Osobni razvoj

KRITIKA KATOLIČKOG UMA // Odnosi li se katolicizam previše ležerno prema Bogu Jesu li katolici uistinu nehajni prema grijehu, spasenju i milosti?

Odnosi li se katolicizam previše ležerno prema Bogu

Ima nešto što me je prilično skandaliziralo kao mladog protestanta, tek obraćena na kršćanstvo nakon mlaka, tek kulturnog kršćanstva mojeg djetinjstva. A to je bilo to što su mi se katolici doimali previše ravnodušni prema svemu. Činilo mi se je da sliježu ramenima kad je i pitanju grijeh i da su previše ležerni. U protestantskom svijetu, u koji sam bio stupio, sve se je uzimalo smrtno ozbiljno.


Za neke je to stvar života i smrti

U protestantskom svijetu moje mladosti gotovo sve je stvar života i smrti. Evanđeoski kršćani prave dramu od spasenja, koje kod njih ovisi o odlučnoj predanosti. Vole vidjeti dramatiku jecajućeg grešnika koji tetura prema oltaru.

Protestanti iz tradicionalno crkvenih zajednica nisu gledali na spasenje tako strogo, ali su svoju društvenu osjetljivost doživljavali jednako važno. Bog od njih očekuje da se uvijek drže reda, prosvjeduju protiv rata, brinu se za okoliš, jedu grožđe koje je uzgojeno u zajednici.

Katolici, međutim, oh, oni se ničega ne pridržavaju, niti se ne trude oko bilo čega. Ono malo katolika koje sam poznavao (u mojem je gradiću bilo više sljedbenika vikanske religije nego katolika) nije se previše brinulo za grijehe – bilo osobne, bilo društvene. Držali su do nekih pobožnosti i bili donekle socijalno osjetljivi, ali ne onako intenzivno kao protestanti koje sam znao.

Čuo sam od nekih starih ljudi da katolici idu na ispovijed. Dakle mogu pobiti cijelu školu i potom otići na ispovijed ­– i to je to, sve je riješeno! Bog ih ponovo prihvaća. Za njih ubojstvo nije ništa. Ispovijed čarobno briše cijelu prošlost bez obzira na to što ste počinili.

Tako mi je to izgledalo. Mnoga katolička djeca koju sam poznavao nikada ne bi zavrijedila biti na naslovnici našega vjerskog glasila. Prije bi mogla završiti na tjeralici.

Problem mojeg svijeta

Kako sam odrastao, postao sam svjestan problema svojeg svijeta. Evangelikalci traže savršenstvo definirajući grijeh prilično suženo. Ako ne piješ i ne psuješ i ideš često u crkvu, onda si u redu. Možeš ogovarati, možeš iskorištavati svoje radnike, ali samo nemoj piti ili psovati. Oni polaze od ideje da, ako si jednom donio čvrstu odluku i predao se Gospodinu, onda si spašen. Jer, kako oni kažu, kad si spašen – spašen si bez obzira na sve. Dakle skloni su razmišljati na način da je u redu sve što čine, jer su spašeni. Jednostavnije rečeno: „Ako sam u redu s Bogom, Bog će biti u redu sa mnom.“

Vidio sam kako to izgleda na djelu. Mala skupina u seoskoj crkvi u koju sam išao namjerila se je na pastora sve dok ga nije istjerala. Bio je dobar čovjek i sposoban župnik. Njegovi kritičari pokrenuli su telefonsku kampanju stalne kritike. Organizirali su tajne sastanke u svojim domovima da bi pokrenuli zavjeru protiv njega. Zaskočili su ga nezgodnim pitanjima na crkvenim sastancima. Činilo se je da ih to zabavlja. Ljudi koje sam poznavao pokušali su ih odgovoriti od njihovih namjera, ali oni su bili uvjereni da rade Božji posao. To je bila jedna od najokrutnijih stvari koje sam vidio.

Tradicionalni protestantizam ima svoje vlastite probleme. On potpuno zaboravlja na grijeh. Kršćanstvo znači jedino zajedništvo. I jedenje grožđa uzgojena u crkvenoj zajednici. Ako im se obratite opterećeni krivnjom, dat će vam prijavnicu za jedan od narednih prosvjednih skupova. Kao da vam poručuju da svoje grijehe iskupite prosvjedujući.

Ozbiljno oslabljena kritičnost

Sve je to ozbiljno narušilo njihovu kritičnost prema Katoličkoj crkvi. Meni osobno se je Katolička crkva polako počela sviđati, iz mnogo razloga. Zaključio sam da ispovijed i nije tako loša. Doduše, neki ju zlorabe, želeći se izbaviti od zaslužene kazne. Ljudi su ljudi. No čuo sam i priče o svećenicima koji su emocionalno zlostavljali vjernike. Znao sam da ništa nije savršeno.

Ali poznavao sam prilično dobro nekoliko katolika, koji su mi rekli da idu na ispovijed kad se žele ponovo vratiti Bogu nakon što su od njega odlutali. Neki su voljeli ići na ispovijed, neki nisu, ali su svejedno išli. Imali su na raspolaganju Božjeg službenika koji ih je slušao, savjetovao ih i rekao im da su im službeno otpušteni grijesi i da se Bog raduje njihovu povratku.

Nakon što sam već nekoliko godina bio katolik, razumio sam zašto ljudi misle da je Crkva previše ležerna prema grijehu. I sam mogu biti previše ležeran. Lako je pristupiti ispovijedi kao stroju za praštanje, a misi kao lijeku koji će nas izliječiti bez da mi sami išta učinimo. Znam koliko je lako uzeti Božju ljubav zdravo za gotovo.

Ali taj je rizik Bog svjesno preuzeo kad nam je dao Crkvu i sakramente. Naši protestantski prijatelji nisu u krivu kada kritiziraju Crkvu, ali oni ne razumiju što Bog čini po Crkvi. On izlijeva svoju milost. Neka padne na trnovito tlo, ali neka padne i na plodno tlo. Bog nam daje darove, koji se mogu i iskorištavati, jer nam želi darovati život.

Autor: David Mills (Aleteia.org; Book.hr)

Preveo Josip Sinjeri

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh