Jasmina Marijanović

STRPLJEN-SPAŠEN

Korizma je idealna za otkrivanje našeg životnog poslanja i za njegovo izvršavanje

Korizma je idealna za otkrivanje našeg životnog poslanja i za njegovo izvršavanje. A to možemo uspjeti uz pomoć jedne kreposti

Dolaskom novih ljudi na svijet Bog obnavlja lice zemlje, kaže psalmist (Ps 104,30). To obnavljanje lice zemlje ne dolazi samo po rođenju novih neponovljivih osoba nego i po onome što oni čine tijekom života. Utoliko ni poziv nije događaj na koji se čovjek jednom odazove i time je sve riješio. U svome pozivu čovjek prolazi i kroz krize, kroz pročišćenja koja su, premda katkada bolna, u stanju baciti novo svjetlo na ljepotu njegova poslanja i na smisao njegova života.


Krepost koja je potrebna da bismo uspješno izvršili svoje životno poslanje

Jedna vrlina ima veliki neotkriveni potencijal za produbljivanje poziva u čovjeku: to je vrlina krotkosti (blagosti). Kažem „neotkriveni” jer tu vrlinu možda ne bismo odmah, a nekad ni uopće, povezali s čovjekom koji ima jasno i neodgodivo poslanje za izvršiti. Često bismo blagost prije povezali s popustljivošću ili krhkošću, negoli odvažnošću. Pa ipak, krotkost je jako povezana s pozivom koji Bog upućuje čovjeku, za koji nedvojbeno treba puno odvažnosti.

Sv. Faustina Kowalska kao da je bila utjelovljeni primjer te simbioze, sa svojom ogromnom zadaćom da navijesti cijelome čovječanstvu poruku Božjega milosrđa, s jedne strane te s krotkošću s druge strane. Isus nije okolišao te je sv. Faustini u jednom trenutku jasno priznao koju joj je veliku zadaću namijenio: putem nje i njezina naviještanja o milosrđu želio je pripremiti čovječanstvo za svoj drugi dolazak! A pobjeda sv. Faustine u borbama života visjela je o toj naizgled tankoj i krhkoj niti krotkosti, koja je trebala obavijati njezino srce. Nekad se dakle sasvim krivo pretpostavlja da će se takvo srce, vično blagosti, šćućuriti od straha pred izazovima. Ako je tako velika i odgovorna zadaća sv. Faustine ovisila o krotkosti, smatram da bismo joj i mi trebali širom otvoriti vrata i dopustiti joj ulazak u naš život i u naše poslanje. Ne sramežljivo, tek toliko da smo i blagi ponekad; ne glumeći blagost, farizejski – nego odvažno i autentično težiti za ovom kreposti, kako ona to i zaslužuje.

U Dnevniku sv. Faustine nalazimo mnogo elemenata koji idu u prilog povezanosti između krotkosti i uspješnog izvršavanja poslanja. Osobno se s tim mogu jako povezati jer sam došla u doticaj s Dnevnikom nakon jednog razdoblja dubljeg promišljanja o krotkosti i njezinoj važnosti za moj poziv, u kojem se počela pojavljivati vrsta odvažnosti u mome poslanju koju dotad nisam imala i koja me je nagnala da započnem određene aktivnosti izvan kuće s djecom koje sam uvijek činila uz nečiju pomoć zbog toga što otežano hodam. Gledajući unatrag, vidim da je to bila snažna potvrda da krotkost bije dobar boj. Da krotkost nije mlakost, nego naprotiv pobjeđuje strah i rezigniranost. Pa makar puno puta pali, ipak imamo Ljubav koja je uvijek spremna obnoviti milost u nama i time nas još i dodatno osnažiti.

„Idi za mnom”

Isus će Petru poslije Uskrsnuća, dodjeljujući mu poslanje, reći: „Pasi jaganjce moje!”, „Pasi ovce moje!” i opet, treći put: „Pasi ovce moje!” – ali tek nakon što ga je upitao voli li ga on više od ostalih, pa opet ljubi li ga, i treći put, voli li ga. Zato što je ljubav temelj svakoga poziva i ljudskog poslanja. Temelj nije u samodostatnosti i samouvjerenosti, ili u mišljenju koje drugi ljudi imaju o nama. Ulomak završava Isusovim riječima upućenima Petru: „Idi za mnom”. Petar treba biti krotak poput ovce, slušati Isusov glas i ići za njim, da bi i sam mogao postati pastir ovcama. Izići iz sebe, odustati od vlastite samovolje i srdžbe kada ne ide sve kako je zamišljao, da bi mogao darovati svoj život za dobro drugih. Znakovito je da je Petar bio odsjekao uho sluzi velikog svećenika kada su došli uhititi Isusa, a malo kasnije je zanijekao da uopće pozna tog istog Isusa. I u tom je primjeru očito da navalu srdžbe prati povlačenje. Samo krotak čovjek može izdržati borbu do kraja.

