Foto: Dnevno.hr

Želim da ovo svjedočanstvo dođe do svih ljudi na svijetu, na veću slavu Božju i spasenje svake osobe koja svoje srce želi otvoriti Gospodinu. Želim i moram ovo posvjedočiti, kako bi se u srcima mnogih Bogu posvećenih duša iznova rasplamsala vatra ljubavi prema Kristu; oni, čije ruke imaju moć donijeti Krista na zemlju, da postane našom hranom; a drugi, da se riješe „navike“ površnoga primanja, i da s divljenjem i čuđenjem dožive susret s Ljubavlju. Ovo svjedočim da bi moja braća i sestre po cijelom svijetu, svaki puta još više srcem doživjeli najveće od svih čuda – sudjelovanje u slavlju svete Euharistije.

Danas ćeš puno toga saznati i želim da budeš vrlo pažljiva, jer čemu danas budeš svjedočila i sve što ćeš danas doživjeti, morat ćeš prenijeti cijelom čovječanstvu

Bilo je to u predvečerje svetkovine Blagovijesti. Mi, članovi molitvene skupine, otišli smo na svetu ispovijed. Nekoliko žena iz molitvene skupine nisu mogle te večeri otići na ispovijed i željele su se ispovjediti sljedećeg dana prije Sv. Mise. Kada sam sljedećega dana, na svetkovinu, malo zakasnila u crkvu, nadbiskup i svećenici već su se penjali na oltar. U tom mi je trenutku Majka Božja progovorila tako slatkim i nježnim glasom, koji čovjeka preplavljuje radošću:

„Danas ćeš puno toga saznati i želim da budeš vrlo pažljiva, jer čemu danas budeš svjedočila i sve što ćeš danas doživjeti, morat ćeš prenijeti cijelom čovječanstvu.“

Bila sam jako iznenađena, ne razumjevši što se događa, no čvrsto sam odlučila biti pažljivom.

Prvo što sam zamijetila bio je Kor najljepših glasova, čije se je pjevanje u nekima trenucima činilo dalekim, a u nekima opet kao da je bilo blizu i tako se je izmjenjivalo; kao da su glazba i pjevanje bili nošeni šumom vjetra.

Sigurno sam u tom trenutku pomislila: ‘Ali ja sam ipak u stanju Božje milosti, jer sinoć sam se tek ispovjedila…’

Uvodni obred

Gospodin nadbiskup započeo je misnu žrtvu i kad je došao do pokorničkog čina, presveta je Djevica rekla:

„Moli sad Gospodina iz dubine svoga srca za oproštenje svih tvojih promašaja. Moli ga za oproštenje jer si ga uvrijedila – tako ćeš imati povlasticu sudjelovati u Sv. Misi.“

Sigurno sam u tom trenutku pomislila: „Ali ja sam ipak u stanju Božje milosti, jer sinoć sam se tek ispovjedila.“

Nebeska Majka mi je odgovorila: „I ti stvarno misliš da od sinoć nisi uvrijedila Gospodina? Dopusti da te podsjetim na nekoliko događaja. Kad si danas izašla iz kuće, da bi ovamo došla, približila ti se je djevojka koja ti pomaže kod kuće kako bi te nešto zamolila. Ali budući da si kasnila i bila si u žurbi, zbog čega si bila napeta, nisi joj baš uljudno odgovorila. Sagriješila si protiv kršćanske ljubavi prema bližnjemu. Misliš li još uvijek da nisi Boga uvrijedila?“

Kada si krenula na Misu, autobus ti je prepriječio put. Gotovo te je pregazio, s ti si tom jadnom vozaču, tom bližnjemu, rekla puno nedoličnih izjava, umjesto da si došla na vrijeme izmoliti svoju molitvu i tako se pripremiti za Sv. Misu. Nisi imala ljubavi prema bližnjem i izgubila si mir i strpljivost. I usprkos tomu kažeš da nisi povrijedila Gospodina?

Dolaziš u posljednjem trenutku, kada procesija sa svećenicima ulazi u crkvu, slaviti žrtvu Sv. Mise; ti ćeš sada sudjelovati u tome slavlju bez ikakve priprave…

Na to sam rekla: „Da, moja Majko, ništa više ne govori. Prestani. Ne podsjećaj me dalje na sve te moje pogreške, jer ću inače umrijeti od stida i kajanja.“

„Zašto morate doći u posljednjem trenutku? Trebate ranije biti u crkvi, da biste izmolili molitvu i zamolili Gospodina da pošalje svoga Duha Svetoga, da vam dadne duha mira i pomirenja, i da otjera iz vas duh ovoga svijeta, dnevnih briga, osobnih problema i rastresenosti, da biste bili sposobni ispravno i dostojno doživjeti taj tako sveti trenutak Euharistije. Ali vi dolazite kad je slavlje već započelo i sudjelujete u njemu kao da je riječ o bilo kojem događaju, a da se niste duhovno pripremili za to. Zašto? To je doista jako čudno. U trenutku ste najvećeg dara od Svevišnjega, ali to ne znate dovoljno cijeniti.“

Osjećala sam se tako loše, jer je bilo beskrajno mnogo toga za što sam morala moliti Boga za oproštenje; ne samo zbog lošeg ponašanja toga dana nego, prije svega, za mnogo puta kada sam – kao i mnogi drugi – štoviše većina, jednostavno čekala dok svećenikova propovijed završi, prije nego bih sama ušla u crkvu. Za sve te trenutke kojih nisam bila svjesna ili jednostavno nisam željela razumjeti što to znači biti u crkvi i sudjelovati na svetoj misnoj žrtvi. Za sve trenutke kada je moja duša bila puna teških grijeha, a ja sam se usudila usprkos tome sudjelovati na Svetoj Misi, morala sam zamoliti za oproštenje.

