ljubavi i traženja sreće na obrnuti način vodi nas do narcističkog divljenja. Ako me nitko zaista ne voli, sam ću sebe učiniti tako savršenim i dostojnim obožavanja da ću druge natjerati da me vole. A ako me nitko ne počne obožavati, sam ću se obožavati i voljeti. Braćo, jedna od najgorih rana na našem svijetu je odbacivanje. Najviše se čuvamo odbacivanja, do te mjere da unaprijed odbacujemo ljude koji nas vole kako ne bismo bili odbačeni. To je oklop. Za osobu koja je pretrpjela nepravdu mi smo ti koji smo nepravedni, samo zato da ne bismo bili povrijeđeni. To je iskušenje koje je teško primijetiti u vrijeme formacije, ali ono postoji sada, danas. U onom trenutku kad smo u najvećem iskušenju, možemo najviše i duhovno narasti. (…) One osobe koje mogu biti najranjivije i najizloženije kušnji oklopa ili najviše predodređene da prime Duha Svetog, imaju i priliku i kušnju istovremeno…

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Kako zavoljeti svoj život“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.