Foto: Shutterstock

Odrastao sam u pobožnoj luteranskoj obitelji, redovno smo išli u crkvu, čitali Bibliju, molili prije jela i prije spavanja i razgovarali o ulozi vjere u svakodnevnom životu. Nisam imao nikakvog razloga da ne volim katolike. Barem sam tako mislio. Uostalom, imao sam prijatelje koji su išli na misu i imali svećenika, a ja sam išao u nedjeljnu školu i imao pastora. Moji katolički prijatelji spominjali su Mariju i svece, Papu i išli na ispovijed. Unatoč tome, penjali smo se na drveće, zabavljali se i igrali nogomet. Međutim, tijekom moje zadnje godine fakulteta, sve se počelo mijenjati. Tad sam upoznao ljubav svog života – Cari. Bila je lijepa, pametna i puna ljubavi. Bila je i katolkinja. U redu, nikakav problem, zar ne? Krivo.

Nismo bili iste vjere

Nakon što smo odlučili provesti život zajedno, shvatili smo koliki bi problem moglo biti to što nismo iste vjere. Kako ćemo i gdje prakticirati našu vjeru? U kojem duhu ćemo odgajati našu djecu –  katoličkom ili luteranskom? Bio je to početak moje borbe protiv katolicizma. Moj nekoć otvoreni i ljubazni pristup vjeri moje žene počeo se mijenjati. Tko kaže da moram priznati svoje grijehe svećeniku, zašto ne mogu primiti pričest? Zašto kad se vjenčate u katoličkoj crkvi morate potpisati papir koji kaže da morate odgajati svoju djecu kao katolike? Što je s idolopoklonstvom Mariji i svecima? I tako dalje…

Moje rješenje? Jednostavno. „Cari, zašto se ne promijeniš? Zašto jednostavno ne prestaneš bili katolkinjom? Trebali bi biti luterani.“ Cari mi je jednostavno i tiho odgovarala: „Ali ja jesam katolkinja.“ Dogovorili smo kompromis; jedne nedjelje bismo išli u katoličku, a druge u luteransku crkvu. Vjenčali smo se u katoličkoj crkvi.

Ljepota mise me preplavila

Međutim, ono što se dogodilo tijekom sljedećih 14 godina bilo je nešto što nikada nisam mogao očekivati. Polako ali sigurno, ljepota svete mise me zagrijala i uskoro preplavila. Euharistija, kao središte svete mise, privukla me dublje u svoje Otajstvo. Uskoro smo prisustvovali misi svake nedjelje jer sam osjećao da je to ispravno za mene. Početkom prošlog stoljeća, G.K. Chesterton, britanski novinar i katolički obraćenik, opisao je svoje duhovno putovanje. Ono neodoljivo podsjeća na moje.

„Onog trenutka kad se počnete udaljavati od katoličke Crkve, ona vas privuče. Čim prestanete vikati, počet ćete slušati sa užitkom. Kad ta pažnja prijeđe određenu točku, pretvara se u veliku ljubav.“ 3. travnja 2010. godine, na Uskrs, moja velika borba protiv katolicizma završila je kad sam u potpunosti ušao u vjeru. Kad je G.K. Chesterton, jedna od najzaslužnijih osoba za moje obraćenje obraćenju, 1922. godine postao katolikom, pogledao je o. Thomasa Walkera u oči i rekao: „Proveo sam najsretniji sat mog života.“

Autor: Tod Worner (Aleteia)

Prevela Vedrana Prka