Odjednom se ugledah na jednom jako udaljenom mjestu, pred veličanstvenošću prijestolja Božjega. Sve je bilo puno svjetla, a ja sam bila ispunjena beskrajnom ljubavlju i puna zahvalnosti

Slava

Bio je blagdan i pjevala se je Slava. Naša mi je Gospa rekla: „Slavi i veličaj sa svom svojom ljubavlju Presveto Trojstvo, priznajući se u potpunosti Njegovim stvorenjem.“

Tada sam Slavu doživjela drugačije! Odjednom se ugledah na jednom jako udaljenom mjestu, pred veličanstvenošću prijestolja Božjega. Sve je bilo puno svjetla, a ja sam bila ispunjena beskrajnom ljubavlju i puna zahvalnosti neprestano ponavljala: „Zahvaljujem Ti radi velike slave Tvoje, hvalimo Te, klanjamo Ti se, slavimo Te, zahvaljujemo Ti, Gospodine i Bože, Kralju nebeski, Bože Oče Svemogući…“ I predstavih si očinsko lice nježnog Oca puna beskrajne dobrote… „Gospodine Isuse Kriste, jedinorođeni Sine, Gospodine Bože, Jaganjče Božji, Sine Očev koji oduzimaš grijehe svijeta…“ I odjednom je Isus stajao ispred mene, licem ispunjenim nježnošću i beskrajnim milosrđem… „Jer Ti si jedini Svet, Ti si jedini Gospodin, Ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste, sa Svetim Duhom…“ Bog lijepe Ljubavi; onaj koji je u ovom trenutku doveo do drhtanja i potresao cijelo moje biće i moj život…

Iz dubine sam srca molila: „Gospodine, oslobodi me od svih zlih duhova. Moje srce pripada posve Tebi, o moj Gospodine. Pošalji mi svoj mir, da bi iz ove euharistije zadobila najveću korist za moje spasenje i da bi moj život mogao donijeti najbolje plodove. Duše Božji, sveti Duše, promijeni me, djeluj u meni, vodi me i pokazuj mi put! O Bože, daruj mi darove koji su mi potrebni, da bih tebi bolje služila!“

Pokušaj tijekom cijelog dana razmišljati o tim riječima, koje su u tebi ostavile traga; nekada to može biti cijelo Evanđelje, a nekada samo jedna jedina riječ

Služba Riječi

Došlo je vrijeme za službu Riječi, a Presveta Djevica tražila je da ponavljam za njom: „Gospodine, danas želim pažljivo slušati tvoju Riječ i donijeti bogat rod. Neka tvoj Duh Sveti tako očisti i pripravi tlo moga srca, da tvoja Riječ raste i razvija se u meni. Očisti moje srce i moju dušu da za to budem spremna i toga dostojna.“

„Želim da pažljivo slušaš čitanje i cijelu svećenikovu propovijed. Sjeti se da u Bibliji stoji: ‘Riječ se Božja ne vraća natrag bez ploda.’ (Usp. Iz 55,10-11; 2 Kor 9,10) Kad pažljivo slušaš, ostat će nešto od svega toga u tebi. Pokušaj tijekom cijelog dana razmišljati o tim riječima, koje su u tebi ostavile traga; nekada to može biti cijelo Evanđelje, a nekada samo jedna jedina riječ: ono što u tebi ostane trebaš kušati ostatak dana i radovati se tome okusu. I onda će se ta Riječ u tebi utjeloviti; tako se mijenja život, dopuštajući da Božja Riječ mijenja osobu.“

„Reci Gospodinu da si ovdje da bi to slušala, da to rado želiš, da ti on to treba objaviti u tvom srcu.“ Ponovno sam se zahvalila Bogu koji mi je dao priliku čuti njegovu Riječ, i zamolila ga za oproštenje što mi je srce tako otvrdnulo tijekom svih tih godina, da sam svoju djecu učila samo nedjeljom ići u crkvu, jer je to Crkva zapovijedala i tražila, a ne iz ljubavi i potrebe da se ispune Bogom…

Ja koja sam prisustvovala tolikim slavljima euharistije najčešće iz obveze i društvenih prilika, vjerovala sam da ću tako biti spašena. Nikad mi nije palo na pamet živjeti i doživljavati Svetu Misu. Još sam manje gubila vrijeme na usmjeravanje svoje pažnje tijekom čitanju ili svećenikove propovjedi.

Osjećala sam silnu bol u svom srcu za sve godine koje sam tako izgubila i koje su mi bile beskorisne! Sve zbog neznanja! Koliko površnosti pokazujemo tijekom sudjelovanja na Svetoj Misi, na koju dolazimo kada je vjenčanje, misa zadušnica ili jednostavno jer nam je to jedna obaveza, budući da nas moraju vidjeti drugi ljudi! Koje je to neznanje o našoj Crkvi i sakramentima! Koje je to gubljenje snage i vremena, kada se dalje obrazujemo i želimo pratiti novosti vezane za prolazne stvari, koje u trenutku mogu nestati i onda ostajemo bez ičega, i koje nam ni na koji način ne mogu produžiti život ni za jednu minutu! Unatoč tome, ništa ne znamo o onome što nam može donijeti malo neba na zemlju! Ništa ne znamo o tome, a hoćemo biti obrazovane žene i muškarci.

Naša Majka reče: ‘Dobro pazi, to su anđeli čuvari svakog čovjeka koji je ovdje prisutan. Sad je trenutak u kojem anđeo čuvar svakog vjernika donosi darove i molitve Gospodinu na oltar’

Prinos darova

Trenutak kasnije počela je priprava darova. Blažena mi Djevica tada reče: „Moli ovako: Gospodine, prikazujem ti sve što jesam, što imam, što mogu, sve to polažem u Tvoje ruke. Izgrađuj ti, o Gospodine, od ovoga maloga i jadnoga, što jesam. Po zaslugama tvojeg Sina, promjeni me, o najuzvišeniji Bože. Molim te za moju obitelj, za moje dobročinitelje, za svakog pojedinog člana našeg apostolata, za sve osobe koje nas napadaju, za sve one koji su se preporučili mojoj siromašnoj molitvi… Pouči me kako položiti svoje srce na njihov životni put, da ne bude tako tvrd; neka osjete nježnost Ljubavi… Tako su molili sveti, i tako ja želim da i vi molite.“

I tako traži Isus, da raširimo svoja srce po tlu kako put ne bi ostao grub, nego da im olakšamo i preuzmemo boli svakog koraka. Godinama kasnije pročitala sam i našla sam u molitvenoj knjižici jednog sveca, koga štujem – sv. Josemarie Escrive de Balager – sličnu molitvu, koju me je naučila Presveta Djevica. Možda mi je ovaj svetac, pod čiju se zaštitu stavljam i njemu preporučam, svojim molitvama priredio veliku radost.

