Svjedočanstva

RAK DOJKE

Kako „loše vijesti” primiti što lakše Nije lako primiti „loše vijesti”! Kate Dooher jedna je od onih žena koja se je suočila s vijesti da ima rak dojke. Ovdje priča kako je to izgledalo, i govori što je naučila iz tog iskustva!

Kako „loše vijesti” primiti što lakše

Neizvjesno čekanje nalaza

Kao što si možete zamisliti, nisam dobro spavala te prve noći nakon biopsije grudi. Budila sam se svakog sata. Ali pred zoru me je iscrpljenost shrvala i na nekoliko sam sati zaboravila na svoje brige. Ali jednom se mora probuditi. Na trenutak sam pomislila da je sve to bio ružan san. Ali kad sam shvatila da je noćna mora postala stvarnost, potekle su mi tihe suze niz lice. Nadljudskim sam naporom ustala i pokušala se spremiti da se suočim sa svime što mi donosi novi dan. Imala sam termin kod liječnika u 12 sati, pa mi je prvo pitanje bilo što s vremenom koje imam dotada. Mislim da smo oboje osjetili potrebu da se sve slegne i da u tih nekoliko sati više ne razgovaramo o stvarima koje smo pretresli prošle večeri. Odlučila sam poći na misu. Liturgija djeluje umirujuće na mene i daje mi osjećaj potpore zajednice. U svojoj bolesti i oporavku nalazila sam veliku utjehu u vjeri, a u euharistiji sam nalazila mir u olujama koje su navalile na mene.


Kad smo stigli u bolnicu, sreli smo starog prijatelja svećenika. Njemu je bilo normalno kretati se u bolničkom okruženju, ali bio je iznenađen što ondje vidi nas. Donald je pretpostavio da smo „samo u posjetu“. Problijedio je kad mu je Michael rekao da nismo u posjetu, već da čekamo nalaze i da je stvar ozbiljna. Nismo ništa okolišali, već smo rekli što je na stvari. Javili smo se na šalteru i sjeli ispred liječničke sobe. Dvije medicinske sestre radile su u klinici. Bilo je blizu vrijeme ručka i vidjelo se je da se žure na pauzu. Jedna je pitala drugu ima li još puno ljudi koji čekaju. Možete si zamisliti kako sam se osjećala kad joj je ona odgovorila: „Nema! Još mora primiti jednu, a vijesti su za nju loše!“

Ta me je neoprezna primjedba oborila

Mi smo bili jedini koji smo čekali i ta „jedna“ morala sam biti ja. Ta me je neoprezna primjedba oborila. Zbog nje ne pamtim ništa od razgovora s liječnikom. Nasreću, Michael je bio sam mnom i on je bi priseban da postavi neka pitanja o kojima smo sinoć razglabali. To mi je bila velika pouka i želim ju podijeliti s vama: uvijek, uvijek, uvijek imajte nekoga sa sobom kada dobijete nalaze. Ako ništa drugo, poslije možete usporediti tko je što čuo i zapamtio, a ako ste u šoku, kao što sam ja bila, bit će vam potrebna podrška, da vas zastupa i da bude vaše uši. Za mene je prvi izbor bio Michael, ali ako niste u braku ili nemate nekoga tko bi s vama dijelio teret, zamolite kojeg prijatelja da ide s vama. Izaberite nekoga komu je stalo do vas, ali da se isto tako može držati na distanci i ne se dati toliko emocionalno potresti da ne može ništa čuti. Neka to bude netko tko vas dovoljno poznaje da bude iskren s vama i da vas oboje ohrabruje i potiče da se borite. Nedavno sam ja to učinila za nekoga i zato sada mogu dati takav savjet.

Ta je knjiga bila pravi dar

Što se mene tiče, dijagnoza je bila potvrđena. Sve je upućivalo na to da ću trebati radikalnu mastektomiju. Moj je tumor bio duboko ukorijenjen i nije se činilo da bi lumpektomija mogla pomoći. Dogovorili smo se da operacija bude 29. veljače i to je bilo to. Uslijedili su sati napetosti. Obično bismo se veselili ako bismo imali nekoliko slobodnih sati za sebe, ali s dijagnozom raka činilo se je kao da je svaka normalnost suspendirana i nismo mogli niti pomisliti na to da bismo išta radili. Odlučili smo se maknuti iz bolnice i prošetati. Sretni smo što živimo manje od deset milja od mora te smo i taj put krenuli prema obali. Povjetarac s pučine otpuhao je nešto od naše sumornosti i težine i mogli smo se malo sabrati. Michael je trebao ići u banku te smo se uputili o obližnji grad Buncranu. Dok je on bio u banci, ušla sam u jednu trgovinu zdrave hrane. Volim knjige, pa sam odmah pošla prema polici s knjigama. Također vjerujem da prave informacije naiđu upravo kad ih trebate i nije me previše iznenadilo što je prva knjiga koju sam uzela u ruku bila o raku. Napisao ju je Jan de Vries, a govorila je o alternativnim liječenjima raka i leukemije. Kupila sam ju i počela ju čitati uza šalicu čaja, dok je Michael ugrabio prigodu da pročita novine i malo uživa u miru i tišini. Ta je knjiga bila pravi dar. Ne zato što bi nudila kakvu magijsku panaceju ili čudesni lijek. Ne, bila je dar jer mi je dala osjećaj da si mogu nekako pomoći i da nisam posve bespomoćna. Uslijed loših vijesti i nadolazeće operacije, osjećala sam se bespomoćno, kao da lutam nepoznatom zemljom. No ta mi je knjiga omogućila da počnem planirati svoje strategije liječenja i to mi je veoma pomoglo …

Što sam naučila

Nakon što su mi na mamografiji „pronašli nešto”, naučila sam:

1. da se svaka promjena u obliku ili izgledu grudi mora provjeriti. Kasnije sam naučila i da je moja rupica bila mjesto na kojem je rak izbio na površinu; 2. da medicinska struka brzo reagira na svaki znak bolesti; 3. da postoji niz testova: mamografija, ultrazvuk, biopsija, te da svaki od njih dovodi korak bliže dijagnozi raka; 4. da je sigurno odgoditi operaciju za tri tjedna premda vam je predloženo da ju imate odmah sljedeći tjedan; 5. da je vaš unutarnji glas nevjerojatno točan i da mu morate vjerovati; 6. da se život može promijeniti dok bacite novčić.

Ulomak iz knjige „Imam rak, ali on nema mene: Odgovor na izazov raka dojke“ koja izlazi uskoro!

  • 17
  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Klub prijatelja
Na vrh