Foto: Shutterstock

Nikad, do nedavno, nisam razmišljala o tome kako bi fizički izgledalo Božje lice… U danima djetinjstva nekako samo sliku Boga uspoređivala s karakteristikama moga zemaljskog oca. Kako je vrijeme odmicalo, kako sam rasla u vjeri, shvaćala sam koliko je lice Nebeskog tate slično, ali i različito od lica mog zemaljskog tate.

„Bože, pa to si Tiˮ

Nedavno sam sjela na kavu s prijateljicom koju je malo jače pritisnuo teret križa. Svako malo tijekom naše kave oči bi joj se napunile suzama. Boljela me njezina tuga, ali i moja bespomoćnost. Nisam znala što me sve čeka na toj kavi i što ću sve imati prilike čuti…

U jednom trenutku, pritisnuta stvarnošću i teškoćom situacije u kojoj se našla, očiju punih suza, jednostavno mi je rekla: „Znaš, to su moji sinovi. Bez obzira na to kako se ponašali prema meni, i što god loše napravili – uvijek će biti moji sinovi. To je jednostavno tako. Ma što god napravili, uvijek ću ih voljeti.ˮ

U njenim očima tuga i bol, na licu muka, a meni kroz glavu prostruji misao: „Bože, pa to si Ti. Tako ti gledaš na svakoga od nas kad odlutamo. Naše te gubljenje i lutanje boli, ali i dalje nas voliš.ˮ

Neshvatljivo… Odmah mi se pred očima stvorila Rembrandtova slika „Povratak izgubljenog sinaˮ… Sjetila sam se tada i svoje nekadašnje udaljenosti od Boga i njegove strpljivosti sa mnom. Tada, na toj kavi, na licu moje prijateljice prepoznala sam majčinske crte lica milosrdnog Boga.

Rembrandt, Povratak izgubljenog sina

Tek kad dođemo k sebi, spremni smo doći k Njemu

Što mu sve napravimo, kako se sve ponašamo, koliko smo samo uvjereni u svoju savršenost i nepogrješivost, koliko smo uvjereni da možemo i da sve znamo sami, sami sebe pravimo bogom… A On? Ne viče, ne jadikuje. Ne, On čeka i pati i iščekuje naš povratak. Svemogući Bog pati. Učinio se krhkim zbog silne ljubavi koju osjeća prema svakome od nas. Ne pita ništa, samo strpljivo čeka da dođemo k sebi.

Jer tek kad dođemo k sebi, spremni smo doći k Njemu. Uvjereni smo da ćemo živjeti sto godina, i da će biti dovoljno da se na smrtnoj postelji sjetimo Gospodina. Zar On to doista zaslužuje? Zaslužuje li da cijeli život živim bez njega, a onda se zadnjih pet minuta sjetim da nakon ovog života ipak možda negdje postoji Netko?

Milosrdni jer smo zadobili milosrđe

Urazumimo se, probudimo se i dopustimo Ljubavi da ispuni naša srca kako bismo mogli dostojno živjeti poziva na koji smo pozvani – biti djeca Božja, biti prinčevi i princeze jer nam je Otac Kralj kraljeva. To znači da smo pozvani angažirati se, biti milosrdni jer smo zadobili milosrđe.

Neka nas u tome ohrabre misli sv. Grgura Nazijanskog: „Zadobijmo blagoslov… Pokušajmo biti dobronamjerni. Neka ni noć ne obustavi tvoju dužnost činiti milosrđe. Ne reci: vratit ću se i sutra ti pomoći. Nijedan trenutak neka se ne ispriječi između tvoje namjere i dobročinstva. Dobročinstvo, u biti, ne dopušta odgode.ˮ (Govor 14,38.40)

Autorica: Anika Sačić; Book.hr