Foto: Shutterstock

Jedna mi je djevojka ispričala svoje iskustvo s Isusom kao spasiteljem i otkupiteljem od grijehâ. Nije imala hrabrosti to nekome posvjedočiti, odnosno trgovati dobivenim talentom, ali se ipak odlučila uložiti ga u mjenjačnicu (banku) kako bi Gospodar mogao dobiti barem kamate. Tako će sigurno izbjeći osudu koju je doživio čovjek iz prispodobe o talentima, koji je svoj talenat zakopao, i vrlo vjerojatno doživjeti Isusovu pohvalu. Ako pronađemo dobru banku, možda će naši profiti biti veći nego što bi bili da smo sami trgovali. Tako će svjedočanstvo ove djevojke pročitati tisuće ljudi a ja sam ga već na različitim seminarima ispričao tisućama. Ako me Bog poživi, njezino svjedočanstvo (talenat) čut će ogroman broj ljudi. Mnogi koji su ga do sada čuli ili pročitali, bili su dirnuti, zapamtili su ga i mnogi će njime dalje trgovati. Ono što je ta osoba u svojoj poniznosti smatrala prilično neznatnim, pokazalo se pravim draguljem. Ovime vas, ako nemate hrabrosti sami trgovati, potičem da meni (ili nekome drugom tko će njima trgovati) pošaljete svjedočanstva o svojim iskustvima s Bogom, kako bismo bili istinski blagoslovljeni ja i oni kojima će vaše svjedočanstvo biti preneseno. Vaše posvjedočeno iskustvo (talenat) može učiniti mnogo dobroga. Na vama je da se ohrabrite otkopati ga i staviti ga u banku. E-mail adresa na koju ga možete poslati meni je: [email protected].
Pročitajte svjedočanstvo ove djevojke i po njezinu se primjeru ohrabrite napisati svoje!

Od poleta nakon prve ispovijedi, do ispovijedanja dva puta godišnje…

Kao i većina tradicionalnih katolika, odlazila sam na ispovijed dva puta godišnje, za Božić i Uskrs, jer je, eto, to tako trebalo napraviti. Nikad to nisam ozbiljno shvaćala ili o tome razmišljala. Došla sam to „obaviti“. Mislila sam da svećenici ispovijedaju isključivo dva puta godišnje i da su zato na ispovijedima tako velike gužve koje su mi uvijek smetale. Koliko je god sve u meni govorilo da onamo idem bez veze i da to mogu preskočiti, neki me „strah“ ipak tjerao da odem jer sam mislila kako bih, ako ne odem na ispovijed, a dočekam Božić ili Uskrs „sa svojim sitnim grijesima“, mogla završiti u paklu.

Kao mala, voljela sam ići na nedjeljnu misu, kod kuće čitati Bibliju i slušati o Bogu. Nikad neću zaboraviti onaj polet i sreću koju sam osjećala kad sam prvi put u životu izašla iz ispovjedaonice. Bilo mi je tek devet godina. To je bio dan kad sam doslovno doskakutala do kuće. Od tada nisam preskočila ni jednu „obaveznu“ ispovijed, ali iskustvo prve ispovijedi više se nikad nije ponovilo. Ponekad sam se znala zapitati zašto je to tako, ali se nisam pretjerano potrudila saznati razlog. Godinama su moji grijesi koje sam ispovijedala bili isti i imali su svoj redoslijed nabrajanja. Znala sam da se neki grijeh za koji si svjestan da si ga napravio ne smije namjerno preskočiti ili prešutjeti pa sam se, dok sam čekala u redu za ispovijed, trudila što manje razmišljati o njima kako ih ne bih morala spomenuti. Ono što nisam znala jest da mi je nedostajalo pokajanje. Tek sam kasnije saznala da nije samo važno sve točno nabrojati, već je jednako važno osjećam li kajanje za nabrojene grijehe, jesam li zaista donijela čvrstu odluku više ne griješiti i biti bolja prema sebi, prema bližnjemu i, iznad svega, prema Bogu.

Osjećala sam se sve gore, iako sam imala što god sam poželjela

Godine odrastanja i sazrijevanja munjevito su prolazile. Zaokupljena školom, kasnije i fakultetom, romantičnim vezama i usputnim stvarima, sve sam više na stranu stavljala sve što je imalo veze s Bogom. S vremenom sam se osjećala sve gore, iako sam imala što god sam poželjela i nikad mi ništa nije nedostajalo. Osjećala sam se tako nesretnom da sam više puta doslovno poželjela izaći iz svoje kože. Naglo sam mijenjala raspoloženja, od potpune umrtvljenosti do hiperaktivnosti. Nezadovoljstvo je u meni iz dana u dan sve više raslo. Osjećala sam veliku potrebu s nekim razgovarati. Mjesecima sam se mučila komu se obratiti. Na posljetku sam odlučila otići kod psihijatra. „Ako ništa drugo, platit ću nekomu da me sasluša”, razmišljala sam. Mislila sam da ću se poslije toga osjećati barem malo bolje, ali nisam. Sve dok jedne večeri nisam otišla do svoje prijateljice s kojom sam dugo razgovarala o tome kako se osjećam. U to isto vrijeme, i ona je prolazila kroz veoma teško razdoblje u životu pa je počela odlaziti psihijatru, ali je u međuvremenu otišla i kod čovjeka za kojega je čula da je mnogima pomogao. Rekla mi je da je to čovjek vjere (moj suradnik Nediljko – op. a.) i da ako želim, mogu s njim porazgovarati. Bez razmišljanja sam rekla da želim.