Iznenada je mnoštvo ‘likova’ počelo ustajati u klupama; prije toga ih uopće nisam bila vidjela. Izgledalo je kao iz boka svakog čovjeka, koji je bio u katedrali, izlazi druga osoba, koje se preobražava u mlade i lijepe likove. Bili su obučeni u bijelu odjeću (tuniku) koja je svijetlila, izašli su iz klupa u središnji prolaz crkve i svečano prišli oltaru. Naša Majka reče: „Dobro pazi, to su anđeli čuvari svakog čovjeka koji je ovdje prisutan. Sad je trenutak u kojem anđeo čuvar svakog vjernika donosi darove i molitve Gospodinu na oltar.“

U tom sam trenutku bila potpuno iznenađena i svladana, budući su ta bića imala tako lijepa lica koja su zračila tajanstveno i predivno, što je teško opisati. Crte su lica tako lijepo i predivno zračile. Bile su meke poput ženskih, ali njihova tjelesna građa, njihove ruke i njihov lik bili muškarčevi. Bose noge nisu dodirivale tlo, nego su se kretale klizeći, kao da lebde nad zemljom. Ta je procesija nebeskih likova bila vrlo dojmljiva.

Neki od njih imali su u svojim rukama nešto slično zlatnim posudama iz kojih je izlazilo bijelo-zlatno svijetlo; tada reče Majka Božja: „To su anđeli čuvari osoba koje prikazuju ovu Svetu Misu s mnogim nakanama. Oni su uistinu svjesni što znači ovo svjetlo. To su anđeli onih koji imaju nešto što će ponuditi i prikazati Gospodinu…“

Iza prvih anđela išli su drugi, koji nisu ništa držali u svojim rukama. Stajali su praznih ruku. Blažena Djevica reče…

„Prikažite u ovom trenutku sve, ponudite Gospodinu vaše brige, boli, snove; vaše žalosti, radosti i molbe. Sjetite se da Sveta Misa ima beskrajnu vrijednost, i upravo zato budite velikodušni u žrtvovanju i prikazivanju vaših molbi i nakana.“

Iza prvih anđela išli su drugi, koji nisu ništa držali u svojim rukama. Stajali su praznih ruku. Blažena Djevica reče: „To su anđeli čuvari ljudi koji su ovdje, ali koji nikad ništa ne žrtvuju, koji ne pokušavaju doživjeti svaki trenutak liturgije i koji ne prikazuju ništa što bi se trebalo donijeti pred Gospodinov oltar.“

Na kraju su išli drugi anđeli koji su ostavljali vrlo žalostan dojam; išli su prema oltaru sa sklopljenim rukama na molitvu i pogledom oborenim prema podu. „To su anđeli čuvari ljudi koji su ovdje, ali unatoč tome nisu nazočni. To su oni koji su došli prisilno, ili su došli na Misu zbog nekog kompromisa ili društvene obaveze, ali sami ne žele nazočiti žrtvi Svete Mise. I ti anđeli čuvari idu žalosni, budući ništa nemaju što bi mogli donijeti na oltar, osim svojih molitava.“

„Ne žalostite tako svoje anđele čuvare… Mnogo molite. Molite za obraćenje grešnika, za mir u svijetu, za članove vaših obitelji, za vaše susjede, za one koji su se preporučili u vaše molitve. Molite, tražite, vapite mnogo, ali ne samo za sebe nego i za druge – prije svega za vaše neprijatelje.“

„Sjeti se da se Gospodinu najviše sviđa kada sami sebe ponudite kao žrtvu zadovoljštine, da Isus, kad dolazi u žrtvi Svete Mise s neba na zemlju, promjeni i izmjeni vas same svojim vlastitim zaslugama. Kako ponuditi i prikazati Ocu sama sebe? Ništavilo, siromaštvo i grešnost samog sebe; ali kad se sve to žrtvuje ili prikaže sjedinjeno sa Isusovim zaslugama, onda je to ugodno nebeskom Ocu.“

Ona drama, ona procesija, bila je čudesna; teško bi ju bilo usporediti s nečim. Sva ova nebeska bića pokleknuše pred oltarom. Jedni ostaviše svoje darove na pod, drugi kleknuše tako duboko da je njihovo čelo dodirivalo pod. I kad su svi došli na oltar, bili su nevidljivi mojim očima i iščeznuli su iz mojega vidika.

Svet

Kada je sabrani Božji narod uskliknuo „Svet, svet, svet“, iščeznulo je odjednom sve što je bilo iza svećenika koji je slavio Sv. Misu. S lijeve strane iza nadbiskupa pojavile su se tisuće anđela, malih i velikih, s ogromnim krilima ali i s posve malima, kao i bez krila, obučeni u bijelu odjeću koja je bila slična bijelim albama kakve su nosili svećenik i ministranti.

Svi su klečali s rukama sklopljenima na molitvu i prignuli su u strahopoštovanju svoje glave. Čula se je predivna glazba i svi su zapjevali i s Božjim narodom uskliknuli: „Svet, svet, svet…“

Tu je klečala presveta Djevica Marija sklopljenih ruku, i gledala je pažljivo i sa strahopoštovanjem prema slavitelju. S toga mi je mjesta govorila…

Pretvorba

Došao je trenutak Pretvorbe, trenutak čuda nad čudima… Iza nadbiskupa s desne strane, pojavilo se je mnoštvo osoba. Bili su obučeni u iste tunike pastelnih boja: rozo-crvenih, zelenih, svijetlo plavih, ljubičastih i žutih. Njihova lica zračila su radošću. Moglo se je vidjeti (ja ne mogu reći zašto), da su to bili ljudi različite dobi, ali svi su bili ista lica, bez bora i s blaženim izrazom na njemu. Isto tako, svi su klečali dok se je čulo „Svet, svet, svet…“

Tada reče naša draga Gospa: „To su svi sveci i blaženici a među njima se nalaze i duše vaših članova obitelji, koji se već sada raduju Božjoj prisutnosti.“ I odjednom vidjeh nju, presvetu Djevicu Mariju, odmah s desne strane nadbiskupa; korak dalje iza glave glavnih slavitelja, gdje se nalazi nešto uzdignuto, kako kleči na vrlo lijepim i dragocjenim tkaninama, koje kao da su prozirne i svijetle, poput kristalno bistre vode. Tu je klečala presveta Djevica Marija sklopljenih ruku, i gledala je pažljivo i sa strahopoštovanjem prema slavitelju. S toga mi je mjesta govorila, ali sasvim tiho, izravno u moje srce, ne gledajući u mene.

„Zar ne, iznenađuje te što me vidiš iza nadbiskupa? Ali to upravo mora biti tako… Usprkos velikoj ljubavi po kojoj mi je dodijeljen moj Sin, nije mi dodijelio dostojanstvo i moć koju je darovao svećeniku. Zato toliko poštujem i cijenom svećenike i pred tim čudom, koje Bog po njima čini, to me jednostavno prisiljava pasti na koljena na tom mjestu.“

Moj Bože, koliko dostojanstva, koliko milosti izlijeva Gospodin na dušu svećenika. Toga nismo svjesni, a možda nisu ni oni sami!

Pred oltarom se odjednom pojavi nekoliko sjena osoba sive boje, uzdižući svoje ruke prema gore. Tada mi presveta Djevica reče: „To su siromašne duše iz Čistilišta, koje čekaju na vaše molitve, da bi se odmorile i olakšale svoje muke. Ne posustajte u molitvi za njih. Te siromašne duše molit će onda i za vas, ali za same sebe ne mogu ništa učiniti. Vi ste ti koji možete pomoći ovim siromašnim dušama da se oslobode čistilišne vatre, da dospiju do vječnog gledanja Boga i da mu se dovijeka mogu radovati.“

„Ti vidiš, ovdje sam prisutna svo vrijeme…“, nastavila je Majka Božja, „ljudi posjećuju i hodočaste na mjesta moga ukazanja, i to je u redu i dobro zbog mnogih milosti koje mogu primiti na tim mjestima. Ali jamčim ti, ni na jednom mjestu moga ukazanja, ni na jednom djelu svijeta nisam prisutna kao što sam na Svetoj Misi. U podnožju oltara na kojem se slavi Sveta Misa, moći ćete me uvijek sresti. Boravim i u podnožju Svetohraništa i ostajem zajedno s anđelima, jer sam uvijek kod Njega i s Njim.“

Prelijepo Marijino lice – kao i sva druga lica koja si zračila – u trenutku dok se je pjevao „Svet“, gleda ti ih kako kleče sa sklopljenim rukama u očekivanju tog velikog čuda koje se po svem svijetu obavlja, i uvijek iznova ponavlja, bilo je već kao da si u samom nebu. Uopće ne misliti na to da ima ljudi, koji su među vama, koji nisu u ovom trenutku usredotočeni, već su rastreseni i razgovaraju… S velikom boli u srcu sad govorim ovo: ima puno više muškaraca, više nego žena, koji jednostavno ostaju stajati i prisustvovati ovom događaju prekriženih ruku, kao da Gospodinu žele iskazati čast stojeći, dakle izrazom ravnodušnosti.

Blažena mi Djevica reče: „Reci čovječanstvu, čovjek nije nikad više čovjek nego kad kleči pred Bogom.“

I kad je podigao Hostiju, vidjela sam njegove ruke i na njihovu rubu bio je znak iz kojeg je izlazilo svjetlo. Bio je to Isus!

Svećenik izgovara riječi Pretvorbe. Nadbiskup je bio normalne visine, ali odjednom je počeo rasti, i ispunio se je nekim ‘nadzemaljskim’ svjetlom, čija je boja bila između bijele i zlatne; obavilo ga je i zračio je tako snažno, da se crte njegova lica više nisu mogle prepoznati. I kad je podigao Hostiju, vidjela sam njegove ruke i na njihovu rubu bio je znak iz kojeg je izlazilo svjetlo. Bio je to Isus! Bo je to On, koji je svojim tijelom okružio tijelo slavitelja, kao da je on nježno i s puno ljubavi okružio i obujmio nadbiskupove ruke. U tom trenutku Hostija je počela rasti i postajala je sve većom, i u njoj se je pojavilo predivno Isusovo lice, koje je gledalo narod u crkvi.

Instinktivno htjedoh oboriti svoju glavu, no naša draga Gospa reče mi sljedeće: „Ne obaraj svoju glavu, nego podigni svoj pogled, promatraj Njega, gledaj ga izravno, ne izmiči Njegovu pogledu i ponavljaj molitvu iz Fatime: „Gospodine, vjerujem u Te, klanjam Ti se, uzdam se u Te i ja Te ljubim! Molim Te, oprosti onima koji ne vjeruju u Te, ne klanjaju TI se, ne uzdaju se u Te i ne ljube Te. Oprost i milosrđe…’. A sad mu reci, da ga veoma ljubiš, iskaži svoje poštovanje Kralju Kraljeva.“

I ja sam mu tako govorila. Činilo mi se je kao da iz ogromne Hostije gleda samo mene. U nutrini sam znala da On s puno ljubavi promatra svakog tko je bio prisutan. Zatim sam oborila glavu dok mi čelo nije dodirnulo pod, kao što su to učinili svi anđeli i blaženici s neba. Možda sam u djeliću sekunde razmišljala o tome kako je moguće da se Isus pojavi u liku svećenika i da je istovremeno vidljiv i u velikoj Hostiji, koja je ponovno postala malenom, pri spuštanju svećenikovih ruku. Niz moj obraz kotrljale su se velike suze. Lice mi je bilo posve mokro i ne mogu se prestati diviti.

Odmah zatim nadbiskup je izgovorio riječi Pretvorbe nad vinom, a istovremeno je započelo sijevati i zračiti na nebu i u pozadini. Odjednom više nije bilo zidova ni krova u crkvi. Sve je bilo mračno, zračila je samo ona sjajna svjetlost na oltaru.

I odjednom vidjeh Isusa u zraku – razapeta, s glavom naslonjenom na grudi…

I odjednom vidjeh Isusa u zraku – razapeta, s glavom naslonjenom na grudi. Poprečni krakovi križa nosili su velike i jake ruke. I iz sredine tog jarkog svjetla izletjelo je manje svjetlo poput neke krijesnice ili malog sjajnog golubića, koji je potom letio cijelom lađom crkve, da bi se napokon spustio na lijevo rame gospodina nadbiskupa, koji je još uvijek predstavljao Isusa, budući da sam jasno mogla vidjeti i razlikovati Njegovu dugu kosu i sjajne rane i veliko tijelo, ali lice mu ne vidjeh.

