Foto: Novi kombi ‘Vallita Misionera’

Željela bih posvjedočiti o Gospinoj brizi i ljubavi prema našoj misiji na otoku Margariti u Venezueli.

Bili smo u situaciji kada smo imali jedan mali automobil Terio koji je bio star 14 godina. Ne zna se koliko je već puta bio preprodavan a kupili smo ga od jednog vulkanizera za 2000 dolara. Toliko smo imali. Iznutra je bio trul, s propalim prtljažnikom; komad izlomljene šperploče naslanjao se je na zahrđale krajeve prtljažnika. Na nju su se slagali paketi namirnica i svega što je potrebno stotinama djece i drugih siromaha. Taj mali „tovar“ Terio prešao je više od 300 000 kilometara – samo u „Zdencu“ u pola je godine prešao 30 000 kilometara. Njegovo zadnje putovanje bilo je kada nas je dovezao pred kuću u Millanes. Tu mu je motor pregorio.

Govorila sam u sebi: ‘Gospo, pomozi! Ova je misija tebi posvećena’

To je spriječilo volontere u raznošenju hrane i djelovanju općenito. Što napraviti? Kako riješiti problem? Javni prijevoz ne funkcionira. U naselja gdje se nalaze centri udruge „Zdenac“ ne ulaze autobusi i taksiji. Govorila sam u sebi: „Gospo, pomozi! Ova je misija tebi posvećena. Svaki dan slušaš posvetnu molitvu ove djece pred tvojom slikom. Znaš da ovise o hrani koju im dovozimo. Znaš da nemamo novca, a ni automobil. Nemoćna sam. Ti možeš ono, što ja ne mogu. Uostalom, ovo nije moje djelo – to je djelo tvoga sina Isusa. Sluškinja sam beskorisna.“ I dok sam tako predavala situaciju u Gospine ruke, došlo mi je nadahnuće da J. L. napišem sve tako kako je.

Uzela sam mobitel i ispričala mu što nam se je dogodilo. Nisam ga pitala da nam pomogne. Nije mi to bila namjera. Bilo je kasno navečer. Nakon toga otišla sam na spavanje.

Ujutro mi je stigao njegov odgovor. Vidjela sam da mi je napisao e-mail u četiri sata, prije svitanja. U kopiji njegova e-maila bile su adrese nekih njegovih prijatelja iz Kristofora, i drugih. Podijelio je moju priču s njima i pozvao ih da pomognu. Tada sam rekla: „Gospo, znam da ti ne spavaš. Cijelu si noć nosila poštu, probudila J. i pokazala mu što da napravi.“ U istom su se danu u ured „Zdenca“ u Splitu javile tri osobe kako bi pomogle. Bili su to ljudi koji ljube Boga iznad svega, i svoj novac troše na djela milosrđa. Tražili su podatke za uplatu. Na račun „Zdenca“ u roku od tri dana uplaćen je iznos potreban za jedan bolji automobil.

Započeli smo potragu za automobilom. Na Margariti se nalazi nekoliko auto-kuća. Prodaju nova i rabljena vozila. Naizgled puno automobila, ali u stvari nismo našli ništa što se je uklapalo u naš plan. Tražili smo preko oglasa na Internetu, obilazili sva prodajna mjesta. Nikako nismo mogli pronaći vozilo u dobrom stanju, a nova su terenska vozila preskupa. Tražili smo rabljeno vozilo u dobrom stanju, da nije imalo više od jednog vlasnika, da nije prešlo više od 130 000 kilometara, te da je mlađe od 2012. godine. I naravno – da se uklapa u cijenu. Tražili smo kamionet u koji može stati barem desetak osoba.

U tom dugom i napornom traženju, često sam se obraćala Bogu: ‘Je li moguće, Bože, da ti nemaš automobil za svoju djecu? Kao to da ti nije stalo?’

Tri su se osobe angažirale u traženju: Dario – predsjednik Zdenca-Aljibe, vanjska suradnica Sandra i ja. Naše obilaženje i pretraživanje potrajalo je mjesec i pol. U tom dugom i napornom traženju, često sam se obraćala Bogu: „Je li moguće, Bože, da ti nemaš automobil za svoju djecu? Kao to da ti nije stalo? Brzo si pronašao i poslao novac, a sada otežeš s automobilom. Donatori koji su poslali novac očekuju da im javim da smo nabavili auto. A ti još otežeš. Što ću im reći?“

Nastavili smo tražiti. Dario mi je javio da je preko Njuškala našao kombi Kiju i da ga idemo vidjeti. Bio je to veliki sivi kombi sa 14 sjedala. Imao je Gospinu sliku i ime „Vallita“. Muž i žena, vlasnici kombija, odlučili su napustiti Venezuelu. Otišli su u Gospino svetište Valle i povjerili Gospi prodaju kombija. Zamolili su je da pronađe novu svrhu za kombi, kako bi nastavio raditi Bogu na slavu. Naime, kad su kupili kombi otišli su u Gospino svetište i blagoslovili ga i Njoj posvetili. U svemu je bio onakav kakav smo tražili. Suznih očiju i ustreptala srca, rekla sam u sebi: „Gospo, namučili smo se, ali ti si nas i nagradila. Hvala ti. To je tvoj automobil, za tvoju djecu. Ti bdij i upravljaj njime.“

Oni su spontano uzviknuli: ‘Zvat će se Vallita Misionera!’

Prva je vožnja bila za tinejdžere iz mjesta Millanes. Vozili smo ih u drugo mjesto gdje su organizirana predavanja o dostojanstvu ljudske osobe i o kršćanskom odgoju. Oni su spontano uzviknuli: „Zvat će se ‘Vallita Misionera’!“ Po Gospi Vallita, a po Zdencu Misionera. Takve vožnje nije bilo do sada, nismo se imali čime voziti. Djeca su bila sretna, cijelim su putem pjevala Bogu u znak zahvalnosti. Vallita Misionera je svaki dan u pokretu; malu se djecu s majkama vozi u bolnicu na preglede i liječenje, volonteri odlaze na svoje aktivnosti, grupe veće djece putuju s njom, mladi… Vallitom se prevozi hrana, lijekovi, odjeća i sve što je potrebno. U njoj se moli, pjeva, šali. Uvijek je veselo, puna je duha i Duha Svetoga.

Vallita je velika misionarka koja u ime svojih dobročinitelja čini djela milosrđa – duhovna i tjelesna. Hvala Bogu i Gospi za J. L. i njegove prijatelje koji su nam darovali ‘Vallitu Misioneru’. Neka ih dragi Bog sve više i više obdari sobom!

s. Ljilja Lončar,
Misionarka Milosrđa

Više o udruzi „Zdenac“ možete saznati ovdje.

Book.hr