Brak i odnosi

Koliko vrijedi brak?; Vrijedi li vaš brak pred Bogom?

Koliko vrijedi brak?; Vrijedi li vaš brak pred Bogom? book evangelizacija

Brojni su razlozi zbog kojih se mnogi boje imati više djece ili imati ih uopće. Jedan od razloga je taj da nemaju povjerenja u Boga, tj. dopuštaju da ih zahvati sumnja i strah dok vjeruju svijetu i onome što im on govori i nudi… Naš dragi suradnik, na temelju svoga iskustva, opisuje kako to izgleda kad se odlučite za prvu opciju…

Nedavno smo bili na svadbi. Prekrasan događaj i doživljaj. Čovjek se ponovno prisjeti svoga vjenčanja, vlastitih riječi pred Bogom i svećenikom, vlastitih zakletvi, sve je prepuno osjećaja, sve je tako dirljivo, ali samo za, kako sam primijetio, ljude srca otvorenih ljubavi i životu. Razmišljajući tako o tome, zapitah se koliki brakovi danas vrijede (pred Bogom), a koliki ne vrijede! Upravo tako – ne vrijede. Možda ne vrijede ni tolike rastave. Zašto?


Jadni su jer ne znaju što ih lijepoga čeka; kakvo je to ugodno iznenađenje kada se u obitelji pojavi treće dijete

„Jeste li spremni s ljubavlju od Boga primiti djecu?“

Među prvim riječima koje svećenik uputi mladencima jest pitanje: „Jeste li ovamo došli bez prisile?“ Mladenci trebaju odgovoriti s „da“. Ako ne odgovore, ili samo jedan kaže „ne“, ništa od sakramenta ženidbe. Jedno od sljedećih pitanja je: „Jeste li spremni s ljubavlju od Boga primiti djecu?“ I na ovo pitanje mladenci jednostavno moraju odgovoriti s „da“. Ovdje bih se želio malo zadržati, jer me upravo ovo pitanje potaknulo da pišem. Naime, koliki se ljudi toga drže? Koliki se drže obećanja koje su dali u tom trenutku – ne jedan drugome, nego svaki osobno Bogu? Logično je da se nameću i sljedeća pitanja: Koliki brakovi danas uistinu vrijede, pred Bogom?! Koliki parovi ne žele imati djecu; i to znaju od početka? Koliki, a to je većina (htjeli mi to priznati ili ne), ulaze u brak već trudni – ulaze li oni u brak slobodno ili ne? Ali o tome nekom drugom prilikom. Ovdje me zanima koliki nakon toga jednog ili ni jednog djeteta održe obećanje koje su dali Bogu te imaju još djece???

Koliko imati djece?

Postavlja se pitanje: Koliko imati djece? Čvrsto vjerujem da svaki muž i žena trebaju o tome odlučiti zajedno, u međusobnom razgovoru, zajedničkom promišljanju, ali i u molitvi pred Bogom, da vide, da čuju, da shvate Božju volju u vezi toga. Siguran sam da Božja volja za obitelj nije „ostati“ na jednom djetetu (osim onih koji ne mogu začeti drugo); zbog različitih ‘razloga’: „nema se“, „ne možemo više“… Što se tada čini da se ne bi imalo više djece, „jer je to veliki trošak“? Koriste se razna kontracepcijska (čitaj: abortivna) sredstva, a onda se, pogotovo žene, čude kako im je loše; pitaju se zašto glavobolje, zašto imaju tolike probleme kasnije u menopauzi, u životu općenito, u odnosu sa živom djecom itd.

Svako je dijete priča za sebe, svako je dijete jedinstveno i neponovljivo, svako dijete ima neke svoje talente i darove, pa kad se to sve ujedini i stavi na jedno mjesto, eto ti radosti i veselja!

Sjetih se ovdje naših starih, djedova i baka, i pradjedova i prabaka, osobito onih starih – kako bi neki urbani rekli – zaostalih seljaka, koji su jedva krpali kraj s krajem, imali po osam, deset, 12, 14 „komada“ djece (da, tako su ih oni zvali – komadi); neka bi od te djece umrla, ali to je bila velika, velika manjina. Oni nisu imali ni igrice ni računala ni bicikle; nisu imali ni poštene cipele, nego su u školu išli bosi, da ih ne zaprljaju, a onda bi pred školom oprali noge u lokvi vode i obuli cipele. Oni su se othranili, i dobivali su i batine, čovječe, batine, a ne kao danas, i postali su dobri, vrijedni, radišni, marljivi i normalni ljudi, jer su znali cijeniti roditeljsku ljubav i roditeljsku žrtvu.

Danas dakle mnogi ostaju na jednom djetetu ili na dvoje (a to je već plafon). A roditelje koji dopuštaju Bogu da djeluje u njihovu životu, te su otvoreni za život, svijet gleda ispod oka; ogovara ih, kleveće: „Što im je“ ili: „Što im je to trebalo, ta danas postoje moderna rješenja…?“ Pa da, odeš doktoru (koji je položio Hipokratovu zakletvu o spašavanju, a ne ubijanju života), on „lijepo“ uzme nož (i druga mučila) i „lijepo“ ti izvadi te „nakupine stanica“ (osakati) i „očisti maternicu“ (ubije dijete). „Zašto biste se mučili zbog nekoga tko će vas danas-sutra ionako ostaviti, grditi, tući a možda i ubiti.“ Tako govori svijet. Tako govori đavao. Otac laži, mrzitelj braće i čovjekoubojica od početka.

Možda im u tom trenutku i sam Bog, preko djece koju im je povjerio u svojoj ljubavi, pokazuje koliko ih voli?!