Raspeti Isus, njegovo lice bilo se je oborilo ka desnoj stani ramena, i sve što se je moglo vidjeti od Njegova lica i ruku, bilo je iznakaženo, prebijeno i puno rana. Na desnoj strani otvorila se je jedna rana na Njegovim grudima, a krv je izbijala u valovima prema lijevoj strani, a na desnu stranu tekla je – naslućujem – voda; bila je prozirna i čista, činilo se je kao da je to rijeka nekog natprirodnog svjetla, koje teče nadesno i nalijevo na prisutne vjernike. Začudilo me je koliko je bilo krvi koja je tekla prema kaležu i pobojah se da bi se kalež prelio i da bi Krv počela teći preko oltara, i onda bi ostala ogromna krvava mrlja, ali nijedna kap nije pala!

U tom trenutku reče sveta Djevica: „To je čudo nad čudima. Već sam ti često kazala, za Gospodina nema vremena ni prostora u trenutku pretvorbe; cijela se zajednica vjernika i suslavitelja premješta u podnožje brda Kalvarije, točno u trenutku razapinjanja Isusa Krista.“

Može li to sebi netko približiti? Naše oči to ne mogu vidjeti, ali svi smo tamo u tom trenutku kad ga se razapinje na križ. On moli Oca za oproštenje, ne samo za one koji ga ubijaju i muče nego moli i za oproštenje svakog našeg grijeha: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“

Od onog dana molim sve, i svejedno mi je kad me se zato drži ludom, da trebaju kleknuti – pasti na koljena, da trebaju pokušati svim svojim srcem i osjećajima doživljavati ovo čudo, koje nam Gospodin daruje po svojoj dobroti.

Očenaš

Kad smo započeli moliti Očenaš, sam Gospodin mi po prvi put za vrijeme ove svete Misne žrtve reče: „Dobro pazi; hoću da moliš s najvećom iskrenošću i sudjelovanjem koje možeš ostvariti, i da se upravo u ovom trenutku sjetiš osoba ili ljudi koji su ti u životu nanijeli najviše boli, patnje i zla, da ih u tom trenutku zagrliš i prisloniš na svoje grudi i rekneš duboko iz svoga srca sljedeće riječi: ‘U ime Isusovo opraštam ti i želim ti mir. U ime Isusovo molim te za oproštenje i želim mir od tebe.’ I ako ta osoba zaslužuje mir, ona će ga i zadobiti i dobro će joj biti; tako će primiti puno dobra. Ali ako ta osoba nije sposobna otvoriti se miru, pustiti ga u svoje srce, taj će se mir vratiti u tvoje srce. Ali ja ne želim da zadobiješ mir i dadneš ga drugim osobama, ako najprije nisi spremna oprostiti i taj mir osjetiti i imati ga u svom srcu.“

„Pazite na to što radite“ – nastavio je dalje Gospodin – „uvijek iznova govorite u Očenašu: ‘Oprosti nam duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim.’ Ako ste samo spremni oprostiti, ali ne i zaboraviti kako to mnogi uvijek naglašavaju, onda stavljate i Bogu uvjete za oproštenje. Vi kažete, oprosti mi, molim, samo toliko koliko sam spreman oprostiti, ni više ni manje.“

Ne mogu objasniti bol i kajanje koje sam osjetila kada sam odjednom shvatila kako možemo povrijediti Gospodina i kako sami sebi nanosimo štetu, i sebe možemo povrjeđivati s uvrijeđenošću, osjećajima ljubomore i mržnje, i drugim užasnima načinima ponašanja koji najčešće dolaze od kompleksa manje vrijednosti i pretjerane osjetljivosti. Ja sam oprostila, od sveg sam srca oprostila. Molila sam da mogu oprostiti onima su me bila kada povrijedili, da bih zadobila Gospodinov mir i da bih ga osjetila u svojoj nutrini.

Svećenik koji je predvodio misno slavlje reče: „…daruj nam mir i jedinstvo…“ i zatim: „Mir Gospodnji neka je sa svima vama…“

Gospodin želi da narod koji je Bog povjerio dotičnom svećeniku, moli za svojeg pastira i tako pomaže njegovu posvećenju

I sasvim iznenada vidjeh da je između nekih ljudi, koji se zagrliše (ne kod svih), započelo u sredini sjati jako svjetlo, i odmah sam znala, to je bio Isus, i naslonih se gotovo na osobu uz mene da bih ju zagrlila. I tako sam zaista osjetila da me i sam Gospodin grli u tom natprirodnom svijetu. Zagrlio me je da bi mi podario svoj mir, jer u tom sam trenutku odjednom bila sposobna oprostiti i potjerati iz svog srca svu bol i suzdržanost prema drugim ljudima. Koliko to sam Isus želi govori činjenica da nas u tom trenutku grli i želi nam dati svoj mir.

Došao je trenutak kada su se svećenici koji su koncelebrirali na misi trebali pričestiti. Tada primijetih da su svi svećenici bili na nadbiskupovu mjestu. I kad je on primio svetu pričest, reče presveta Djevica:

„Ovo je pravi trenutak za slavitelja i svećenike koji su ga pratili molitvom. Dakle, ponavljaj za mnom: ‘Gospodine, blagoslovi ih, posveti ih, pomozi im, održi ih čistima, ljubi ih, zaštiti ih, održi ih u svojoj ljubavi…’ Mislite pri tome na sve svećenike cijeloga svijeta, molite za sve Bogu posvećene osobe…“

Ljubljena braćo, to je pravi trenutak u kojemu moramo moliti za vas, budući da ste vi Crkva, važan dio Crkve, kao što smo mi laici također Crkva. Često mi laici tražimo toliko puno od svećenika, a nismo sposobni za njih moliti, razumjeti ih da su i ono samo ljudi, razumjeti i cijeniti njihovu usamljenost, njihovo biti sam i ostavljen, s čim se svećenik tako često susreće.

Jednostavno moramo razumjeti da su svećenici ljudi kao mi, koji trebaju puno razumijevanja, prije svega, i pazite, potreban im je osjećaj i tankoćutnost, i posebno naše poštivanje, budući da svoj život daju za svakog potrebitog od nas, kao i Isus. Oni su mu se zapravo po svemu posvetili.

