Osobni razvoj

ODUPRIMO SE TOJ NAPASTI

Ljubomora preobražava ljubav u mržnju „Priča se da ljubomora ubija ljubav i da je najsigurniji recept za propast bilo koje vrste odnosa u kojem se pojavi. Što je to ubojito u ljubomori? Što uništava, što 'mori ljubav'?“

Ljubomora preobražava ljubav u mržnju

Foto: Shutterstock

 

Jedan od najljepših redaka Pjesme nad pjesmama spominje ljubav i ljubomoru: „Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i plamena Gospodnjeg. Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti” (Pj 8, 6-7).

U istom se retku spominje i ljubav i ljubomora. Malo je nejasno što se u ovome biblijskom tekstu želi reći izrazom „ljubomora”. Ljubav razumijemo. Želi se naglasiti snaga ljubavi uspoređujući je sa samom smrću, ali što to znači da je ljubomora tvrda kao grob? Smrt i rođenje čine dva najjača životna iskustva koja su toliko granična da ih se ne sjećamo ili nas uvode u drugu dimenziju postojanja gdje sjećanja više nema. Uspoređujući ljubav sa smrću, ljubav se stavlja u red najsnažnijih ljudskih iskustava. Time se izdiže iz statusa obične emocije i pridodaje joj se životna pa i životvorna važnost. Današnjem vjerniku to ne zvuči previše inovativno, no, ovaj redak Pjesme nad pjesmama pripada starozavjetnim knjigama u kojima nadahnuti pisac polako odgaja semitskog čovjeka za odnos s Bogom.

Ljubav i ljubomora

Želeći dočarati Božju ljubav prema čovjeku, uspoređuje je sa čežnjom zaručnika i zaručnice koji se nakon svih sumnji i neprilika ponovno, u pustinji, nalaze. Zaručnica, naslonjena na zaručnikovo rame, vraćajući se, izgovara svom ljubljenom molbu da je stavi kao znak na svoju ruku i kao pečat na svoje srce. Razlog zašto bi to trebao učiniti, zaručnica vidi u snazi ljubavi koju uspoređuje sa smrću i grobom. Pri tome valja imati na umu da je semitski izraz za ljubav i za smrt isti kao i za ljubomoru i grob. U tom istom retku zapravo se dvaput ponavlja ista misao kako bi se naglasila njezina važnost. Oba hebrejska pojma mogu se prevesti i s „ljubav” i s „ljubomora”. Jednako tako i smrt i grob. Te nas istoznačnice tjeraju na pitanje: Zar tada nije bilo ljubomore pa nisu imali ni izraz za nju? Danas, naravno, nije tako. Postoji jasan izraz i za ljubav i za ljubomoru. Razlika je između njih postala toliko očita da nam je prethodno spomenuti tekst u kojem se ljubav i ljubomora koriste kao sinonimi, teško razumjeti. Ljubomora je redovito iskustvo svake osobe, podjednako i muške i ženske, iako se ona više voli pripisivati ženskoj populaciji.

Priča se da ljubomora ubija ljubav i da je najsigurniji recept za propast bilo koje vrste odnosa u kojem se pojavi. Što je to ubojito u ljubomori? Što uništava, što mori ljubav? Drugi, baš suprotno tome, kažu da je ljubomora pokazatelj ljubavi, gdje nema ljubomore, nema ni prave ljubavi, i da upravo ljubomora pokazuje koliko nekome značimo i koliko nas ne želi izgubiti (ili možda koliko nas želi imati samo za sebe!). Poznato nam je, također, da se kršćanska ljubav uvijek povezivala s nekom vrstom umiranja počevši od same Kristove smrti na križu s kojega je potekla spasiteljska krv, pa sve do naših svakodnevnih borbi i odluka koje u nama uzrokuju neku vrstu umiranja. Međutim, iz ovakvog umiranja, uvijek izranja ljubav za kojom čeznemo i koju smo pozvani davati drugima. U kakvom su onda odnosu ljubav i smrt kad govorimo o ljubomori?

Povrijeđena ljubav

Ljubomora nije zavist. Dok je zavist bol zbog tuđeg dobra, ljubomora je ljubav koja je povrijeđena. Tamo gdje je nekada bila uzvraćena ljubav, nastanio se strah da gubimo nečiju ljubav zbog trećega ili oholost koju raspiruje želja i prilika za boljim i ljepšim od onoga što imamo i primamo. Ljubomora se javlja, s jedne strane, u trenutcima slomljenih i neispunjenih očekivanja popraćenih strahom da se ljubav nikada više ni neće ostvarivati. Boli nas što ne primamo ono na što smo navikli i što već pomalo od drugoga očekujemo. Smatramo da nam to s vremenom pripada, da to zaslužujemo, a zaboravljamo koliko smo bili oduševljeni prvotnim primanjem koje smo smatrali nezasluženim. S druge strane, ljubomora se javlja uskraćivanjem ljubavi i ponižavanjem drugoga kako bi se naglasila i prenaglasila vlastita vrijednost koju se iščitava iz naklonosti trećega. Iza ove vrste ljubomore skriva se oholost, kriva slika o sebi koja se gradi na nepoznavanju i neprihvaćanju sebe u poniznosti.

Dakle, strah i oholost. To su ta dva otrova koja od ljubavi čine ljubomoru i koja su tijekom vremena razdvojila ta dva pojma i učinila ih gotovo oprečnim. Nekada istoznačnice, sada su postale krajnosti, tj. ljubomora je postala siguran put od ljubavi do jednako intenzivne mržnje. Ljubomora je postala sigurno sredstvo preobrazbe ljubavi u mržnju kao način da sebe zaštitimo od te nesnosne boli koju kroz ljubomoru proživljavamo. Ona potamnjuje sve lijepo što smo uložili i ono što smo još namjeravali uložiti u odnos, sve dobro koje smo kroz taj odnos primali i davali. Sve to ona obrubljuje i potamnjuje kako bi jasno označila što je uzrok patnje koju se pod svaku cijenu želi izbjeći, a zatim sve potamnjeno polako pretvara u mržnju, koja zatim stvarno uništava sve sagrađeno kroz odnos pa i kroz sâm temelj ljubomornoga ali i svih oko njega.

„Ne bojte se!“

Po ljubomori se također ostvaruje ona Kristova riječ o ponovnom padu: „A kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja, ali ne nalazi! Tada rekne: ‘Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.’ I došavši, nađe je praznu, pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude s onim čovjekom gore nego na početku. Tako će biti i s ovim opakim naraštajem” (Mt 12,43). Ljubomora, u žarkoj želji da se ne izgubi ono što smo navikli dobivati, pretvara u gorčinu ono što je nekada bilo najljepše u odnosu i vraća čovjeka ne na razinu na kojoj je bio prije građenja odnosa, nego mnogo niže. Razara ga i čini gorim nego što je bio. Gospodin koji je svojim učenicima toliko puta rekao: Ne bojte se!, neka rasprši svaki strah pred razbijenim očekivanjima kojima ‘etiketiramo’ voljene osobe, prijatelje, rođake, školske ili poslovne kolege…  Duh Sveti kojeg nam je Uskrsli obećao i s Ocem poslao, neka nas oslobodi svake oholosti i iluzije o nama samima i o odnosima od kojih i u kojima živimo. Nego, neka nas uvede u svoju istinu…

Autorica: Lidija Piskač

Najčitanije

Na vrh