Foto: Shutterstock

U jednoj su se župi održavale misije. Misionar koji ih je vodio prisutnima je ispripovjedio ‘priču’ o majci koja je bila na umoru.

Sva su se njezina djeca okupila oko nje osim jednoga sina, koji joj je za života svojim vladanjem zadao mnogo jada i poteškoća. Jedina joj je želja bila da ga još jednom vidi svojim majčinskim očima.

Braća su se pobrinula za to. Zamolili su zapovjednika zatvora da pusti njihova brata kako bi vidio majku koja je na umoru. Pustili su ga.

Jadna je majka već bila toliko iznemogla da nije više mogla reći ni jednu riječ. Sve što je mogla, bilo je blago majčinski pogledati u sinove oči.

Blagi majčinski pogled donio je sinu promjenu. Sin koji dotada nije htio ni čuti za svećenika i sakramente, kad se vratio u zatvor, molio je da mu pozovu svećenika, zatvorskoga kapelana.

Svećenik je došao i zatvorenik je, pobožno i skrušeno, obavio veliku, „životnu“ ispovijed. Milost Božja je nastavila rasti u njegovu srcu. Nakon što je izašao iz zatvora, nastavio je svoj prekinuti studij, upisao drugi i ustrajnošću u milosti postao svećenik.

„Taj svećenik sam ja koji vam sada propovijedam“, završio je ‘priču’ misionar.

To je potresno djelovalo na sve nazočne. Tog su dana sakramentima pristupili i oni koji to nisu učinili desetljećima.

Priredio fra Petar Ljubičić; Book.hr