Gospodin želi da narod koji je Bog povjerio dotičnom svećeniku, moli za svojeg pastira i tako pomaže njegovu posvećenju; jednog dana, kada dođemo na drugi svijet, shvatit ćemo čudo koje je Gospodin učinio kad nam je darovao svećenike koji nam pomažu spasiti naše duše.

Došao je sad veličanstveni trenutak susreta, trenutak pričesti. I Gospodin mi reče: ‘Sačekaj malo, želim da nešto vidiš…’

Sveta pričest

Ljudi su zatim počeli izlaziti iz klupa da bi primili svetu pričest. Došao je sad veličanstveni trenutak susreta, trenutak pričesti. I Gospodin mi reče: „Sačekaj malo, želim da nešto vidiš…“ Potaknuta unutarnjima poticajem, usmjerih svoj pogled prema osobi koja je upravo primila svetu pričest na jezik iz svećenikovih ruku.

Moram napomenuti da je bila riječ o osobi iz naše molitvene skupine, koja se prošloga dana nije mogla ispovjediti i zato se je ispovjedila ujutro prije Mise. Kada je svećenik položio tijelo Gospodinovo na njezin jezik, sijevnula je zraka svjetlosti i toj je ženi bijelo-zlatna svjetlost prožela najprije kralježnicu, zatim rub hrptenjače, ramena i glave. Gospodin mi tada reče: „Tako izgleda kada uživam zagrliti neku dušu koja dolazi s posve čistim srcem primiti me!“

Isus je to rekao zadovoljnim i sretnim tonom. Bila sam sasvim zbunjena i stalno sam promatrala tu prijateljicu kako se vraća na svoje mjesto okružena blještavim svjetlom. Pomislih više na to da to čudo toliko puta propustimo kada pristupamo stolu Gospodnjem s našim malim i velikim pogreškama da bismo primili Isusa, kad to treba i može biti tako veselo slavlje.

Često kažemo da nema toliko svećenika da bi mogli ispovjediti u svakom trenutku svoje grijehe. Problem nije u tome da ne možemo u svakom trenutku na ispovijed, nego je problem u tomu da tako lako iznova padamo u grijeh i ne prevladamo kušnju. Druga stvar koja se treba naglasiti je da se trudimo pronaći salon za uljepšavanje i dobrog frizera kada moramo negdje poći i kada smo pozvani na slavlje, onda nam ne bi trebalo biti teško pronaći svećenika kad je to potrebno, da bi nas On oslobodio od tog blata, prljavštine duše. Ali ne smijemo biti drski prema Isusu kada nam je srce puno užasnog korova.

Kad sam krenula primiti svetu pričest, ponovno mi reče Isus: „Posljednja večera bio je trenutak najveće prisnosti sa svojima. U tom trenutku Ljubavi uspostavio sam sakrament koji je u očima ljudi bio najveće ludilo ljubavi i gluposti. Učinio sam se dakle zarobljenikom ljubavi. Uspostavio sam sakrament svete euharistije. Htjedoh ostati kod vas i među vama do konca vremena, jer moja ljubav nije mogla podnijeti da vi koje sam ljubio više od svoga života, ostanete kao siročad…“

Niti jedan jedini put nije rekla: ’Hvala, Gospodine!’ Bilo je to samo duga lista molbi… I tako se ponašaju gotovo svi koji ovamo dolaze da bi me primili…

Tada sam primila Hostiju – tijelo Gospodinovo – i imala je posve drugačiji okus. Bila je to mješavina krvi i tamjana koja me je svu ispunila. Osjetih tako beskrajnu ljubav, da nisam mogla zadržati suze…  Kada sam se vratila na svoje mjesto i kleknula, reče mi Gospodin: „Dobro poslušaj…“ I odjednom sam u nutrini mogla razabrati i čuti molitvu jedne žene koja je sjedila preda mnom, a upravo se je bila pričestila.

To što je ona govorila, ne otvarajući usta, glasilo je otprilike ovako: „Gospodine, sjeti se da je već kraj mjeseca – opet, a ja nemam novca da bih platila stanarinu, ratu za automobil i školarinu djeci. Ti moraš nešto poduzeti da mi pomogneš… Molim te, pobrini se da moj muž napokon prestane toliko piti. I molim te za svojeg sina. Izgubit će godinu ako mu ne pomogneš na ispitima koji mu predstoje u ovome tjednu… I ne zaboravi moju susjedu koja bezuvjetno treba odseliti, da napokon i stvarno odseli, jer ju jednostavno više ne mogu podnositi…“

Najednom reče nadbiskup: „Pomolimo se!“ I usade okupljena zajednica na završnu molitvu. Isus mi reče žalosnim tonom: „Jesi li vidjela? Jesi li postala svjesna toga? Nijedan mi put ova žena nije rekla da me voli. Niti jednom nije mi se zahvalila, što sam svoje Božanstvo spustio s neba kao dar ljudima, čovječanstvu, također i za nju, da bi ljude uzdigao sebi. Niti jedan jedini put nije rekla: ’Hvala, Gospodine!’ Bilo je to samo duga lista molbi… I tako se ponašaju gotovo svi koji ovamo dolaze da bi me primili.“

„Ja sam umro iz ljubavi prema vama i uskrsnuo sam – također iz ljubavi, i otad iz ljubavi čekam svakoga od vas… Ali vi uopće ne zamjećujete koliko čeznem i žeđam za vašom ljubavlju. Sjeti se, ja sam ‘prosjak ljubavi’ u ovom uzvišenom, tako bitnom i značajnom času duše.“

Shvaćate li uopće da On, koji je sama Ljubav, čezne za našom ljubavlju, moli i prosi, a mi mu ne želimo dati? Zacijelo je gore – nastojimo izbjeći susret s najvišim oblikom ljubavi i s jednom Ljubavi koja se prinosi u trajnoj žrtvi.

