Preporučamo

PREDIVNO SVJEDOČANSTVO O SNAZI MOLITVE

Liječnici su tvrdili da ću zatrudnjeti samo pomoću umjetne oplodnje, a onda je Bog učinio čudo… K.P.Ž. (podaci poznati uredništvu) za naš je portal posvjedočila kako je Gospodin promijenio njezin život. Obratila se kada je imala spontani pobačaj, nakon čega joj je rečeno da više neće moći imati djecu. Jedini način da ih suprug i ona dobiju bila je umjetna oplodnja, što nisu prihvatili. K. se odlučila moliti sv. Riti a Bog je u međuvremenu učinio čudo…

Željela bih posvjedočiti o velikoj ljubavi našega Gospodina i milostima koje sam primila od njega. Nisam bila neka vjernica, zapravo mogu reći da nisam bila nikakva vjernica. U crkvu sam išla jednom u dvije godine. Osuđivala sam svećenike govoreći onu već svima poznatu izjavu: „Što će on meni držati propovijed kada i sam radi to i to…“. I kako to već sve biva.


Nismo mogli imati djecu

Suprug i ja u braku smo od 2009. godine. Zbog obrazovanja nisam odmah željela imati djecu, a onda kada sam željela, nismo ih mogli imati. Zatrudnjela sam 2015. godine. No, nakon osam tjedana imala sam spontani pobačaj i izgubila sam našu bebu. Šokirana i uplakana otišla sam u crkvu nakon što mi je liječnica rekla da situacija s bebom nije dobra, da se ne čuju otkucaji srca i da se ne razvija. U crkvu sam otišla u nadi da ću moći s nekim razgovarati jer sam sutradan morala ići na kiretažu („čišćenje“). Kada sam došla srela sam jednog svećenika koji mi je rekao da su sva braća trenutno na posveti kuća (bio je početak siječnja), da mu je žao i da dođem sutra.

Objasnila sam mu da sutradan idem u bolnicu na što mi je odgovorio da mu je žao. Još sam jadnija izašla iz župnog ureda. Otišla sam u crkvu i gotovo dva sata plakala pred oltarom. Poslije sam otišla kući. Upravo te noći počela sam moliti, shvaćajući da nisam sama i da me netko čuva, što prije nisam osjećala. Liječnici su mi napravili kiretažu, a kako je vrijeme prolazilo i ja sam se fizički oporavljala. Ipak, često sam razmišljala o svojoj bebi. U svojim sam traženjima isprobala svašta – od reikija, bioenergije pa do skoro svih „nedopuštenih“ izvora. Poželjela sam ispovjediti se, susresti se sa svećenikom i reći iskreno svaki grijeh kojega se sjećam. Tada nisam znala da se to zove životna ispovijed.

Životna ispovijed

Puno mi je pomogla prijateljica s kojom radim (nazvat ćemo ju Juliška), koja je vjernica i koja se svim srcem trudi živjeti Božju riječ. Na internetu sam pronašla „skriptu“ koja mi je služila kao pomoć u pripremi za životnu ispovijed. Danima sam se pripremala, po dva do tri sata dnevno; propitivala sam svoj život uz pomoć pitanja i podsjetnika. Na dan moje životne ispovijedi imala sam glavobolju i mučnine. Prethodno sam bila upozorena da ne odustanem ako se pojave te smetnje, kako sam i učinila. Prije nego li sam ušla u ispovjedaonicu došla mi je misao da pobjegnem. Radilo se o velikim grijesima (imala sam 10 velikih stranica papira na kojima su bili sitno ispisani grijesi). No, oduprla sam se i ušla unutra.

Na početku sam „robotski“ govorila svoje grijehe, no već na drugoj ili trećoj stranici počela sam plakati i ponizno molila za oprost svojih grijeha. Nakon životne ispovijedi život mi je krenuo u drugom smjeru; redoviti odlasci na mise, čitanje Biblije i duhovne literature, odlasci na duhovne obnove. Moji su bližnji primijetili veliku promjenu na meni. Čak su se i moja majka i moj suprug i sami „vratili“ u crkvu.

Vrijeme je prolazilo. Suprug i ja ponovno smo pokušali dobiti dijete. No nije išlo. Odlučila sam otići na pregled. Nakon učinjenih pretraga liječnica mi je rekla da ću postati majka jedino potpomognutom oplodnjom, ali i to je bilo upitno. Mogla sam samo čekati čudo. Dugo sam se borila s pitanjem što učiniti. Znajući da je umjetna oplodnja grijeh, nisam željela pristati na to i tako narušiti svoj odnos s Gospodinom. Osjećala sam se kao da sam nakon puno godina pronašla predivnog prijatelja koji me voli svim srcem i daje mi sve, a ja bih ga tim postupkom samo uvrijedila.

Čitajući Bibliju u to sam vrijeme često otvarala tekst naziva „Plodnost Jeruzalema“

Liječnici sam rekla da neću ići na umjetnu oplodnju i da ću čekati svoje čudo. Tako u liječničkoj dokumentaciji stoji da sam odbila potpomognutu oplodnju iz „vjerskih razloga“. Kako sam išla na pretrage i drugi su liječnici vidjeli napisano te sam ubrzo zbog toga bila ismijavana. Jedna od izjava koju sam tada čula bila je: „I ja sam vjernik, ali dijete je dijete…“. Mjeseci su prolazili i svaki je bio ispunjen suzama kada sam vidjela da sam dobila mjesečnicu. Kada sam se nalazila na rubu očaja zvala bih Julišku koja bi me uputila što da pročitam u Bibliji i to bi me utješilo. Jednom sam otišla u knjižaru i vidjela knjižicu 15 četvrtaka sv. Riti. Osjetila sam poticaj da kupim tu knjižicu. Izmolila sam tako prvi četvrtak za bebu i taj mi je mjesec kasnila mjesečnica, no to je bilo normalno zbog velikog hormonalnog disbalansa i antibiotika koje sam koristila zbog drugih zdravstvenih problema.

