Foto: Shutterstock

Nedavno sam razmišljala kako mi zapravo ne poznamo Boga. Ili ga ne želimo upoznati. Mnogi su proživjeli svoj život, „odradili“ što su trebali i otišli u vječnost u strahu i grču od „nepoznatoga“. Neki od njih možda su bili deklarirani vjernici. Vjerujem da o tome i ne bih razmišljala da, nakon perioda traženja, nisam počela otkrivati tko Bog zapravo jest, odnosno kakav se Bog krije iza zapovijedi i zabrana o kojima su mi govorili dok sam bila mlađa.

Tijekom odrastanja susrela sam se s brojnim Bogu posvećenim osobama. Promatrala sam njihove živote jer sam dugo godina proživljavala duhovnu sušu i Boga gledala kao dalekog i strogog suca koji gleda na svaku moju pogrešku. Bili su radosni, pričali su o Bogu, pokušavali su nas dovesti bliže Njemu, ali u mom slučaju sva njihova nastojanja nisu bila dovoljna. Nešto je nedostajalo. Kao nekakva puzzla koja nedostaje da bi slika bila dovršena. I to upravo ona koja cijeloj slici daje istinski smisao. Sve mi se to činilo dosta daleko, strano, nedokučivo… A u mom srcu bila je velika čežnja za susretom sa živim Bogom, premda to tada nisam shvaćala.

„Odlazila bih u crkvu, sjedila ondje, razmišljala i pokušavala srcem dokučiti Boga kojega nisam poznavala…“

Promatrala sam i one koji su se nazivali vjernicima. Koji su cijeli život molili. I po nekoliko sati dnevno. A njihova su srca ostala ista. Svađe, vikanje, vrijeđanje izlazili su iz njihove nutrine otkrivajući koliko su zapravo daleko od Boga kojemu se mole. U ranim godinama svoga života susrela sam se i sa svećenicima karizmaticima. Gledala sam ljude koji su dolazili k njima uglavnom moleći za svoje potrebe. Vidjela sam čudesna ozdravljenja, suze, radost na licima onih čije je živote Bog dotaknuo na poseban način. U mojoj dječjoj glavi stvorila sam sliku Boga koji je tu da uslišava molitve. Trebaš nešto, moliš se ili netko moli za tebe, On (uglavnom) usliši molitve i ti nastaviš sa svojim životom gdje si stao.

Bila sam prilično razočarana. Uzela bih katkada u ruke Novi zavjet, no brzo bih završila s čitanjem. Nitko mi nije rekao kako se Božja riječ treba čitati. Nitko mi nije posvijestio što Božja riječ zapravo jest i kako se trebam odnositi prema njoj. Odlazila bih u crkvu, sjedila ondje, razmišljala i pokušavala srcem dokučiti Boga kojega nisam poznavala. S vremenom sam odlučila udaljiti se. Odustati. Odrađivati formalno ono što nalažu Božje zapovijedi, i smisao potražiti negdje drugdje. Usmjerila sam svoj život prema postizanju rezultata i tako pokušavala ispuniti prazninu. Stvari su se počele mijenjati nakon jednog sna na početku moga studiranja.

„To je trajalo sve do trenutka kada sam se, Božjom providnošću, susrela s Kristoforima…“

Sanjala sam da sam umrla i da se moja duša diže u nebo. Došla sam u prostoriju nalik sudnici a na sredini je bila velika knjiga koja je bila otvorena. Boga nisam vidjela, ali sam cijelo vrijeme osjećala njegovu prisutnost. U jednom sam trenutku shvatila da je u toj knjizi zapisan moj život i da taj sadržaj nije onakav kakvog bi Bog želio za mene. Osjetila sam veliku tugu u srcu. Nekoliko trenutaka kasnije čula sam da imam još jednu priliku i poslije toga sam se probudila. Nisam znala ništa o snovima, ali sam bila svjesna da nešto moram promijeniti. Nastavila sam sa svojim aktivnostima u pastoralu mladih svoje nadbiskupije, no i dalje je u mom srcu postojala neutaživa čežnja koja je svakim danom postajala sve snažnijom.

To je trajalo sve do trenutka kada sam se, Božjom providnošću, susrela s Kristoforima. Premda sam neplanirano došla na molitveno-evangelizacijski susret, toga mi je dana Bog preko voditelja uputio proročke riječi da „više ništa neće biti isto“, da će se od toga dana sve u mom životu izmijeniti. Tada sam primila Duha Svetoga i zaista, od toga dana ništa u mom životu nije isto. No, uz to sve primila sam (i još uvijek primam) nešto jako važno. Konačno sam upoznala Boga kakav On zaista jest; shvatila sam što je zapravo vječnost i kako onamo doći. Bila sam jako iznenađena. Premda sam do tada mislila da sam na dobrom putu, to nije bilo tako.

Naučili su me kako čitati Božju riječ, kako moliti srcem i pomogli mi shvatiti odakle sam došla i kamo idem. To je bio trenutak spoznanja da prvo trebam mijenjati svoje srce, što nije jednostavno; „srušiti“ sliku o sebi koju sam izgradila na tuđim komentarima i dopustiti Bogu da On gradi po svojoj volji. Danas sam beskrajno zahvalna Bogu na „slučajnom“ dolasku i susretu koji je promijenio moj život. Tada toga nisam bila svjesna, ali sada znam – da nisam došla, mogla bih se s pravom pitati kakva bi bila moja vječnost…

Za Book.hr svjedoči Gabriela Jurković

Svoje nam svjedočanstvo možete poslati  e-mailom na adresu: [email protected].