Duhovna glazba

Liturgijska glazba vs. duhovna glazba

Liturgijska glazba VS. duhovna glazba book evangelizacija

Donosimo pismo čitatelja o liturgijskoj glazbi, koje će vas sigurno zainteresirati – neke razveseliti, a neke možda i naljutiti. Nama je drago da se o glazbi piše, raspravlja, svjedoči… želimo dati prostora svima onima koji imaju nešto za reći

 

Poštovano uredništvo,


redovit sam čitatelj „Booka”, iako živim u Republici Srbiji gdje ga nije moguće nabaviti. Imam 30 godina i po zanimanju sam glazbenik, orguljaš i zborovođa u biskupijskom svetištu Gospe Snježne na Tekijama u Petrovaradinu. S radoznalošću i zanimanjem čitam svako izdanje „Booka”, od korica do korica, prateći mnoštvo tema o kojima se govori. Među njima, u posljednje vrijeme svoje mjesto zadobiva i glazba, pa sam odlučio napisati članak posvećen liturgijskoj glazbi, o kojoj se u „Booku” malo govori. Želja mi je da vas i vaše cijenjene čitatelje upoznam s vrijednostima istinske crkvene glazbe koju baštini naša rimokatolička Crkva, ukazujući na zablude koje su pod pojmom duhovne glazbe danas poprilično raširene.

„Glazba koja sliči sviranju i pjevanju u nekom kafiću ili na koncertu, ne može obogatiti liturgiju, već je samo osiromašiti”

Ovdje neću govoriti o tzv. duhovnoj glazbi, jer ona predstavlja vrlo širok pojam. Duhovnu glazbu poznaju i protestanti, budisti, muslimani i druge vjerske zajednice. Ja želim govoriti o rimokatoličkoj liturgijskoj glazbi koja je nastala za sveto bogoslužje i koja počiva na čisto liturgijskim tekstovima. Osim nje, u liturgijskim je slavljima dopuštena i crkvena glazba, čiji napjevi i riječi sliče liturgijskim.

Zađemo li u bilo koju Istočnu crkvu, primijetit ćemo da se ondje pjeva na točno određen, jedinstven način. Postoje norme koje se, u tom smislu, poštuju. Nadasve, njeguje se tradicionalno višeglasno pjevanje s vrlo jakim sakralnim uporištem.

Kod nas, međutim, nije tako.

„S druge strane, u našim većim crkvama, napose katedralama, u liturgijskim je slavljima prisutna druga pojava. Riječ je o teatralnim i opernim skladbama”

Iako u Zagrebu postoji Institut za crkvenu glazbu, „Albe Vidaković”, (na kojem se školuju budući glazbenici, stručnjaci), zatim Hrvatsko društvo crkvenih glazbenika, te glazbeni list „Sv. Cecilija” (koji služi promicanju istinskih glazbeno-liturgijskih načela), kvaliteta pjevanja i sviranja u Crkvi u Hrvata, u najvećem broju slučajeva, pala je na najniže grane.

Tako, na primjer, koral, kao vlastito liturgijsko pjevanje rimskog obreda, sve više postaje nepoznanica. Iako su prvi kršćani njime još u katakombama oduševljeno i uzvišeno molili, ostavljajući nam u nasljeđe svetu glazbu po kojoj se prepoznajemo, svjedoci smo sve veće profanacije liturgije i bogoslužnog prostora, upotrebom neprikladne glazbe. Mnogi zaboravljaju da je svrha liturgijske glazbe unaprijediti djelatno sudjelovanje vjernika na sv. misi, doprinositi uzdizanju duša vjernika k Bogu, jednom riječju: POSVEĆIVATI. Da bi ispunila tu zadaću, liturgijska glazba treba biti usko vezana s liturgijskim činom. Mora biti SVETA (da je nastala za sveto bogoslužje), UMJETNIČKA (da ima svojstva vrhunskog glazbenog djela) i OPĆENITA (da ujedinjuje sve narode). Nabrojana svojstva svete glazbe potpuno posjeduje gregorijanski koral, a dobrodošli su i stara i moderna polifonija, cecilijanske (crkvene) i pučke popijevke, himni i psalmi. Među malobrojnim glazbalima čija je uporaba dopuštena u liturgiji, kao najuzvišenije glazbalo spominju se orgulje sa sviralama „kojega zvuk može crkvenim obredima dodati divan sjaj, te srce veoma uzdići k Bogu i k nebeskim stvarima”.