Čitajući Bibliju u to sam vrijeme često otvarala tekst naziva „Plodnost Jeruzalema“. Tada sam posumnjala da sam trudna. Kada sam to rekla suprugu, odgovorio mi je: „Nemoguće, a zašto to misliš?“ Kada sam mu pokazala test za trudnoću koji sam napravila, pogledao me je niti sa vjerom, niti sa nevjerom. Bio je to čudan osjećaj. Napravila sam dva testa za trudnoću i više je izgledalo da su netočni nego da pokazuju trudnoću. Kako sam i dalje otvarala spomenuti tekst u Bibliji, bila sam sigurna da je to istina. Otišla sam kod liječnika i potvrđeno mi je da sam trudna, no nitko nije vjerovao da će moje dijete preživjeti (imam 37 godina, prvu sam bebu izgubila, a zdravstveno stanje je takvo da moram čuvati trudnoću).

Saznala sam da imam karcinom grlića maternice

Malo po malo, moleći devetnicu sv. Riti, došla sam do kraja prvoga tromjesečja. Tada su me liječnici ozbiljno shvatili i više nisam bila za „otpis“. Trudnoća je uredno napredovala no uskoro je uslijedio novi šok. Nalaz papa testa pokazao je da imam karcinom grlića maternice. Liječnici su predložili da sačekamo kraj trudnoće pa da onda to hitno rješavamo, a da se u međuvremenu molim da ne metastazira. Zamislite kako je to bilo. Ipak, nastavila sam moliti – krenula sam na pobožnosti utorkom sv. Antunu u svojoj župi. Stanje se nije mijenjalo. Molila sam se i ocu Piju za zagovor. Liječnici su se čudili kako u tim godinama i nakon svega što sam prošla dobro podnosim trudnoću. Otkriveni dijabetes uz korištenje inzulina bio je uredan, kao i štitnjača za koju sam također uzimala lijekove. Na svijet sam donije zdravu djevojčicu koju sam odlučila nazvati Pia Rita, u znak zahvale našim zagovornicima.

Nakon što sam se oporavila, uslijedili su novi papa testovi. Jedan je bio u redu, drugi nije i tako u krug. U tom svemu shvatila sam da Gospodin zna najbolje i da uvijek ima razlog za sve što nam se događa u životu. Prihvatila sam operaciju i molila se da liječnici uspiju sve ukloniti i da nije metastaziralo. Prije toga morala sam napraviti biopsiju. Dok sam čekala nalaze biopsije (dva i pol do tri tjedna), liječnica mi je dala popis ostale dokumentacije koju trebam pripremiti za operaciju. Pripremila sam sve osima anesteziologa koji je bio zadnji jer sam prije toga trebala otići kod liječnice po nalaz biopsije i dogovoriti termin operacije. Sama sam čekala u predvorju bolnice. Dva su liječnika ušla kod moje liječnice. Izlaze van. Žurba i panika. U tom sam trenutku pomislila da je metastaziralo i da je sve gotovo.

„Uskoro ću u mirovinu, ali ovo nikad nisam vidjela…“

Unatoč tome vjerovala sam da će Gospodin i za to naći rješenje i da će sve biti u redu. Napokon su me pozvali da uđem. Liječnica se držala za glavu a medicinske su se sestre smijale. Pomislila sam da ne bi tako bile vesele da je sve crno. Liječnica mi je samo rekla: „Uskoro ću u mirovinu, ali ovo nikad nisam vidjela. Nalaz biopsije je čist! Nemam objašnjenja…“ Otvoreno sam joj rekla da sam ja sama, ali i cijela molitvena grupa molila za taj nalaz. Za divno čudo nije me pogledala „poprijeko“, već je i sama prihvatila molitvu kao lijek jer drugog objašnjenja nije bilo. Željela je da nalaz ponovimo dva mjeseca poslije, kada tkivo zaraste. To sam i učinila. I tada je papa test bio uredan. No liječnici nisu vjerovali papa testu i radili su dodatne pretrage. Preporučili su mi kontrolu ponovno za četiri mjeseca (to tek moram učiniti). Ne bojim se jer znam da Gospodin ima valjan razlog za sve.

Hvala mu na mojoj prekrasnoj djevojčici koja je 10. srpnja napunila devet mjeseci. I hvala mu na mom zdravlju. Sve što mi se događa u životu lakše podnosim s krunicom u rukama i mišlju da Gospodin zna zašto se nešto događa. Nakon svega što sam proživjela, često se pitam kako sam mogla tako besciljno živjeti. Izgubila sam puno prijatelja koji su pričali da sam poludjela, no Bog mi je poslao prekrasne ljude na koje se mogu osloniti. Hvala mu na tome!

 

Za Book.hr svjedoči K.P.Ž. (podaci poznati uredništvu)

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh