Duhovnost

ODBAČENOST – NITKO JE NIJE POŠTEĐEN

Mnoge bismo životne probleme razriješili kad bismo razumjeli i pozabavili se ovim problemom Doživljavanje odbačenosti gotovo je neizbježno iskustvo u životu svake osobe. Gotovo uvijek otvara vrata djelovanju mnoštva zlih duhova, korijen je mnogobrojnih negativnih emocija i stavova...

Mnoge bismo životne probleme razriješili kad bismo razumjeli i pozabavili se ovim problemom

Uzroci odbačenosti

U svakom međuljudskom odnosu postoji mogućnost doživljavanja odbačenosti. Obično ju iskusimo već u djetinjstvu. Možda si zbog siromaštva morao nositi staru i iznošenu odjeću pa su ti se vršnjaci rugali. Ako imaš neki tjelesni nedostatak, zacijelo si se naslušao ružnih riječi i uvreda. Društvo rijetko prihvaća one koji se po nečemu razlikuju od ostalih. Kada se ne uspiju poistovjetiti s nama, ljudi nas odbacuju.


Najrazornija vrsta odbačenosti

Vrsta odbačenosti koja ima najrazorniji učinak na ljudsku dušu jest ona koju iskusimo kada nas vlastiti roditelji odbace. To se događa u ranoj životnoj dobi, i to obično na sljedeća tri načina:

1) Dijete može biti odbačeno još u majčinoj utrobi. Majka koja ne želi začeto dijete sigurno će ga odbaciti. Možda to neće izraziti riječima, ali će u srcu imati takav stav. Recimo da je zatrudnjela izvan bračne zajednice. Nesretna je zbog toga pa se počinje opirati neočekivanom problemu. Neke majke zamrze život koji nose u sebi. Njihova se djeca rađaju s duhom odbačenosti u sebi. U Americi sam došao do nevjerojatnog otkrića. Naime, neprekidno sam susretao ljude koji su mi govorili da su se već u najranijoj dobi osjećali odbačeno. Svi su pripadali naraštaju rođenom tijekom Velike depresije. Njihove su majke živjele u velikom siromaštvu i hranile mnogo gladnih usta. Pomisao na dolazak novoga člana obitelji bacala ih je u očaj. Stoga su svojim stavom ranjavale dijete još u utrobi.

2) Nedostatak zagrljaja, dodira i drugih tjelesnih načina izražavanja naklonosti drugi je najčešći uzrok otvaranja rane odbačenosti u djetinjoj dobi. Sjećam se naljepnica s porukom: „Jeste li danas zagrlili svoje dijete?” To je vrlo važno pitanje. Dijete koje ne prima dovoljno tjelesnih izraza nježnosti osjeća se odbačeno do kraja života. Neki roditelji istinski vole svoje dijete, ali mu ne izražavaju ljubav dodirima i zagrljajima. Nedavno sam razgovarao s čovjekom koji mi je rekao: „Otac me je vjerojatno volio, ali mi to nije znao pokazati. Nikada me nije držao u krilu niti me grlio.” Neki su to doživjeli od svojih majki. U oba slučaja mlado biće zaključuje: „Ja sam neželjeno dijete. Mama i tata me uopće ne vole!” Gotovo svaki buntovni i ogorčeni tinejdžer reći će ti: „Roditelji su mi kupovali sve što sam poželio. Imao sam super odjeću, išao u najbolje škole i vozio najskuplji automobil, ali mi nisu posvećivali nimalo pažnje. Nikada mi nisu dali sebe!” Čitavi naraštaji mladih ljudi duboko preziru stariju generaciju zbog njihova okrutnog materijalističkog mentaliteta, lišenog svake nježnosti. To su uglavnom djeca iz imućnih obitelji, koja su imala sve osim onoga što im je bilo najpotrebnije, a to je ljubav. Odbačenost pogađa i djecu rastavljenih roditelja. Ona najčešće ostaju s majkom koja mora sama prehranjivati obitelj i nositi sav teret odgoja na svojim plećima. Neka su djeca privrženija ocu, pa njegov iznenadni odlazak ostavlja u njima bolnu prazninu.

Ako je otac otišao s drugom ženom, dijete obično razvije ogorčenost prema njemu i duboku mržnju prema toj ženi. U njegovu se srcu stvori bolna rana i stav koji govori: „Napustio me onaj kome sam vjerovao i koga sam najviše volio. Nikada više neću nikome vjerovati!” Razvedene se majke suočavaju s gomilom novih odgovornosti te više nisu u stanju pružati djeci ljubav i pažnju kao prije razvoda. U takvim se slučajevima dijete suočava s dvostrukim odbacivanjem. Osjeća se odbačeno i od oca i od majke.

3) U nekim obiteljima roditelji pokazuju više naklonosti jednom djetetu, dok drugo zanemaruju, često potpuno nenamjerno. U obiteljima s troje djece srednje dijete se često osjeća nevoljeno i zapostavljeno. Najstariji brat je prvorođenac. Pametan je, ima sve odgovore i roditelji mu se dive. Najmlađe dijete je omiljeno. U njemu svi uživaju. No, srednji sin nije osobito nadaren. Budući da nije ničiji mezimac, neprestano se osjeća zapostavljeno i manje vrijedno. Čini se da roditelji uvijek hvale starijega brata i mlađu sestru, dok srednje dijete niti ne spominju. Naravno, ono ne može, a da ne pomisli: „Tata i mama vole moga brata i sestru, ali mene ‒ ne”. U obiteljima s više djece događa se i to da jedno dijete dobiva gotovu svu pažnju i ljubav roditelja, dok ostala djeca stoje negdje sa strane. Osjećaju se jadno i bezvrijedno pa razviju snažan osjećaj odbačenosti koji ih prati do kraja života. Sjećam se majke koja je jednoj kćeri izražavala daleko više nježnosti i ljubavi nego li drugima. Jednoga je dana začula neobičan zvuk koji je dolazio iz sobe njezine mezimice. Brzo je viknula: „Jesi li to ti, dušo?” Tada je začula razočarani glas druge kćeri: „Ne, mama! To sam samo ja!” Majka je tada uvidjela koliko je njezino ponašanje štetilo drugim kćerima. Pokajala se i odlučila obnoviti narušene odnose sa svakim djetetom.

Spomenut ću još jedan primjer razornih posljedica doživljavanja odbačenosti u ranoj životnoj dobi.

„Duše smrti, zapovijedam ti u Isusovo ime da mi kažeš kada si ušao u ovu ženu!”

Prije mnogo godina služio sam u jednoj crkvi u Miamiju, Florida. Nekoliko dana prije početka seminara jedna me kršćanska obitelj pozvala u goste. Tijekom toga posjeta učinio sam nešto što inače činim vrlo rijetko. Usred razgovora okrenuo sam se prema majci i rekao joj: „Sestro, ako se ne varam, u tebi je duh smrti!” Ta je žena imala sve razloge da bude sretna. No, bila je duboko nesretna. Imala je dobroga muža i djecu, ali se gotovo nikada nije smijala niti pokazivala ikakve znakove zadovoljstva i sreće. Živjela je u sumornoj žalosti. Iako vrlo rijetko nastupam na spomenut način, te sam večeri znao da to moram učiniti.

Još sam joj rekao: „Sestro, u petak propovijedam u Miamiju. Ako dođeš na bogoslužje, pomolit ću se za tebe.”

Na službi sam ju odmah uočio. Sjedila je u prvom redu. Ponovno sam postupio na sebi nesvojstven način. Usred propovijedi sišao sam s podija, prišao ženi i rekao: „Duše smrti, zapovijedam ti u Isusovo ime da mi kažeš kada si ušao u ovu ženu!”