„Pitam se što će se dogoditi kada „stari” (po nekima, konzervativni) zborovi nestanu? Tko će od mladih prihvatiti pjevanje liturgijskih i crkvenih popjevaka? Tko će svirati na orguljama? Kome to orgulje smetaju?”

Poznato je da je Drugi vatikanski sabor točno propisao kako se, što i kada treba pjevati, no naše liturgijske zajednice primjer su neujednačenog poznavanja i primjenjivanja liturgijskih propisa sadržanih u mnogim saborskim dokumentima Svete Stolice. Mnogi svećenici i časne sestre u svojim župama, po vlastitom nahođenju i autoritetu, nadodaju, mijenjaju ili dokidaju ono što je od viših, stručnih crkveno-glazbenih instanci određeno, provjereno i propisano. Misno pjevanje u mnogim župama predvode osobe nepoučene liturgijskoj glazbi, pa pjevanje i sviranje u takvim zajednicama nimalo ne nalikuje liturgijskoj glazbi kakva bi ona trebala biti. Tako, na primjer, dok svećenik koralnim načinom pjeva predslovlje, zazive i poklike, predvoditelji pjevanja, nerijetko, uz gitare ili druga glazbala čisto svjetovnog karaktera, izvode pjesme zabavljačkog stila (tzv. duhovne šansone) čiji su napjevi potpuno svjetovni, bez dubine, stereotipno ritmizirani, a tekstovi sentimentalno-religiozni, bez jasnih odrednica o pripadnosti određenom dobu crkvene godine. Događa se da u korizmi, na primjer, čujemo pjesme poput „Velik Si” (u kojoj se, između ostalog, veli: „Dajemo Ti slavu…”), premda je obilježje toga crkvenog vremena pokorničko („Slava” se niti pjeva niti govori). O harmoniji u takvim modernim pjesmama da ne govorim. Toliko su siromašne da se često jedan te isti akord provlači kroz nekoliko taktova pjesme. Zbog svega navedenoga, ovu laku glazbu karakterizira prolazna vrijednost. Sjetimo se samo festivala suvremene duhovne glazbe i pjesama koje smo ondje čuli prvi i posljednji put.

A koliko samo lijepih i Duhom nadahnutih popijevaka postoji u pjesmaricama za cijelu crkvenu godinu.

Na žalost, za većinu je ljudi dojam važniji od sadržaja. Nije važno je li nešto ispravno ili nije. Bitno je samo da se to nama sviđa i točka. Subjektivno mišljenje prednjači nad objektivnim.

Pitam se, je li to najviše što, u glazbenom smislu, možemo dati Bogu?! Ne zaslužuje li On biserje od biserja? Nije li liturgijska glazba čovjeku darovana da njome prije svega povezuje vremenito i vječno, ljudsko i božansko, na najuzvišeniji način? Sa zebnjom se pitam hoće li doći vrijeme kada ćemo i molitvu „Oče naš” pjevati uz pratnju električnih gitara i bubnjeva?

„Sjetimo se samo festivala suvremene duhovne glazbe i pjesama koje smo ondje čuli prvi i posljednji put”

Pogledajmo oltare i ikonografiju starih crkvi. Ne možemo im se ne diviti. Nisu ih izrađivali obični seoski stolari ili kamenoresci, već umjetnici. Napravljeni su takvima kako bi se vjernici – molitelji pred njima osjećali duhom uzvišeno, predano. Isti je slučaj i s glazbom. Ako ne posjeduje odlike svetosti i najviše umjetnosti, tu nema govora o posvećivanju i slabašan je njezin utjecaj na vjernike. Glazba koja sliči sviranju i pjevanju u nekom kafiću ili na koncertu, ne može obogatiti liturgiju, već je samo osiromašiti.

Pitam se: tko će sačuvati uzvišenost i svetost, ako ne Crkva. Suvremena „glazbena kultura” zavladala je posvuda, od kazališta do predvorja Crkve. Kriteriji vrijednosti su ili iskrivljeni ili ne postoje. Ako čovjek ni u Crkvi ne bude mogao doživjeti produhovljenje glazbom, što će nakon takve sv. mise ponijeti svojoj kući?