Na kakve tek reakcije nailaze roditelji koji imaju sedmero i više djece, poput obitelji koju poznajem, koja ih ima 13-ero. Istina je da su možda siromašni novcem; istina je da tu stalno vlada briga, trpljenje, kuhanje, pranje rublja, peglanje, ali je također istina da su bogati mirom, pažnjom, tolerancijom, razumijevanjem, radošću a najviše od svega ljubavlju. I što je najvažnije, neće „krepati sami k’o pes, negdje za grabom“, nego će starost dočekati u miru, u krugu najmilijih – djece, unuka, praunuka, i neće ih netko eutanazirati, nego će ih dostojno otpratiti s ovoga svijeta; tako će poći Bogu jednog dana kad za to dođe vrijeme. Imat će tko za njima i plakati i moliti, i reći će se: „Vidiš, ova žena/ovaj muškarac, učinila/o je veliku stvar u životu – ovo su njezina/njegova djeca“. A najvažnije od svega je ono što će reći Bog: „Prva zapovijed koju sam dao ljudima, zapisana u Bibliji glasi: ‘Plodite se i množite i napunite zemlju’ (Post 1, 28), i ti si je izvršio. Dobro, valjani i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te nad velikim postaviti: Uđi u radost Gospodara svoga (usp. Mt 25,21)“.

Najljepša stvar na svijetu

Gledam jadne, to je moje mišljenje, roditelje koji ostaju na jednom ili na dvoje djece i niti ne pomišljaju na treće (ovdje ne govorim o onima koji ne mogu začeti). Jadni su jer ne znaju što ih lijepoga čeka; kakvo je to ugodno iznenađenje kada se u obitelji pojavi treće dijete, pa se dvoje braće ili sestara napokon prestane stalno svađati, i svoju pažnju usmjeri na trećeg. Oni tada pomažu roditeljima, osjećaju se korisnima, igraju se s malom bebom, vole to malo stvorenje puno tajni, tako divan novi svijet, neotkriven, pun prekrasnih iznenađenja.

„Ako Bog ima povjerenja u tebe i daruje ti djecu, zašto ti nemaš povjerenja u Njega?“

Koliko tek ima onih koji ne žele imati i četvrto dijete, napominjem, ne žele, a možda imaju priliku? A to je, u duhovnom smislu, kao dobitak na lutriji. Svako je dijete priča za sebe, svako je dijete jedinstveno i neponovljivo, svako dijete ima neke svoje talente i darove, pa kad se to sve ujedini i stavi na jedno mjesto, eto ti radosti i veselja! Čovjek ne može ostati loše volje ili umoran nakon posla kada se ta prekrasna mala stvorenja sjate oko njega i svojim ga malim sitnim ručicama izgrle, izljube, bace na pod, jašu po njemu i dokazuju i pokazuju da ga vole!!! Osobito kad dijete u jednom trenutku kaže: „Tata, vojim te, mama, vojim te“! Možda im u tom trenutku i sam Bog, preko djece koju im je povjerio u svojoj ljubavi, pokazuje koliko ih voli?! Koja radost! Koje veselje! A tek kad zaspu pa ih onako nježne, male, nezaštićene, prekrasne, gledaš i gledaš i gledaš i ispunja te mir… U tom trenu gledaš najljepšu stvar na svijetu – odsjaj samoga Božjeg lika.

Iskreno suosjećam sa svakim bračnim parom, a znam neke, koji ne mogu imati djecu. Vjerujem da je i to dio Božjeg plana. A to se osvjedočih na primjeru prijateljâ, dva bračna para koji nisu mogli imati djece, no unatoč tome nisu išli na umjetnu oplodnju (jer se ondje ubije njih desetak da bi se rodilo dvoje, troje), nego su se odlučili za posvojenje, a nakon toga, gle čuda, dobili su i vlastito dijete! Zar nije možda Dobri Bog želio da se i za to dijete netko pobrine, a naš Spasitelj je vrlo, vrlo jasan po pitanju malenih, zar ne?!

 

Djeci nije prije svega potreban novac…

Vrativši se s te svadbe, supruga i ja smo razmišljali na koliko smo vjenčanja bili otkad smo zajedno, i koji su plodovi tih brakova. ‘Rezultat’ je sljedeći: u proteklih 18 godina braka, bili smo na 24 sklapanja svetog sakramenta braka. Od tih brakova, dva su nažalost završila rastavom. U tim je brakovima rođeno ukupno 34 djece.

Prosjek rođene djece je dakle: 1,41%. Ni jedan od tih bračnih parova nema troje djece. Ne želim ni pomisliti koliko je djece nerođeno, ubijeno. Ovaj je postotak (1,41) u potpunosti nedovoljan za opstanak jednog naroda, za koji je potreban minimalan natalitet od 2,1% (u Hrvatskoj on iznosi oko 1,9%).

Možda će netko reći da ne želi imati djecu za druge i: „Neka mi vlada omogući“, itd., ali kao što napisah na početku: Božja zapovijed je vrlo jasna i nedvosmislena – plodite se i množite. I našoj djeci nije prije svega potreban novac, nego ljubav i to roditeljska, a Bog će se, ako je dijete dao, za njega i pobrinuti. Ako Bog ima povjerenja u tebe i daruje ti djecu, zašto ti nemaš povjerenja u Njega???

Onda, drage moje sestre i braćo u Kristu, vrijedi li vaš brak pred Bogom?!

P.S. Upravo je ove školske godine, naše treće dijete proglašeno najboljom učenicom u školi!

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte
Na vrh