Taj „Idi za mnom”, na svoj je način čula i sv. Faustina, no na početku ga je, zbog protivljenja roditelja njezinu zahtjevu da stupi u samostan, pokušala zaglušiti razonodom. Sve dok jednom, otišavši na ples s društvom i sestrama, iznenada nije ugledala Isusa pored sebe, prekrivena ranama, kako joj govori: „Dokad ću te trpjeti i dokle ćeš me varati?” (I ove su riječi zoran primjer činjenice da samo ljubav može biti temelj poziva.) Potajice je napustila društvo te se uputila u katedralu sv. Stanislava Kostke, gdje je pred Presvetim molila Boga za daljnje vodstvo. Gospodin joj je odgovorio i poslao je u Varšavu, gdje je trebala ući u samostan. Ni odgovor sv. Faustine ovog puta nije kasnio: odmah je pošla kući, objasnila kratko sestri što se dogodilo, poručila joj da pozdravi roditelje i „u jednoj haljini, bez ičega” krenula za Varšavu. Nedugo nakon što je primljena u samostan, ipak je odlučila potražiti drugi red koji bi joj više odgovarao, no Isus ju je predusreo u tome rekavši joj da će Mu zadati veliku muku ako to učini, jer ju je pozvao i pripravio joj mnoge milosti u tom redu – a ne drugdje. Nakon ovih riječi, sv. Faustina je povukla svoju već donesenu odluku, i pošto je o tome pričala i s ispovjednikom koji joj je zabranio da pomišlja o drugim redovima, opisuje kako je bila stalno sretna.

Već u tom djeliću njezina Dnevnika toliko dolazi do izražaja njezina krotkost i sposobnost da, kad čuje Božji glas, potpuno promijeni način razmišljanja i ponašanja. Dio u kojem objašnjava kako s plesa dolazi doma, poručuje sestri da ide za Varšavu a roditelje ni ne pozdravlja osobno, uspio me je zato i dobro nasmijati. Samo u toj bezazlenosti, u toj krotkosti na kojoj su joj Isus i Blažena Djevica Marija toliko inzistirali, mogla je izvršiti veliku zadaću koju je za nju naumio Gospodin. Važno je napomenuti da njezina bezazlenost nije bila naivnost, već je uključivala i mudrost kako to u Evanđelju savjetuje Isus („Budite mudri kao zmije, bezazleni kao golubovi”), no o tome možda nekom drugom prilikom.

Ako ovdje nadodamo da je Isus u više navrata sv. Faustini davao do znanja da joj nije preostalo još puno vremena na zemlji, kako bi ju potaknuo da još gorljivije koristi Njegove milosti za spas duša; da joj je za vrijeme duhovnih vježbi otkrio da je želi „utvrditi u miru i u odvažnosti da ne malakšu njezine snage u ostvarenju Njegovih namisli”; a drugom joj prilikom pojasnio da ju ne želi zavaravati lažnim mirom, jer ju čeka borba – mislim da možemo uočiti i odmah i ustvrditi sličnost s Isusovim pozivom (iz Evanđelja) umornima da nađu odmora u Njemu, da uče biti krotki poput Njega, te da uzmu Njegov jaram na sebe. Odmor o kojem govori Isus očito nije odmor koji bi opravdao našu pasivnost i rezigniranost. To bi bio lažni odmor, koji bi prije ili kasnije prouzročio duboko nezadovoljstvo i nedostatak smisla. Poziv dakle ostaje, ali se i učvršćuje: naslućivanjem da nas putem njega Bog jača, da nas uči borbi i približava Sebi – jaram neočekivano postaje sladak. Ono što je prije bila averzija prema teretima poslanja, Božjim posredovanjem pretvara se u predanost tom istom poslanju.

Otkrijmo svoj poziv!

U korizmenom smo vremenu, koje je idealno za dublje osluškivanje Božjeg glasa u nama, za otkrivanje našeg poziva, možda, tko zna, upravo zahvaljujući dubljim poniranjem u krotkost. Kako čovjek kroz tu krepost uči svladavati sebe, uči ponizno boriti se za Božje Kraljevstvo u sebi, sasvim je izgledno da se nauči i strpljivoj borbi za Božje Kraljevstvo izvan sebe, da postane sposoban izvršavati zahtjevne zadaće. Svima neka nam ovo vrijeme bude milosno i vrijeme promjene onoga što Gospodinu nije po volji!

Piše Jasmina Marijanović

  • 57
  •  
  •  
  •  
Na vrh