Foto: Mohamed Nohassi; Unsplash

Želimo li biti pravi Isusovi prijatelji moramo prihvatiti činjenicu da se prijateljstvo sastoji ne samo od davanja, već i od primanja.

Primiti od Boga nešto što je potpuno nezasluženo ponekad je puno teže nego prikazati i najteže trpljenje

Kad svoje trpljenje prinosimo Bogu, tada se dajemo, no Bog želi da se njegovo prijateljstvo očituje tako da i primamo milosrđe. Primiti od Boga nešto što je potpuno nezasluženo ponekad je puno teže nego prikazati i najteže trpljenje. No da bi naše povjerenje bilo potpuno, nužno je naučiti i primati.

Kad naučimo s ljubavlju od Boga primati darove i sebe same prinositi za žrtvu, tek tada ćemo osjetiti pravu slobodu duha

Jedno od onoga što bi se trebalo naučiti primati je i naše zdravlje. U pravom prijateljstvu prema Bogu isprepleću se trenuci prikazivanja patnje i primanja milosrđa. Jedno bez drugoga ne ostvaruje prijateljstvo kakvo je Bog zamislio.

Kad naučimo s ljubavlju od Boga primati darove i sebe same prinositi za žrtvu, tek tada ćemo osjetiti pravu slobodu duha.

Iz knjige „Karizma vjere – vjera je” autora Josipa Lončara

MISTERIJ – uključuje 1) Božju veličinu ali i 2) Božju patnju, kao i 3) Božju ljubav

Ispričat ću vam samo još nešto. Prijatelj mi je rekao za jednu sliku iz 13. stoljeća, a nalazi se u cistercitskom samostanu u Njemačkoj. Kad sam je vidio, stajao sam pred njom u divljenju. Savršena je i prikazuje upravo ono u što vjerujem. Evo što je bilo na slici: tu je tradicionalna slika oca, čovjeka s bradom koji u jednoj ruci drži znak moći, ali on ispada iz njegove ruke. U drugoj ruci drži mač i gleda prodorno u Isusa. Isus stoji nekoliko koraka dalje i gleda prema Ocu i oni se gledaju oči u oči. Vidi se velika moć susreta i velika ljubav među njima. Drugi kraj mača, njegov vršak, koji Otac drži, nalazi se u Isusovoj ruci. Isus je gol i krvav i vidi se rana među njegovim rebrima kako bi nas dodatno podsjetila na Isusovu slomljenost, na njegovu ljudskost, slabost i ranjivost. Na tom maču između Oca i Sina nalazi se Duh Sveti, golubica.

Postoji dio Boga koji je kreativan, ali je ujedno i zahtjevan. Prepoznat ćete to i u sebi. Ako ste učitelj, željet ćete da vam učenici nauče i uspiju, ako liječite, željet ćete da vam pacijenti ozdrave, želite da svi rastu i postanu ono na što ih je Bog pozvao – to je očinski dio Boga

Postoji dio Boga koji je kreativan, ali je ujedno i zahtjevan. Prepoznat ćete to i u sebi. Ako ste učitelj, željet ćete da vam učenici nauče i uspiju, ako liječite, željet ćete da vam pacijenti ozdrave, želite da svi rastu i postanu ono na što ih je Bog pozvao – to je očinski dio Boga. Vrlo je kreativan, ali istovremeno puno očekuje i zahtijeva. On hoće da ono što je stvorio postane u punom smislu ono za što je stvoreno. Onda imamo dio Boga koji pati, koji gubi, koji ne vodi. Jer da vodi, zašto bi se događalo sve zlo na svijetu?! Bog uopće rijetko kad vodi, osim možda u životima savršenih svetaca. Samo oni koji se do kraja i potpuno predaju Bogu ostavljaju Bogu vodstvo u svojim životima. Bog je tako ponizan. Skoro nikad nije glavni.

Onda imamo dio Boga koji pati, koji gubi, koji ne vodi

U toj kreativnoj tenziji u kojoj oba dijela Boga, ranjeni i patnički dio Boga i kreativan i vodeći dio Boga poštuju jedan drugog i gledaju jedan drugog oči u oči, u toj kreativnoj tenziji imamo Duha. Možete ponovno to primijetiti u sebi. To možda opisujete kao muško i žensko, možda kao sunce i mjesec, možda kao svjetlo i sjenu, možda kao jako i slabo, ne znam koje biste riječi željeli koristiti, ali ta je napetost u svima nama.

U toj kreativnoj tenziji u kojoj oba dijela Boga, ranjeni i patnički dio Boga i kreativan i vodeći dio Boga poštuju jedan drugog i gledaju jedan drugog oči u oči, u toj kreativnoj tenziji imamo Duha

U toj kreativnoj napetosti eksplodira Duh Sveti. Duh je ono što se događa između Oca i Sina, on je život koji se kreće naprijed-nazad između tog obostranog poštovanja između Oca i Sina. To nije sve na slici koju sam počeo opisivati.

Crkvi će trebati vremena razumjeti što se to događa u Bogu. Crkvi će trebati više vremena kako bi postala ženstvenija, cjelovitija, izbalansirana, kako bi prepoznala taj misterij koji se ne može razumjeti, koji uključuje Božju veličinu ali i Božju patnju, kao i Božju ljubav

Malo podalje od svetog Trojstva stoji Marija, no to nije samo Marija, već žena, Crkva, koja se u svojoj cjelovitosti uvijek prikazuje kao žensko. Nije slučajnost da Crkvu nazivamo „majkom“. Crkva je majka hraniteljica koja skuplja svoju djecu i drži ih na dobrom putu. Marija dakle stoji malo podalje, opet u predivnoj haljini i gleda Oca i Sina s predivnim smiješkom Mona Lise. Gleda ih i može se reći da je oduševljena. Drži svoju haljinu iza koje se nalaze sve vrste svećenika, biskupa, papa, đakona, križara, propovjednika, iscjelitelja… Oni se naviruju iza njezine haljine, no ona kao da ih zadržava. Mislim da je time umjetnik htio reći da će Crkvi trebati vremena razumjeti što se to događa u Bogu. Crkvi će trebati više vremena kako bi postala ženstvenija, cjelovitija, izbalansirana, kako bi prepoznala taj misterij koji se ne može razumjeti, koji uključuje Božju veličinu ali i Božju patnju, kao i Božju ljubav. To je Bog koji pobjeđuje, a istovremeno i gubi.

To je Bog koji pobjeđuje, a istovremeno i gubi. Stavite to oboje u svoju dušu, dopustite da oboje bude istinito i za vas, i bit ćete nanovo stvoreni u slici Božjoj

Stavite to oboje u svoju dušu, dopustite da oboje bude istinito i za vas, i bit ćete nanovo stvoreni u slici Božjoj. Morate se zaljubiti u svaki dio svoje duše i tek tada doći pred Boga, istinski biti kao Marija te izreći svoj vlastiti Magnificat. Samo tada će vaše „Da“ imati snagu.

fra Richard Rohr, “Slomljen, a blagoslovljen”