Blagoslov

I kad je nadbiskup krenuo podijeliti završni blagoslov, presveta Djevica reče mi sljedeće: „Budi pažljiva i gledaj što činiš… Vi jednostavno ‘mašete rukom’ umjesto da se prekrižite. Jednostavno ipak misli na to da bi ovaj blagoslov, kojeg u svom životu primaš iz posvećenih ruku svećenika, mogao biti posljednji. Ne znaš hoćeš li umrijeti ili ne, kada izlaziš iz ove crkve. Također ne znaš hoćeš li imati priliku da ti neki drugi svećenik podjeli svoj blagoslov. Te ti posvećene ruke daju blagoslov u ime Presvetog Trojstva, stoga trebaš taj znak križa činiš s poštovanjem i pobožnošću, kao da ti je to posljednji put u životu.“

Neshvatljivo blago Svete Mise

Koliko dobročinstava gubimo kada to sve jednostavno ne želimo razumjeti, niti sudjelovati svaki dan u Svetoj Misi! Zašto se malo ne potrudimo da dan započnemo pola sata ranije, da ustanemo ranije, da bismo doživjeli svetu misnu žrtvu i primili sve blagoslove i milosti koje Gospodin želi izliti na nas?

Svjesna sam da svi ne mogu svakodnevno sudjelovati na Svetoj Misi zbog svojih obveza, ali mogli bi barem dva ili tri puta tjedno, zar ne? Osim toga, ima toliko mnogo ljudi koji izbjegavaju nedjeljnu Misu s nekim ‘otrcanim’ isprikama: da imaju malo dijete kod kuće ili čak dvoje ili desetero djece, i stoga ne mogu doći na Sv. Misu. A kako postupaju kada se radi o drugim ‘važnim’ obvezama: pozivu na ručak, odlasku u kino i slično? Tada jednostavno povedu djecu ili se izmjenjuju – muž polazi na Misu, a supruga pođe kasnije. Ali, molim vas, ispunite svoju obvezu prema svom Bogu i Stvoritelju!

Isus me je na kraju Svete Mise zamolio da ostanem još nekoliko minuta s Njim. Reče mi…

Imamo vremena za učenje, studiranje i rad. Imamo vremena za igru, odmor, sport, gledanje televizije, šetanje s psom, čitanje novina i časopisa, ali nemamo vremena poći na Svetu Misu – čak niti jednom tjedno.

Isus me je na kraju Svete Mise zamolio da ostanem još nekoliko minuta s Njim. Reče mi: „Ne izlazite žurno iz crkve na kraju Sv. Mise. Ostanite jedan trenutak, nekoliko minuta u mojem društvu, uživajte u mojoj prisutnosti i omogućite mi da osjetim radost jer ste sa mnom…”

U mladosti sam od nekoga čula da Gospodin poslije pričesti ostaje u nama pet ili deset minuta. I tako upitah Gospodina: „Gospodine, je li to istina i je li stvarno tako? Koliko dugo ostaješ u nama nakon svete pričesti?“

Gospodin se je morao smijati zbog moje gluposti i glupog pitanja, jer mi je rekao slijedeće: „Tu sam kada želiš da budem kraj tebe. Kada sa mnom razgovaraš tijekom dana, dok mi upućuješ samo nekoliko riječi dok radiš, uvijek ću te slušati. Ja sam uvijek s vama. Ali vi ste ti koji me napuštate i ostavljate samoga. Misa je završila i vi odlazite iz crkve, i tada završava kršćansko odnošenje prema životu i odlukama. Ispunili ste nedjeljnu obvezu i time je sve učinjeno, a uopće ne mislite na to da biste me obradovali kada biste me pozvali da podijelim s vama obiteljski život, barem na dan Gospodnji.”

„U vašim kućama i stanovima imate mjesto za sve, često čak i posebnu sobu za svaku vrstu djelatnosti: spavaću sobu, kuhinju, objede, itd. A koje ste mjesto pripremili za mene? To ne smije biti samo mjesto gdje ste objesili neku sliku po kojoj pada prašina koja se ne čisti, nego to mora biti mjesto gdje se obitelj okuplja barem pet minuta dnevno, da bi zahvalili za dan, za dar života i gdje bi molili za sve potrebe ovog dana, vapili za blagoslovom, zaštitom i zdravljem… Sve ima svoje mjesto u stanovima, samo ja nemam.”

„Ljudi planiraju svoj dan, tjedan, semestar, godišnji odmor… Točno znaju koji će dan odmarati, koji ići u kino ili na neku svečanost, kad će posjetiti baku ili unuke, djecu ili prijatelje. Točno znaju kad će se prepustiti zadovoljstvima; ali koliko ima obitelji koje najmanje jednom mjesečno kažu: ‘Danas je dan kad namjeravamo posjetiti Isusa u Svetohraništu (ili Tabernakulu)’. I onda cijela obitelj dođe meni, da bi sa mnom razgovarali, pričali mi kako im je u posljednje vrijeme, donijeli mi svoje probleme i poteškoće, i od mene izmolili što im je potrebno… Omogućili mi da sudjelujem u njihovim poslovima! Koliko se često događa tako nešto?”

Kad sam onoga dana bila s Njim, a prije toga, On nas je redovito poučavao i danas želim s vama podijeliti te pouke kako bih ispunila svoje poslanje

„Ja znam sve. Čitam sve ono što se nalazi u dubinama vašega srca i poznajem vaše tajne misli, ali sviđa mi se kad mi pričate o svemu. Raduje me kad mi dopuštate sudjelovati u vašem životu kao članu obitelji, kao najintimnijem i najboljem prijatelju. Kolike milosti čovjek gubi samo zato što mi ne daje mjesto u svojem životu!”

Kad sam onoga dana bila s Njim, a i prije toga, On nas je redovito poučavao i danas želim s vama podijeliti te pouke kako bih ispunila svoje poslanje. Isus reče:

„Želio sam spasiti svoje stvorenje, jer čas u koji sam vam otvorio vrata neba, bio je jednostavno prepun neizmjerne i nezamislive boli…” Misli na to da nijedna majka do danas nije hranila svoje dijete vlastitim tijelom, ali ja sam vas toliko ljubio da sam vam omogućio sudjelovati u mojim zaslugama.”