Taj je razgovor trajao četiri sata, i većinu sam vremena samo plakala. Iznenadilo me što mi je netko kao potpunom neznancu na raspolaganje dao svoje vrijeme, bez ograničavanja, ne tražeći ništa zauzvrat. Rekao mi je da moram učiniti životnu ispovijed te da će time većina mojih problema nestati. Bilo mi je čudno da nešto kao ispovijed može riješiti ono čime sam se u sebi borila već duže vrijeme. Odlučila sam ga poslušati, ali i dati si vremena razmisliti o svemu tome.

Dok sam gledala film o Padru Piju, osjetila sam silnu potrebu za ispovijedi

Dok sam jedne večeri gledala film o Padru Piju, nešto se u meni prelomilo i osjetila sam silnu potrebu za ispovijedi. Idući sam dan nazvala toga čovjeka i rekla mu da želim ispovijed, i to što prije. Bila sam spremna otići bilo kamo samo da to napravim. Uzela sam olovku i papir i za tu se ispovijed pripremala tri dana jer se s godinama nakupilo dosta toga, a prijašnje su moje ispovijedi bile površne i bez kajanja… Željela sam da ova bude drugačija od svih drugih. Molila sam da me Duh Sveti prisjeti svih onih loših misli, riječi, djelâ i propusta koje sam napravila. Molila sam da se nakon te ispovijedi osjećam kao i nakon one prve. Onaj mi je čovjek također dao molitvu koju sam, pripremajući se, molila za ispovjednika kako bi me što bolje ispovjedio. Noć prije ispovijedi, nisam mogla spavati. Jedva sam dočekala taj trenutak.

Napokon sam stigla na ispovijed. Izvadila sam papire iz torbe, duboko udahnula te rekla: „Želim ispovjediti svoje grijehe koje sam napravila od posljednje valjane ispovijedi koja je bila za prvu pričest”. „Dobro”, odgovorio je svećenik, „možeš početi ispovijedati svoje grijehe.” Svećenik se malo začudio što sam željela ispovjediti svaki pa i najmanji grijeh, no rekla sam mu da želim biti potpuno čista i potpuno slobodna što je sa zadovoljstvom prihvatio. Poklonio mi je svoje vrijeme i svoju ljubav i zaista mi je bio poput Isusa. Svećenik se zvao pater Ivan Antunović, isusovac s Jordanovca u Zagrebu. Zahvalna sam Bogu za njega jer je taj svećenik velik Božji dar za nas vjernike koji tražimo Božje milosrđe.

Volim kad mi je duša čista

Onaj nemir, nezadovoljstvo i teret koji sam nosila u sebi zaista su s odrješenjem nestali. Zamijenio ih je dubok mir. Tereta, koji sam do toga trenutka nosila, više nije bilo. Moj se izraz lica promijenio. Te sam se večeri susrela s prijateljicom koja nije znala gdje sam bila toga jutra. Rekla mi je da je taj cijeli dan bila poprilično nervozna, ali je osjetila kako od mene dolazi neki mir te se u tom kratkom vremenu uz mene smirila.

Od tada su prošle dvije godine. Odonda se ispovijedam redovito, jednom mjesečno. Moj se život nakon te ispovijedi promijenio jer sam iskreno tražila da mi se oproste grijesi, nisam tražila opravdanja niti ih umanjivala – željela sam biti slobodna. Duboko sam se pokajala i tražila oproštenje, a zauzvrat sam dobila mnogo više, onaj izgubljeni mir i novu vrstu ljubavi koja iz dana u dan u meni sve više raste.

Nakon ispovijedi, počela me privlačiti Isusova prisutnost u tabernakulu. Dolazila bih u crkvu i dugo nakon mise ostajala sjediti a da nisam ništa molila. Jednostavno sam bila ondje znajući da je ondje On, provodila sam vrijeme s njim i izlazila iz crkve s mirom u srcu. Crkva u koju sam odlazila bila je svetište Majke Božje Bistričke. To je trajalo otprilike šest mjeseci. Danas znam da su ti mjeseci u potpunosti promijenili tijek moga života. Već sada mi se događaju stvari o kojima nikad nisam mogla ni sanjati. I dalje mi je najdraža molitva provoditi vrijeme s Njim bez traženja ičega. Čini mi se da mi tako zapravo i najviše daje.

Kao djevojka, jako sam osjetljiva na čistoću odjeće, kuće te čitavoga svog okruženja. Volim kad je sve čisto. E, pa isto tako volim kad mi je duša čista i zato je redovito čistim u ispovijedi.

Iz knjige Josipa Lončara „Kako povjerovati”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.