Foto: Pixabay

Pokazujemo pravo lice kad nas nitko ne gleda – istina o nama izlazi na vidjelo onda kad smo iza zatvorenih vrata, kada ne možemo ništa raditi „za druge“, jer nas nitko ne gleda. Kakvi smo tada ti i ja?

Zar ne glumim nekoga tko je hodajuća katedrala, ukrašena dragim kamenjem kreposti? Zar ne želim u tuđim očima biti smatran nekime tko ima srebrno srce puno dobrote i ramena sposobna zaštititi sve?

Rađa se pitanje: Zar ne gradim svoj život kao Nabukodonozor, htijući pričati tako da druge očaram i zaustavim u govoru? Zar ne glumim nekoga tko je hodajuća katedrala, ukrašena dragim kamenjem kreposti? Zar ne želim u tuđim očima biti smatran nekime tko ima srebrno srce puno dobrote i ramena sposobna zaštititi sve? Biti percipiran kao netko tko ima bakrena bedra čistoće, uglađena i besprijekorna? Zar ne želim ostavljati dojam da imam čelične udove i bradu, da sam snažan i da nikada nisam posrnuo? Imam li čelične živce i jesam li smiren? Uvijek se tada nađe nekakav ne ljudskom rukom odlomljen kamenčić, nekakav mali događaj, riječ, gesta, koja tu cijelu građevinu može srušiti, a ja ne mogu doći k sebi. Priznajmo, u čijim očima želimo dobro izgledati?

… imamo previsoko mišljenje o sebi, previše očekujemo od drugih i od života. Zbog toga Bog iz nužde ruši tu idealnu predodžbu – slikom Isusova života

Svi smo Nabukodonozori – imamo previsoko mišljenje o sebi, previše očekujemo od drugih i od života. Zbog toga Bog iz nužde ruši tu idealnu predodžbu – slikom Isusova života.

Sada vam predlažem meditaciju o sebi. Slijedite tragove koje je u Bibliji ostavio Duh Sveti. Čitajte ove tekstove i zapitajte se o sebi, sve dok imamo vremena za razmišljanje, jer doći će dan kad se nećemo imati kad pitati: Mudr 6, 6; Otk 18, 21; Lk 17, 1 – 2; Dn 2, 35; 1 Sam 17, 40 – 49; Lk 22, 39 – 46.

Iz knjige „Nema više vremena” autora patera Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete kupiti ovdje.