„Sveta misna žrtva  – to sam ja sam. U njoj sam produžio moj život i moju žrtvu križa da uvijek bude među vama. Bez zasluga mojeg života i moje krvi, što još imate da biste s time došli pred moga Oca? Ništa, bijedu i grijeh…”

„Vi biste zapravo morali nadići anđele i arkanđele u krepostima, jer oni ne dolaze do uživanja da me mogu primati kao hranu, a vi to imate. Oni piju samo jednu kapljicu iz izvora Žive vode, a vi ste dobili milost primati mene samog. Vi imate cijeli ocean Žive vode da biste pili iz njega…”

Druga stvar koju mi je Gospodin ispričao bila je slijedeća: On govori o osobama kojima je primanje Njega i susret s Njim postao navikom. Govori o onima koji su izgubili svaki osjećaj čuđenja i divljenja zbog susreta s Njim. I ta „uobičajenost”, to svakodnevno iskustvo, čini određene ljude tako mlakima i tako ravnodušnima, da im jednostavno ne pada napamet ništa što bi Isusu rekli kada ga susreću u svetoj pričesti.

Govorio mi je o nemalom broju Bogu posvećenih duša koje su izgubile oduševljenje darovanja Gospodinu u ljubavi, i koji na svoj duhovni poziv gledaju samo kao na službu i zvanje – kao svaku drugu djelatnost – kojoj se predaju koliko je to nužno. Ispunjaju svoju dužnost prema pozivu, ali bez osjećaja za natprirodno…

Milosti koje smo primili u slavlju Euharistije, moraju u nama donijeti plod obraćenja, plod kršćanske ljubavi i milosrđa prema bližnjemu

Zatim mi je Gospodin govorio o plodovima svete pričesti. Postoje, naime, ljudi koji svakodnevno primaju Gospodina i usprkos tomu niša se u njihovom životu ne mijenja. Neki ljudi provode mnogo sati u molitvi i čine mnoga dobra djela, ali ništa se ne mijenja u njihovu životu. Život koji se ne mijenja ne donosi nikakve plodove za Gospodina. Milosti koje smo primili u slavlju Euharistije, moraju u nama donijeti plod obraćenja, plod kršćanske ljubavi i milosrđa prema bližnjemu.

Mi laici igramo važnu ulogu u Crkvi. Nemamo pravo odbijati poslanje koje nam je Gospodin dao na krštenju – propovijedati i širiti Radosnu vijest. Nemamo pravo primiti sve te spoznaje i ne prenositi ih drugima. Nemamo pravo pustiti našu braću da umiru od gladi, premda imamo dovoljno kruha u rukama.

Ne smijemo promatrati kako se ruši naša Crkva, dok udobno sjedimo u našim župama i našim kućama, a toliko smo toga primili od našeg Gospodina i još uvijek iznova primamo: njegovu Riječ, propovijedi svećenika, hodočašća, Božje milosrđe u sakramentu ispovijedi, čudesno sjedinjenje u svetoj pričesti, predavanja od svećenika i propovjednika.

Drugim riječima: primamo toliko puno, ali nemamo hrabrosti izaći iz zone komfora, poći posjetiti zatvorenike ili one u popravnim domovima, ili razgovarati s najsiromašnijima od najsiromašnijih. Reći im da se ne predaju, da su kao katolici došli na svijet, da ih Crkva treba i to upravo takve kakvi su sada u svojoj patnji i nevolji. Da su te njihove boli i nevolje tu da druge otkupe, jer po toj žrtvi i tom teškom vremenu zaslužit će vječni život.

Nismo sposobni poći umirućim bolesnicima u bolnice i moliti Krunicu Božjeg milosrđa, pomoći im svojom molitvom u tom teškom trenutku borbe između Dobra i Zla, osloboditi ih od lukavosti i kušnji demona. Svaki se umirući boji, i samo držati njegovu ruku i govoriti mu o neizmjernoj Božjoj ljubavi, govoriti mu o svemu predivnom što ga očekuje u nebu s Isusom i Marijom, u zajedništvu s njegovim bližnjima koji su već pozvani s ovoga svijeta – to tješi i jača umirućeg.

Moramo biti produžene ruke naših svećenika, ići ondje gdje oni ne mogu

Vrijeme u kojem živimo ne dopušta da polovičnošću proigramo i izgubimo misli i snage. Bog ne podnosi mlakost. Moramo biti produžene ruke naših svećenika, ići ondje gdje oni ne mogu, da bismo obavili posao koji oni više ne mogu kako bi se mogli posve usredotočiti na ovlast podjeljivanja sakramenata. Ali da bi se to moglo ostvariti, potrebno je primati Isusa i prihvatiti ga, s njim živjeti i njime se hraniti.

Bojimo se previše upustiti ili suviše obvezati – ali kad Gospodin kaže: „Najprije traži Kraljevstvo Božje, onda će ti se sve drugo nadodati” (usp. Mt 6,33; Lk 12,31), to znači – sasvim se upustiti i posve se tomu predati. To znači: Kraljevstvo se Božje treba tražiti svim srcem i onda otvoriti ruke da bi sve drugo dobili kao dar. On je domaćin, jer On je poglavar koji najbolje plaća. Jedini koji točno zna sve tvoje potrebe i za njih se brine!

Dragi brate, draga sestro u Gospodinu, zahvaljujem vam što ste mi dopustili da ispunim poslanje koje mi je povjereno – da vam prenesem sve ovo što ste pročitali.

Sljedeći put kada budeš sudjelovao na Svetoj Misi, doživi ju i živi s njom. Znam da će Gospodin ispuniti svoje obećanje, kako je rekao: „Nikad više sudjelovanje na misnoj žrtvi neće biti isto.” I kada ga primiš – ljubi ga! Doživi nježnost i blagost kada se odmaraš u rani njegova boka, koja je otvorena i za tebe, odakle i za tebe teku rijeke Žive vode, da bi ti prepustio dar njegove Crkve, Majke koju je i nama dao za majku; da bi i tebi otvorio vrata Očeve kuće, da bi te osposobio iskusiti njegovu milosrdnu ljubav i po tom svjedočanstvu, preko slavlja svete misne žrtve, da i ti uvijek iznova pokušaš uzvratiti i odgovoriti Njemu svojom ljubavlju.

Izvor: Dnevno.hr

Kako prikazati Svetu Misu na određenu nakanu i plodnosno sudjelovati u njoj, možete čitati u knjizi „Sveta Misa. Najsvetiji događaj na svijetu“ autora Josipa Lončara.

Više o knjizi možete saznati ovdje.