Foto: Pixabay
Postoji bezbroj načina na koje nam Bog može dati svoj poseban način na koji nas može upotrijebiti u svojem kraljevstvu. Pročitajte ovaj tekst, zainteresirajte se i otvorite svoje srce za što slično.
Sveze koje traju
Poznajem ih više od četiri desetljeća. Sretali bismo se u Hrvatskoj, ljeti, u sezoni mladih misa. Dolazili su u najdalja i najmanja sela u tadašnjoj velikoj Zagrebačkoj biskupiji. Uvijek su bili dočekivani s poštovanjem i zahvalnošću. I danas rado pripovijedaju da ih je uvijek privlačila naša hrvatska srdačnost i gostoljubivost. Na svečanostima mladih misa bili bi uvijek blizu oltara i svojega dragoga mladog prijatelja – mladomisnika. Poslije, na svečanom objedu, dobivali bi počasna mjesta. Još uvijek su ponosni na svoje poznanstvo s mladomisnikovom obitelji, kao i na svoje znanje nekoliko hrvatskih rečenica. Ti ljudi vole Hrvatsku.
Tko su kolpingovci
Godine 1813. rodio se u blizini Kölna, u Njemačkoj, u siromašnoj obitelji dječak Adolf Kolping. Kao dječak i mladić bio je vrlo privržen Crkvi. U njemu je tinjala želja da postane svećenik. No obitelj nije imala novca za njegovo školovanje. Stoga je izučio postolarski zanat i ubrzo počeo zarađivati. Kad se jedanput povjerio svojemu župniku, rekavši mu da želi biti svećenik, on mu je odvratio neka samo ostane uza svoj postolarski stolić. Adolf ipak nije mirovao. U dobi od 24 godine odlučio je završiti gimnaziju. Potom je u Bonnu, Münchenu i Kölnu studirao teologiju i u 32. godini života bio zaređen za svećenika. Kao kapelan službovao je u industrijskim njemačkim gradovima, gdje je doživio svu bijedu i teške socijalne uvjete mladih radnika. Zato se posvetio pastoralnom radu sa šegrtima. Njih je okupljao, s njima se družio, pisao za njih, poučavao ih u vjeri, davao im smjernice za čestit život i poticao na rad i samostalnost. Postao je poznat i obljubljen svećenik, duhovni vođa, učitelj, publicist i pedagog. Zračio je dobrotom. Uspijevao je mlade ljude s ceste privesti u crkvu, oduševiti za Krista i osposobiti ih za rad kojim će moći prehraniti sebe i svoju obitelj. Svojom karizmom počeo je svijet oko sebe mijenjati nabolje. Oko njega su se okupljale mlade vjerničke obitelji, koje su bile spremne slijediti ga i nastavljati njegovo djelo. U kratku vremenu cijela je katolička Njemačka bila premrežena plemenitom Kolpingovom idejom. Godine 1991. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je u Rimu blaženikom.
Statistika
Danas se Kolpingovo djelo nastavlja u 60 zemalja svijeta. Cilj mu je pomaganje mladim ljudima da stanu na vlastite noge, da izrastu u čvrste osobe i dobre vjernike. Trenutno je u tom projektu angažirano oko 2600 kolpinških obitelji. One se zalažu u svojoj okolini za humanije zakonodavstvo, uzajamnu solidarnost i susjedsku pomoć. Otvaraju centre u kojima se obitelji s djecom mogu na jeftiniji način odmoriti, družiti, međusobno upoznavati i podržavati. Osnivaju vrtiće i organiziraju poslijepodnevne boravke školske djece. Potiču tzv. fer proizvodnju: to znači organiziranje da se pojedini poljoprivredni proizvodi iz siromašnih zemalja prodaju u bogatijim zemljama mimo trgovina i bez posrednika.
“
Kandidati za svećenička zvanja iz Zagrebačke nadbiskupije posredstvom kolpinške organizacije već desetljećima tijekom ljeta odlaze na rad u njemačke župe.
„
Pomoć Hrvatskoj
Kandidati za svećenička zvanja iz Zagrebačke nadbiskupije posredstvom kolpinške organizacije već desetljećima tijekom ljeta odlaze na rad u njemačke župe. Tamošnji kolpingovci pomažu im naći privremena radna mjesta u obližnjim tvornicama, traže im jeftine uvjete boravka ili ih čak primaju na smještaj u svoje obitelji. Na taj način naši bogoslovi zarade dio novca koji im je potreban za nastavak studija u Zagrebu, a usput uče i njemački jezik. Iz takvih odnosa rađaju se lijepa i dugogodišnja prijateljstva. Zato su kolpinške obitelji dragi gosti na mladim misama u Hrvatskoj. Članovi Kolpinškog djela imaju istančan sluh za potrebe čovjeka pored sebe. Oni osluškuju vrijeme u kojem žive i nalaze prikladan trenutak za iskazivanje solidarnosti. Njemački kolpingovci svojedobno su posjetili varaždinsku katedralu. Pomno su ju razgledali i potom kod svojih majstora u Njemačkoj dali izraditi sadašnji oltarni stol i ambon. To su s velikom ljubavlju dopremili i poklonili Varaždinskoj biskupiji. Bio je to očit znak srdačne blizine i potpore.
“
Kad se jedanput povjerio svojemu župniku, rekavši mu da želi biti svećenik, on mu je odvratio neka samo ostane uza svoj postolarski stolić.
„
Zahvalnost
Kako vrijeme prolazi, neki moji znanci kolpingovci polako stare. Zbog toga im put do
Hrvatske postaje sve teži, dulji i naporniji. Imala sam sreću da ih, usprkos razdaljini od 1500
kilometara, ovog ljeta posjetim u njihovim sjevernonjemačkim domovima u društvu njihovih
nekadašnjih studenata. U tim susretima kolpingovci seniori s nježnim osjećajima
prelistavali su svoje albume s mnoštvom fotografija iz Hrvatske. Živo su se prisjećali dojmljivih
susreta i lijepih dana provedenih u našoj domovini. Tek na trenutak uhvatila sam im tračak
tuge na licu kad bi ustanovili da su ih poneki njihovi ljubimci, tadašnji zagrebački
ređenici, izgubili iz sjećanja. Tad sam se prisjetila one biblijske prispodobe u
kojoj je Isus izliječio deset gubavaca, a samo se jedan vratio i zahvalio. I pomislila sam kako
se mi Hrvati te svoje trajne mane (nedostatak zahvalnosti) ne možemo nikako riješiti.
Moji su suputnici došli ovog ljeta zahvaliti tim dobrim ljudima uime svih onih koji su vjerojatno zaboravili lijepe detalje iz svoje mladosti.
Jedan od naših domaćina bio je Josef, prekaljeni kolpingovac, otac šest kćeri i jednoga sina. On sada svoju zrelu dob živi dostojanstveno i mirno, s prelijepim uspomenama na Hrvatsku. Jedna je od njegovih sadašnjih dragih aktivnosti nježno zibanje na rukama koje od svoje brojne unučadi.
Hvala vam, Josefe, za mnoga vaša učinjena dobra djela!
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
