Foto: Shutterstock

Žudnja za beskonačnošću i vječnošću

„Ljubav je raj, a brak je pakao‟, zapisao je Lord Byron prije 150 godina.  U to vrijeme on nije mogao predvidjeti nevjerojatnu popularnost koju će ta ideja imati danas.

U našem su društvu ljubav i značenje bračne ljubavi postali tako zamračeni da većina ljudi sada gleda na brak kao na zatvor: konvencionalnu, dosadnu, legalnu stvar koja prijeti ljubavi i uništava slobodu.

Moj suprug, Dietrich von Hildebrand, bio je potpuna suprotnost. Davno prije nego što se preobratio na rimokatolicizam, bio je uvjeren da je zajedništvo ljubavi u braku jedan od najdubljih izvora ljudske sreće.

Nasuprot tome, ljubav bez prave obveze izdaje samu suštinu ljubavi. Onaj koji se odbija obvezati (ili onaj koji prekine vezu kako bi započeo drugu vezu) sam sebe zavarava. On miješa uzbuđenje koje mu pruža nov početak s autentičnom srećom

Vidio je veličanstvenost i ljepotu u savezu supružnika u braku čiji je simbol njihov fizički savez koji na jedan otajstven način vodi do stvaranja nove ljudske osobe. Prepoznao je da ljubav u samoj svojoj suštini žudi za beskonačnošću i vječnošću. Stoga se istinski zaljubljena osoba želi zauvijek vezati za voljenu osobu, koja je upravo onaj dar koji mu brak daje.

Nasuprot tome, ljubav bez prave obveze izdaje samu suštinu ljubavi. Onaj koji se odbija obvezati (ili onaj koji prekine vezu kako bi započeo drugu vezu) sam sebe zavarava. On miješa uzbuđenje koje mu pruža nov početak s autentičnom srećom.

Takav afektivni defetizam, tako tipičan za naše doba, simptom je teške emocionalne nezrelosti koja oslabljuje sam temelj društva. On je dijelom ukorijenjen u nerazumijevanju slobode. Mnogi ljudi kritiziraju brak jer ne uspijevaju shvatiti da osoba također pokazuje svoju slobodu svojim slobodnim vezanjem za drugu osobu u braku.

Ti kritičari braka ne uviđaju da je kontinuitet, a osobito vjernost, osnovna karakteristika uistinu velike osobnosti: osoba odabire ostati vjerna onome što vidi, premda će kasnije njezin vid možda postati zamućen.

Brak uči supružnike poniznosti i dovodi ih do shvaćanja da je ljudska osoba vrlo loš ljubavnik. Koliko god mi žudjeli za time da ljubimo i budemo ljubljeni, mi neprestano doživljavamo poraz i očajnički trebamo pomoć

U stvarima ljubavi i braka, „pakao‟ ne dolazi od vjernosti; on dolazi od nedostatka vjernosti, što osobe ostavlja nevezanima, ali zapravo samima, zarobljenima u plitkoj arbitrarnosti i zagušljujućem subjektivizmu.

Doista, suprotno lordu Byronu i popularnu mišljenju, brak je prijatelj i zaštitnik ljubavi između muškarca i žene. Brak daje ljubavi strukturu, zaštitu, klimu u kojoj sam može rasti.

Brak uči supružnike poniznosti i dovodi ih do shvaćanja da je ljudska osoba vrlo loš ljubavnik. Koliko god mi žudjeli za time da ljubimo i budemo ljubljeni, mi neprestano doživljavamo poraz i očajnički trebamo pomoć. Trebamo se vezati svetim zavjetima kako bi ta spona podarila našoj ljubavi snagu koja je nužna kako bismo se suočili s uzburkanim morem našeg ljudskog stanja.

Nijedna ljubav nije slobodna od teških trenutaka. No, kako je to Kierkegaard zgodno primijetio, budući da on podrazumijeva volju, obvezu, dužnost i odgovornost, brak potiče supružnike da se bore kako bi sačuvali dragocjen dar svoje ljubavi. To im daje veličanstveno samopouzdanje da će s Božjom pomoći moći prebroditi poteškoće i iz njih izići kao pobjednici. Stoga dodavanjem formalnog elementa materijalnom elementu ljubavi, brak postaje garancijom budućnosti ljubavi i štiti je od napasti koje će se zasigurno pojaviti tijekom života.

Sam brak može spasiti ljubav između muškarca i žene te je postaviti iznad nepredvidivih okolnosti svakodnevnih plima i oseka

U vezi bez obveza, najmanja prepreka ili najneznatnija poteškoća legitimna su izlika za razdvajanje. Nažalost, čovjek koji je obično revan da pobijedi u borbi protiv drugih, pokazuje malu ili nikakvu želju da pobijedi sebe. Njemu je puno lakše odustati od veze nego da se bori protiv onoga što Kierkegaard naziva „zamorom koji se po običaju javlja kada neka želja bude neispunjena.‟

Brak poziva oba supružnika na borbu protiv sebe poradi voljene osobe. Zbog toga je on danas postao tako nepopularan. Ljudi više ne žele ostvariti najveću od svih borba, borbu nad samim sobom.

Ukidanje braka jest, kako nam to Kierkegaard kaže, „ugađanje samom sebi‟. Samo kukavice omalovažavaju brak. Oni bježe od bitke, poraženi prije nego što je borba i počela. Sam brak može spasiti ljubav između muškarca i žene te je postaviti iznad nepredvidivih okolnosti svakodnevnih plima i oseka. Bez te spone nema razloga za željom da se transformira turobnost svakodnevnog života u poeziju. (…)

Iz knjige „Brak – otajstvo vjerne ljubavi“ autora Dietricha von Hildebranda. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.