Naša mlada kristoforka Klara napisala je članak u svojem stilu. On će neke od vas potaknuti da se zamislite, neke će obradovati, neke razljutiti ili najmanje uzrujati, neki će ju htjeti upoznati i vidjeti kako to što je napisala funkcionira u njezinu životu. Bilo kako bilo, u njezinu članku ima dobrog materijala za razmišljanje.

Netko mi je jednom rekao: „Kako je ljubav postala otrcana riječ!” Lecnula sam se na tu izjavu, a onda sam shvatila da je točna. Ljubav je izgubila svoje stvarno značenje! Što je zapravo ljubav? Kako ju danas doživljavamo, a kako bismo ju trebali doživljavati?

Danas se ljubav miješa sa sladunjavim i neiskrenim izljevima nježnosti, koji se javljaju u trenutku emocionalne uzbuđenosti, dok su oni iskreni, pravi, rijetki, i znaju izostati upravo onda kada bi ih trebalo biti najviše. Upravo je to, između ostaloga, razlog tolikih rastava braka. Sve češće ne znamo biti uz drugoga u nevolji i ne znamo voljeti.

Ako želimo promijeniti svoj život, trebamo početi od svjesnosti da zapravo ne znamo voljeti.

“

Ako ne opraštamo drugomu, ne opraštamo ni samima sebi.

„

Ljubiti u svemu i svakoga

Sveto pismo kaže vrlo jednostavno i jasno: „… jer je sav Zakon ispunjen jednom jedinom zapovijedi: ʽLjubi bližnjega svoga kao samoga sebe!ʼ” (Gal 5, 14)

Zašto trebamo ljubiti svakoga? Isus na jednom mjestu u evanđelju kaže: „Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća?” (Mt 5, 6) To znači da čak i ako ljubimo Boga i predamo mu sav svoj život (odnosno mislimo da smo to učinili), možda još uvijek nismo učinili ono što on očekuje od nas. A on ne očekuje samo da ljubimo one koji nas ljube nego očekuje da istovremeno ljubimo i one koji nas ne vole. U Psalmu 66 stoji: „Zbog velike sile tvoje dušmani ti laskaju.” Dakle i đavao vjeruje Bogu, čak mu i laska, iako zna da mu to neće koristiti. Jer znamo da on drhti pred Bogom i da zna kako mu još nije ostalo puno vremena. Ali svejedno ga nešto u njemu tjera da laska Bogu. Što je onda đavao učinio? Đavao ne ispunja drugu zapovijed. „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“ Đavao nije htio biti jednak drugim anđelima. On je htio biti bog. Tu je njegov pad. Ako ne želimo biti kao on, koji nam je zadatak? Ljubiti onoga koji je grešan, slab, prljav. A kako ljubiti grešnika? To možemo, dakako, samo uz Božju pomoć. Za početak, potrebno je shvatiti iznimno važnu pouku iz evanđelja: svi smo jednaki – grešnici. Ako ne ljubimo drugog grešnika, ne ljubimo ni same sebe. Ako ne opraštamo drugomu, ne opraštamo ni samima sebi. Zato je sv. Pavao napisao: „Ako me tko ražalostio, nije ražalostio mene, nego u neku ruku – da ne pretjeram – sve vas” (2 Kor 2,5), i: „A komu vi što oprostite, onomu opraštam i ja.” (2 Kor 2, 10) Zvuči grubo i nevjerojatno? Sjetimo se svih onih patoloških ubojica, zlostavljača; svih onih koji su nam u životu učinili loše. Prolazi li nam sad glavom da je to nemoguće? Je li nam nemoguće zamisliti da smo jednaki tim ljudima? Ako je tako, onda naše srce još uvijek nije potpuno. Zvuči radikalno ili ludo? Hajdemo onda razmotriti sljedeće Isusove riječi:

“

Jedan od čovjekovih najvećih neprijatelja upravo je osjećaj krivnje.

„

„Upravo u taj čas dođoše neki te Isusu javiše što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: ʽMislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite svi ćete tako propasti.ʼ” (Lk 13, 1 – 5)

„Uistinu, ako tko vrši sav Zakon, a pogriješi samo u jednome, postaje krivac za sve. Jer onaj koji je rekao: ʽNe čini preljuba!ʼ rekao je i: ʽNe ubij!ʼ” (Jak 2, 10) Što znači vršiti sav Zakon? To znači ljubiti, jer piše: Što onda znači sagriješiti? To znači ne ljubiti. Možemo ili ljubiti ili ne ljubiti. Tu nema skale. Nema srednje vrijednosti. Kršenje zakona je grijeh. Zakon je ljubav. Dakle kršenje ljubavi je grijeh. Nije bitan način. Zato je svaki grijeh isti. Postoje različite vrste grijeha i načini na koje možemo sagriješiti, ali su svi jednako zli. Nikada nećemo biti slobodni ako ćemo se u bilo čemu smatrati pravednijima i iznad bilo kojega drugog grešnika. Nikada nećemo biti slobodni dok ne prihvatimo istinu da smo svi dionici iste krivnje, ali i istog oproštenja. Zar ta istina ne oslobađa? Isus je rekao da će nas istina osloboditi. Osobno ne znam koja istina više oslobađa od te.

“

Za početak, potrebno je shvatiti iznimno važnu pouku iz evanđelja: svi smo jednaki – grešnici.

„

Neprijatelji ljubavi

Osjećaj krivnje

Jedan od čovjekovih najvećih neprijatelja upravo je osjećaj krivnje, koji sa sobom vuče i osjećaj odbačenosti, neprihvaćenosti i manje vrijednosti. Ali kada shvatimo i prihvatimo tu istinu, više nikada nećemo svijet doživljavati isto. Probat ćemo novo vino i više nikada nećemo htjeti staro. Jer tko proba novo vino, više nikada ne želi staro. Ali novo vino ide u nove mješine. Potrebno je usmrćivati tjelesnog čovjeka molitvom, sakramentima i čitanjem Božje riječi da bismo to mogli shvatiti, prihvatiti i potpuno ŽIVJETI.

Razočaranje

Sljedeći je neprijatelj ljubavi razočaranje. Bog je rekao čovjeku kad ga je postavio u vrt da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla, nego da jede sa stabla života. Što u našem životu predstavlja stablo spoznaje dobra i zla? Ono predstavlja upravo način na koji doživljavamo sebe. Uistinu mi jesmo grešnici. Uistinu dionici smo užasne krivnje koja nije dostojna života. Ali, s druge strane, stvorenja smo onoga koji jest, i stvorio nas je predivne i u svakome od nas postoji nešto nezamjenjivo i neprocjenjivo. Osoba koja sebe odabire doživljavati kao prekrasno stvorenje prekrasnog Stvoritelja jede sa stabla života. Ta će osoba živjeti. Osoba koja neprestano gleda na ružnu stranu priče i odbija ponovno se roditi kao prekrasno stvorenje oprano od prošlog odbacivanja ljubavi, jede sa stabla spoznaje dobra i zla i umrijet će. Jer neće moći podnijeti svoju grešnost. Na tom je pao Juda. Juda se pokajao. Bio je svjestan da je učinio zlo. Ali on nije zamolio za oproštenje. Zašto? Zato što nije mogao prihvatiti i otpustiti svoju grešnost. Jer Juda nije ljubio ni bližnjega ni samoga sebe. Juda je vidio svoju ljepotu. Ali važnija mu je bila loša strana. Jeo je s drugog stabla. I nije mogao živjeti neprestano se osvrćući na svoju grešnost. Zato si je i oduzeo život. Dakle Božja zapovijed i zadatak zapravo glasi: „Gledaj kako si lijep! I zaboravi sve što je bilo. A ja ću uništiti tvoje grijehe i oni nikad više neće postojati.” To je ljubav! Ljubav je kada gledaš onaj dijamant koji je stvorio Bog, a ne ono prazno, crno ništavilo grijeha, koji je stvorio svaki od nas onda kada smo se svi zajedno pokvarili i nitko od nas nije više činio dobro.

Duše Sveti, otvori nam oči srca…

Što je učinio Isus? Dok nas je gledao s križa i dok je odabrao roditi se kao siromah u betlehemskoj štalici, naša mu je ljepota bila važnija od svega drugoga. I to ga je vuklo naprijed i zato je i umro, ali je zato i pobijedio. Zato je Isus rekao: „Ljubite jedni druge kako sam ja ljubio vas.” Jesmo li spremni na to? Jesmo li spremni zamoliti Duha Svetoga da nam otvori oči srca da upoznamo istinu, da vidimo ljepotu svakog čovjeka i da vidimo da smo jednako grešni kao i drugi; jesmo li spremni da nas odvede u najljepšu priču koja može biti napisana? Priču u trinaestom poglavlju u Poslanice Korinćanima: priču o ljubavi. Svi smo ju čuli sto puta. Ali nitko od nas ju nije odmah shvatio, prihvatio i ugradio u srce. Ugradio kao neizbrisivi pečat. Možda nismo ni mogli. Jer je to proces. U nekih će trajati do kraja života. U nekih je tek počeo. A u vrlo rijetkih je već završio. Netko mi je jednom rekao: „Da u Bibliji nemamo ništa osim Hvalospjeva ljubavi, to bi bilo dovoljno.” I bio je potpuno u pravu. Savršeno točno. U zajednici „Mladi Kristofori „jednom smo prigodom odlučili svaki dan objavljivati jednu sliku s citatom iz Hvalospjeva ljubavi. Prije toga sam mislila da ljubim. Ali kad sam svaki dan pročitala stih o tome kakva je ljubav, shvatila sam kako stojim s ljubavlju. Koliko smo puta razdražljivi, ne praštamo, ne zaboravljamo zlo, tražimo svoje, nepristojni smo, nismo strpljivi, nismo dobrostivi, zavidimo! Možda zvuči dosadno i nevažno, ali upravo je razumjeti i primijeniti sve što ljubav jest – najvažnije.

Vrijeme je da počnemo preispitivati svoje srce. Da napokon počnemo živjeti kao stvorenja za koja je kralj svega što je ikad postojalo i što će ikada postojati izdahnuo gol, ostavljen, iznakažen i odbačen na križu. Ne možemo sami. Ali i ne moramo. Imamo Branitelja koji će nas voditi k toj spoznaji. K ljubavi. Dok ona potpuno ne preuzme naše biće i dok ne postanemo dostojni našega Stvoritelja i Spasitelja. Pa krenimo!

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.