Tada mi je duh, a ne žena, razgovijetno odgovorio: „Došao sam u nju kada su joj bile dvije godine.”

„Na koji si način ušao?” upitao sam.

„Ušao sam kada joj je bilo teško, jer se osjećala odbačeno, neželjeno i usamljeno!” glasio je odgovor.

Ta je sestra nakon pola sata bila potpuno slobodna od duha smrti.

Zlo koje snalazi odbačene ljude

Sljedećih nekoliko dana neprestano sam razmišljao o njenom slučaju. Dobio sam nov uvid u zlo koje snalazi odbačene ljude. Odbačenost otvara vrata mnogim demonskim silama. Đavao nastoji ovladati cijelom osobom i potpuno preuzeti nadzor nad njenim bićem.

Od tada sam služio stotinama ljudi koji su tražili i primili oslobođenje od gorkih plodova odbačenosti.

Na žalost, odbačenost se često ne prepoznaje na prvi pogled. Ona se ukorjenjuje u stav koji osoba ima prema svijetu oko sebe. No, taj je problem duhovne prirode. Iskustvo me naučilo da iza svake negativne emocije, stava i načina ponašanja stoji pripadajući duh. Iza čestih napadaja panike i preplašenosti nalazi se duh straha. Iza zavisti stoji duh zavisti, a mržnju hrani duh mržnje.

To ne znači da svatko tko se uplaši, ima duh straha u sebi. No, ako se ne naučimo suprotstavljati strahovima, već im se nekontrolirano prepuštamo, otvaramo vrata neometanom djelovanju duha straha. Kada taj strah uđe u nas, brzo gubimo nadzor nad emocijama te više ne možemo upravljati svojim ponašanjem.

To vrijedi i za ostale negativne emocije, bilo da se radi o ljubomori, zavisti ili nečemu trećem. Odbačenost gotovo uvijek otvara vrata djelovanju mnoštva zlih duhova. Kao što sam već rekao, ona je korijen mnogobrojnih negativnih emocija i stavova.

Pokušat ću podrobnije opisati taj proces. Za primjer ću uzeti djevojku koja se osjeća odbačeno od oca. Mrzi ga zbog njegova neprekidnog prigovaranja i nezainteresiranosti za njene probleme. Ta se mržnja iz dana u dan produbljuje, sve dok ju djevojka više nije u stanju obuzdati.

Kada odraste, ona se uda i dobije djecu. Ubrzo uvidi kako i sama mrzi jedno svoje dijete. Njena je mržnja pakosna i suluda, ali ju ona ne uspijeva kontrolirati. To je duh mržnje. Budući da otac više nije prisutan, razorni se osjećaji usredotočuju na drugoga člana obitelji. Mnoge žene mrze muškarce jer su pod utjecajem toga duha. Neke postanu lezbijke i cijeli život izbjegavaju normalne kontakte s muškarcima. (…)

Bog ima lijek!

Doživljavanje odbačenosti gotovo je neizbježno iskustvo u životu svake osobe. Uzroci su mu sljedeći: razvod braka, zlostavljanje u djetinjstvu, nedostatak roditeljske ljubavi i skrbi, doživljavanje poniženja u javnosti, siromaštvo, neželjena trudnoća, neuspjesi u školi i na radnom mjestu…

Premda toga možda nismo svjesni, odbačenost nam nanosi duboke i trajne rane. Odbačenost predstavlja korijen mnogih životnih problema, poput buntovnosti, depresije, zlostavljanja te poteškoća u stvaranju i razvijanju međuljudskih odnosa. No Bog ima lijek za nas. Taj nas lijek može ozdraviti od posljedica odbačenosti i uvesti nas u predivno iskustvo božanske prihvaćenosti!

Iz knjige „Božji lijek protiv odbačenosti” autora Dereka Princea. Izdavač: KUDP Karlovac.

  • 31
  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Klub prijatelja
Na vrh