Duhovnost

PROMIŠLJANJE S. BISERKE JAGUNIĆ O MOLITVI

„Kako misliš svu vječnost biti sa mnom, ako to sada ne možeš ni pola sata?” „Po molitvi, čovjek upoznaje sebe u istini svoga bića, zato je obraćenje u bîti obraćenje na molitvu. Naš odgovor Bogu nije samo verbalan, nego i stvaran. To je spremnost naše volje da molitva prijeđe u djela vjere i ljubavi…“

„Kako misliš svu vječnost biti sa mnom, ako to sada ne možeš ni pola sata?”

Slušanje i dogovaranje s Bogom spada na izuzetne trenutke njezine molitve. Za slušanje Božjeg govora i primjećivanje njegove prisutnosti, osoba se mora odgajati. Bog nas polako i pažljivo uvodi u to, prilagođavajući se našim skromnim mogućnostima. Potom slijedi življenje onoga što je proizašlo iz susreta s Bogom. To je prožeto pitanjima i odgovorima, radostima i poteškoćama. Nije dovoljno spoznati riječ, potrebno ju je i prihvatiti. Što god nam se stavi na put kao zapreka slušanju i prihvaćanju, to nas zarobljava.[1]


Grijeh se može ispriječiti između Boga i čovjeka i tako onemogućiti da čovjek čuje Boga i da ga ljubi. Čovjek općenito teško spoznaje Boga.

Onaj pak koji ga spoznaje teško ga čuje. Onaj koji ga čuje, teško ga posluša. To je ne samo neposlušnost zakonu i savjesti nego i ljubavi, Bogu. U tome je apsurd čovjekova života. Egoizam i neposlušnost osnove su čovjekove frustracije, to je u srži istočni i svaki drugi grijeh.[2]

Naprotiv, što više jača ljubav, to više razgovor postaje prisan i neprekidan. Znajući sve to i shvaćajući molitvu kao prisan razgovor s prijateljem, sv. Terezija Avilska čudila se sâma sebi kako može toliko razgovarati s prijateljima, a kada treba razgovarati s Bogom nedostaje joj riječi.[3]

Nekom redovniku, koji je običavao svakodnevno pola sata moliti u kapelici, dogodilo se sljedeće: jednog se dana nikako nije mogao sabrati te je mislio da bi mu bilo bolje ići nešto raditi, nego ondje beskorisno klečati. Prije nego što je izašao iz kapelice, u duhu je razumio kako mu Gospodin govori: „Kako misliš svu vječnost biti sa mnom, ako to sada ne možeš ni pola sata?” Ta ga je spoznaja vratila na koljena.

Po molitvi, čovjek upoznaje sebe u istini svoga bića, zato je obraćenje u bîti obraćenje na molitvu. Naš odgovor Bogu nije samo verbalan, nego i stvaran. To je spremnost naše volje da molitva prijeđe u djela vjere i ljubavi. Tako nas ona mijenja jer se ne može odvojiti od cjeline kršćanskog života.

Oblici molitve

Što se tiče oblika molitve, sv. Terezija spominje tri:

  1. usmena molitva: kada Bogu iznosimo svoje potrebe, brige, želje i sl.,
  2. molitva kada, bez riječi, puštamo srcu da govori Bogu,
  3. umna molitva: kada se duša diže Bogu na krilima želje, potpomognuta ljubavlju.

Prvi je oblik više aktivan, jer mi govorimo, dok je posljednji više pasivan i oznaka je savršenijih duša. Šutnja je jedan od oblika mistične molitve. U šutnji, čistoći srca, plemenitosti namjera i svetosti volje, najotvoreniji smo za osluškivanje glasa Božjeg.

Sva se tri oblika tijekom života isprepliću, no ipak se može reći da prvi i drugi oblik prevladavaju kod početnika u molitvenom životu. Obično se, osim usmene molitve, duša najprije počne baviti razmatranjem, gdje razmišlja, sluša i odlučuje.

Ako se molitva razmatranja pravilno obavlja, prije ili kasnije pokazuje sklonost k svom pojednostavljenju.[4]

Osoba treba sve manje riječi da bi govorila s Bogom. Svetom Franji Asiškom bila je dovoljna jedna riječ „Oče” ili rečenica: „Bog moj i sve moje” za cijelu jednu noć molitve.

Kod naprednih, riječi postaju oskudnije, unutarnji govor prelazi u šutnju, motrenje i razumijevanje. Razgovor se odvija u tišini i dubini te može prijeći u jednostavni pogled vjere, ljubavi, zahvalnosti i iskrene odanosti. To je ujedno uvod u mističku molitvu.

Mistička ili kontemplativna molitva

U početku, duša ne primjećuje da se događa nešto novo, tj. prijelaz iz razmatranja u mističku ili kontemplativnu molitvu.

Kad na poseban način osjećamo Božju blizinu, stojimo pred njim izručeni njegovu pogledu. To je često molitva bez riječi, a sastoji se u snažnom doživljavanju pripadanja Njemu ili isto tako snažnom doživljaju vlastite nevrijednosti pred Njegovim licem.[5]

Ta povezanost s Bogom ne događa se samo u molitvi, već trajno, kad nam umni posao ne zapošljava duh. Tako se može biti u razgovoru s Gospodinom radeći neki posao, koji ne traži koncentraciju uma, već se obavlja automatski. U početku se traži naprezanje da bi se ustrajalo u sabranosti, dok razum, pamćenje i volja ne zašute i započne put kontemplacije.

Moći čovjeka sve se više prilagođavaju djelovanju Duha Svetoga. Inače, mističnoj molitvi skloniji su meditativni tipovi ljudi, koji vole samoću, tišinu i takav oblik molitve. Ulivena kontemplacija početak je takve molitve koja se obično dijeli na molitvu počinka, molitvu sjedinjenja, zanosa i molitvu preobraženja.

Što je savršenija, postaje sve više pasivna. Duša samo sluša, divi se i gleda, ništa ne govori, već samo struji ljubav između nje i Boga, a ona ga duhom razumije, kao što se razumiju zaljubljeni kada šute.

U prvom stupnju, doživljaj prisutnosti Božje nije tako izrazit i traje kratko. Mnogi ljudi dolaze do tog stupnja, ali malo njih ide dalje. Često nije jasno zašto je tako. U molitvi sjedinjenja, Bogom su prožete sve moći čovjeka – volja, srce i um. U molitvi zanosa, duša je tako zaokupljena Bogom da ne osjeća vanjski svijet. U molitvi sjedinjenja, može reći sa sv. Pavlom: Ne živim više ja nego Krist živi u meni (Gal 2,20).

Savršenu molitvu ne moraju pratiti mistične pojave, premda su one često prisutne.

[1] usp. T. IVANČIĆ, Kršćanstvo u traganju za identitetom, KS, Zagreb, 1990., str. 70.

[2] usp. isto, str. 90.

[3] usp. TEREZIJA AVILSKA, Put k savršenosti, KS i Hrvatski karmelićani i karmelićanke, Zagreb, 1982., str. 14.

[4] usp. R. GUARDINI, Uvod u molitvu, metanoja 5-8, KS, Zagreb, 1969., str. 108.

[5] usp. M. SZENTMÁRTONI, Psihologija duhovnog života, Filozofsko-teološki institut DI, Zagreb, 1990., str. 159.

Ulomak iz knjige „Nutarnji govor“ autorice s. Biserke Jagunić.

Priredila Gabriela Jurković

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh