Foto: Unsplash, Priscilla Du Preez 

Razgovarao sam često s jednim mladim fratrom. Izrazito se trudio u svom duhovnom životu. Htio je rasti. Provjeravao je napreduje li u življenju evanđelja. S vremenom se našao u problemima koji se tiču međuljudskih odnosa. Konkretno, nikako nije uspijevao, po svom mišljenju, imati dobar odnos s osobom koja ga je ponižavala i koja ga nije uzimala u obzir. To ga je jako boljelo. Trudio se biti blag i ponizan. Pripovijedao je kako je jednom slomljen od te napetosti došao u kapelicu pred svetohranište želeći s Isusom razgovarati o tom opterećujućem odnosu.

Često je ponavljao Isusu da želi ostati njegov i molio ga za snagu da uspije šutjeti i trpjeti. Pitao sam ga misli li da je to jedini put kojim treba ići da bi bio i ostao Isusov? Zbunio se.

Isus je spreman ući u konflikt kako bi sačuvao svoju slobodu i svoje dostojanstvo

Pohvalio sam njegovu blagost i poniznost jer sam u njima vidio nevinu želju da nasljeduje svog Učitelja. No, bila mi je želja otvoriti mu oči i za drugu dimenziju Isusovog puta. Dio Isusove blagosti i poniznosti jest i hrabrost zauzimanja za sebe.

Dovoljno se sjetiti onog odvažnog pitanja, nakon što je dobio pljusku u obraz: „Zašto me udaraš?“ (Iv 18,23b). Dio njegovog odnosa s ljudima je da kaže svoje mišljenje i onda kada zna da se to mišljenje neće svidjeti njegovim sugovornicima. Pokazao je to u tolikim raspravama s farizejima i pismoznancima. Možemo reći da je Isus tako ustrajno branio svoju slobodu da su ga neistomišljenici zbog toga uklonili s lica zemlje.

Isus je imao hrabrosti suprotstaviti se i Mariji i Josipu. Onaj dio njegove osobne povijesti kada se kao dvanaestogodišnjak „izgubio“ u Jeruzalemu čuva uspomenu na to hrabro čuvanje svog osobnog puta. No, Isus sve to čini u blagosti. Zna svoj put i čuva ga. Zna svoj put, ide njime i brani ga. Drugi ne razumiju. Drugi ga žele usmjeriti na neke druge putove. Drugi ga žele preodgojiti kako bi ga ukalupili u ideje o Bogu i čovjeku. Isus je spreman ući u konflikt kako bi sačuvao svoju slobodu i svoje dostojanstvo.

Lijepa je želja biti Isusov. Nema veće i ljepše želje koja se može roditi u srcu jednog kršćanina

Lijepa je želja biti Isusov. Nema veće i ljepše želje koja se može roditi u srcu jednog kršćanina. No, ponekad se zarobimo tom željom razumijevajući kako „biti Isusov“ znači tek jednostavne ustupke koji nas ne uvode u konflikte. Bojimo se suprotstaviti drugima. Nemamo hrabrosti biti svoji. Stenjemo pod teretom tuđih bremena kojima se nabacuju na nas. Čuvamo mir, a u sebi smo neizmireni i nemirni. Plaćamo visoku cijenu kako bismo u tuđim očima očuvali vlastitu sliku sebe dobrog i nekonfliktnog. Košta nas takvo bivanje Isusovim. Umori to.

Patiš od toga da te drugi uvijek prihvaćaju, da za sve što činiš imaš opću suglasnost svih svojih suputnika, da se ne bi nekomu zamjerio, da o tebi dobro misle i govore, da tvoj stav ne bi nekoga povrijedio…

Smijemo li tražiti drugačiji put? Vjerujem da imamo pravo na to. Kada uđeš s nekim u konflikt, to ne mora nužno značiti da si manje Isusov. Kada se nekom suprotstaviš, ne znači da si prestao biti Isusov. Naprotiv, i tada možeš biti Isusov. I možda jedino tada i tako možeš biti Isusov! Patiš od toga da te drugi uvijek prihvaćaju, da za sve što činiš imaš opću suglasnost svih svojih suputnika, da se ne bi nekomu zamjerio, da o tebi dobro misle i govore, da tvoj stav ne bi nekoga povrijedio… Ne, taj put te ne mora nužno voditi tome da budeš Isusov! Isusov možeš biti i ako se suprotstaviš drugima. I nekada baš to moraš učiniti. Možeš biti Isusov i ako ostaneš svoj.

-„Lijepo rečeno. No, kako se to postiže?“ – upitao me.

-„Pitaj Isusa. Čitaj njegove odnose. Razmatraj njegova suprotstavljanja. Pričaj o tome s njim. I reci mu da i dalje želiš biti i ostati njegov! On neka te pouči i tom svetačkom umijeću“ – odgovorio sam mu.

Fra Josip Vlašić za Radio mir Međugorje; Book.hr