Promicatelji spomenute lake glazbe najčešće su „naši mladi” koji, u posljednje vrijeme, djeluju odvojeno od starijih župljana, pjevača i svirača. Opet, blagoslovom predvoditelja župne zajednice. Zar su stariji već dosadni i otpisani? Zar mladi i stari ni u Crkvi ne mogu zajedno? Pitam se što će se dogoditi kada „stari” (po nekima, konzervativni) zborovi nestanu? Tko će od mladih prihvatiti pjevanje liturgijskih i crkvenih popjevaka? Tko će svirati na orguljama? Kome to orgulje smetaju? Istječe li tradicionalnoj liturgijskoj glazbi, stvaranoj i usavršavanoj 2 000 godina, rok trajanja? Što će biti s ogromnim notnim blagom? Hoćemo li ga odbaciti kao „proizvod isteklog roka valjanosti”?

„Nije li liturgijska glazba čovjeku darovana da njome prije svega povezuje vremenito i vječno, ljudsko i božansko, na najuzvišeniji način?”

Nadalje, razmislimo zašto u službenoj hrvatskoj liturgijskoj pjesmarici Pjevajte Gospodu pjesmu novu nema duhovnih šansona. Nema ih čak ni u dodatku, među skladbama za izvanliturgijsku uporabu. Jesu li ih priređivači ove pjesmarice zaboravili unijeti? Ne, nije tako. Čak ni mnoge druge poznate pjesme, poput Do nebesa nek se ori, Srce Božansko nećemo pronaći među odabranim i ponuđenim skladbama za liturgijsku uporabu u navedenoj pjesmarici, jer ni svojom melodijom, ni tekstom nisu prikladne za liturgiju.

S druge strane, u našim većim crkvama, napose katedralama, u liturgijskim je slavljima prisutna druga pojava. Riječ je o teatralnim i opernim skladbama, u interpretaciji profesionalnih pjevačkih zborova i orguljaša. Iako se umjetnička vrijednost tih skladbi ne dovodi u pitanje, na takvim misnim slavljima, koja su više nalik na koncerte, puk nije u mogućnosti sudjelovati. Time se vjernici isključuju iz zajedništva liturgijskog pjevanja, pa čak i iz neizostavnog sudjelovanja u pjevanju nepromjenjivih dijelova sv. mise (Gospodine, Slava, Svet, Jaganjče).

I dok su se naši cecilijanci morali boriti protiv uporabe pjesama nastalih u vremenu propadanja njemačke crkvene glazbe (iz razdoblja jozefinizma), danas su pozvani ustati protiv uvođenja suvremene neliturgijske glazbe u liturgiju. Mladeži u Crkvi potrebni su dobri uzori! U protivnom, duboko religiozna (koralna, orguljska i pučka) glazba postat će privilegija pojedinih pontifikalnih slavlja i koncerata.

„Nemojte nedostojnim popijevkama oskvrnjivati sakralni prostor, jer on nije ni privatna kuća ni mjesto za zabavu. On se treba razlikovati od svih ostalih prostora svojom svetošću, dostojanstvom i ozbiljnošću, pa takva treba u njemu biti i glazba”

Zato, dragi glazbenici, predvoditelji liturgijskog pjevanja u Crkvi, upravo vi morate biti apostoli crkvene, liturgijske glazbe. Bez oklijevanja uzmite u ruke propisanu pjesmaricu hrvatskih liturgijskih popijevaka pod nazivom Pjevajte Gospodu pjesmu novu. U njoj ćete pronaći sve ono što je potrebno za glazbeno sudjelovanje u liturgiji. Njome se služite i ne podliježite sudu pojedinaca koji smatraju da crkvena glazba započinje njihovim dobom. Nemojte nedostojnim popijevkama oskvrnjivati sakralni prostor, jer on nije ni privatna kuća ni mjesto za zabavu. On se treba razlikovati od svih ostalih prostora svojom svetošću, dostojanstvom i ozbiljnošću, pa takva treba u njemu biti i glazba. Ne zaboravite da ste pozvani odgovorno vršiti svoju službu, sudjelujući na taj način u posvećivanju braće i sestara. Također, nastojte upoznati i zavoljeti pravu liturgijsku glazbu, jer upravo u njoj počivaju najuzvišenije vrijednosti darivanja Bogu. Tko pjeva, dvostruko moli! Ali, kako?

Petar Pifat

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh