Foto: Shutterstock
„Zar ćeš roditi četvrto dijete u ova luda vremena???“
Ovih dana me baš nerviraju pogledi ljudi oko mene. Nažalost, žena pogotovo…
Moja prva djevojčica, rođena je ranije. Pretrpjela je velika oštećenja mozga, crijeva joj se nisu razvila kako treba… Dvije godine smo se borile, liječile jedno po jedno. Uspjele smo sve bez ijedne operacije. Sve moje molitve tih dana, sjećam se dobro, bile su za nju.
„Meni, Bože, daj sve te terete. Ja sam jača, iznijet ću to. Daj joj da živi.“
I živi. Zdrava, normalna, predivna…
Nekoliko godina kasnije, sama sam oboljela. I tu se dogodio Božji dodir nakon kojeg sam čvrsto odlučila: koliko god djece mi pošalje, hoću. Hoću.
Moja bolest je bila nagla, zastrašujuća i komplicirana. Tako sam završila na operaciji glave, moja djevojčica je bila stara tek nešto više od dvije godine.
Oporavak je bio težak, posljedice dugotrajne.
Jednog popodneva, nakon stote kontrolne punkcije kralježnice, sjedila sam u toaletu povraćajući i plačući jer nisam imala snage sama ustati i oprati se zbog nepodnošljive glavobolje.
U toalet je ušla moja djevojčica, s ručnikom u ruci. Nespretno je doteturala do mene s velikom rozom dudom u ustima, motorički slaba, i obrisala mi je oči. Zagrlila me najslađim zagrljajem i shvatila sam. Sve će biti dobro. Imam ruke koje znaju vratiti ljubav.
Danas smo obje zdrave, i da, rodit ću ih koliko god mi ih Bog pošalje. I voljeti. I odgojiti.
Slika govori više od mene. 🙏👌
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
