Josip Lončar

NIŠTA NEVAŽNO

Koliko mi katolici držimo do Svetog pisma Možemo li redovitim slušanjem misnih čitanja steći zadovoljavajuće poznavanje Svetog pisma? Želim li biti Isusov učenik ili mi je dovoljno da budem samo vjernik?

Koliko mi katolici držimo do Svetog pisma

Foto: Shutterstock


 

Bolesnička dijagnoza

Nepoznavanje pisama je nepoznavanje Boga. Svi smo tu rečenicu iz Katekizma Katoličke Crkve mnogo puta čuli. «Tko mene ne ljubi ne drži moju riječ», kaže Isus u Ivanovu evanđelju (Iv 14,24). Mogli bismo u nedogled nabrajati retke iz Biblije i crkvenih dokumenata koji govore o važnosti poznavanja Svetog pisma, poznavanja Božje riječi. Nije nikakva tajna da ogroman broj vjernika katolika još uvijek nisu postali učenicima, to jest nisu počeli učiti iz Božje riječi, odnosno nedovoljno poznaju Novi zavjet, a Stari zavjet da ni ne spominjemo. Razlog tomu najčešće je samo jedan: nitko im nije ni prenio ni usadio ljubav prema Bibliji; nitko ih nije naučio čitati i razmatrati (meditirati) živu Božju riječ. Biblija im još uvijek nije postala Sveto pismo. Zašto? Vjerojatno zato što ni onima koji bi to prvenstveno trebali činiti (svećenici i vjeroučitelji), također nitko nije prenio ni usadio tu ljubav.

Sve počinje u sjemeništu i na teološkim učilištima. Osobno mislim da je neprenošenje i neusađivanje ljubavi prema Svetom pismu, molitvi i liturgiji, jedan od glavnih razloga zbog kojeg mnogi mladi i stari danas ne dolaze u Crkvu, osim da bi primili sakramente. Znamo što se događa nakon sakramenta krizme. Mladi odlaze jer ne razumiju ni liturgiju ni vjeru. Pa kako će razumjeti ako ne poznaju Božju riječ?! Crkveno učiteljstvo naučava kako je apsolutno nužno da vjernici od malena nauče razmatrati (meditirati) Božju riječ, da nauče nutarnju i misaonu molitvu, no uzalud crkveno učiteljstvo naučava, ako odgovorni za nauk (tu prvenstveno mislim na one koji sastavljaju plan i program teoloških učilišta i program vjeronauka, te na one koji ga odobravaju) to isto ne provode u djelo (KKC 133; 2688; 2655; 2707; 2708). Možda samo zato što ni njima nitko nije ni prenio ni usadio ljubav prema Svetom pismu, razmatranju i drugim vrstama molitve? Ako je tomu tako, hoćemo li nešto poduzeti ili ćemo pustiti da se sve polako gasi, kao što vidimo da se događa u nekim zemljama zapadne Europe!?

 

Kad već mnogo toga znamo o raznim nogometnim, glazbenim, političkim i drugim ‘zvijezdama’, za očekivati je da mnogo više znamo o onome po kome i za koga smo stvoreni

 

Misna čitanja i Novi zavjet

Znamo da ciklus Biblijskih čitanja traje kroz tri godine. Tako imamo A, B i C godine čitanja, u kojima se kroz misna čitanja nastoji pročitati što više različitih biblijskih tekstova. Kao vjernici, ako već ne kao Isusovi učenici, trebali bismo biti zainteresirani barem za Evanđelja. U njima nam je opisan naš Spasitelj, u njima je zapisan njegov nauk. Kad već mnogo toga znamo o raznim nogometnim, glazbenim, političkim i drugim ‘zvijezdama’, za očekivati je da mnogo više znamo o onome po kome i za koga smo stvoreni; o onome koji nas je svojom mukom i smrću otkupio, koji nas je stvorio da vječno živimo obilje života u njegovu Kraljevstvu; o onome komu zapravo pripadamo. O njemu, Isusu, mnogo toga piše u Bibliji, posebno u Novom zavjetu, a najviše u Evanđeljima. Evanđelja su napisana za grešnike, za male ljude. Prema tomu, svatko ih može razumjeti, svatko u njima može promotriti, čuti i upoznati svojeg Spasitelja. Jednostavno ne postoji niti jedan objektivan razlog koji će nas na zadnjem sudu moći opravdati jer nismo držali Božju riječ (Iv 14,24).

Kako možemo uopće misliti da volimo nekoga tko nas ne zanima, čije nas riječi ne zanimaju, ne poznajemo ih i nismo ih upisali u srce?! Možemo činiti ne znam kakva čudesa, ali ako ga ne upoznamo postoji velika mogućnost da čujemo one njegove riječi: «Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici» (Mt 7,23). Nije nas poznavao jer mi njega nismo htjeli upoznati. Bezakonici smo jer nismo htjeli čitati njegovu Riječ, razmatrati ju (meditirati), upisati u srce i po njoj živjeti. Zar zaista mislimo da ljubimo Isusa ako mu samo nabrajamo naučene molitvene formule, a da s njime ne želimo uspostaviti iskreni intimni odnos koji se bez poznavanja, barem Evanđelja, neće dogoditi?! No, možemo li bez čitanja Novog zavjeta dovoljno dobro upoznati Evanđelja?

 

Ako budemo tijekom tri godine prisustvovali svakoj nedjeljnoj i blagdanskoj Misi, moći ćemo čuti (ako nas stvarno bude zanimalo) samo 2184 redaka iz evanđelja – od njih 3779. To je 57,8 posto teksta svih četiriju evanđelja

 

Statistika

Statistika je neumoljiva. Ako budemo tijekom tri godine prisustvovali svakoj nedjeljnoj i blagdanskoj Misi, moći ćemo čuti (ako nas stvarno bude zanimalo) samo 2184 redaka iz evanđelja – od njih 3779. To je 57,8 posto teksta svih četiriju evanđelja. Dakle, oni koji radnim danom ne idu na Misu, trebaju se dobro zapitati kako će Isusu objasniti kako to da ih je zadovoljilo malo više od pola onoga što im je rekao. Oni koji na Misu idu svaki dan, moći će kroz tri godine, koliko traju ciklusi koji se svake tri godine ponavljaju, čuti 3393 retka iz evanđelja, to jest 89,8 posto. Učiteljstvo Crkve naučava da bez razmatranja (meditiranja) Božje riječi nećemo imati višestruke plodove o kojima govori Isusova Prispodoba o sijaču (KKC 2707). Kad netko kaže da naši stari nisu čitali Sveto pismo, a ipak su bili dobri vjernici, zapitajmo se jesu li stvarno bili tako dobri vjernici; jesu li su imali višestruke plodove o kojima Isus govori? Čini mi se da prečesto miješamo dobre ljude s dobrim vjernicima i, zaista, mnogi današnji propovjednici pred vjernike ne stavljaju nikakav veći izazov od toga da budu dobri ljudi. Dobar je vjernik daleko više od toga da bude samo dobar čovjek. Koliko su naši preci bili dobri vjernici pokazuju podaci svjetske zdravstvene organizacije. Iako su nam crkve bile prepune, prije Drugog svjetskog rata bili smo drugi u svijetu (poslije Njemačke) po broju izvršenih abortusa.

Da bismo bili dobri vjernici, prvo trebamo biti dobri učenici. Ta primili smo Duha Svetoga. Svrha Njegova dolaska u naše živote ta je da nas poučava, da nas postupno kroz cijeli naš život uvodi u svu istinu (Iv 14,26; Iv 16,12-14). Kad prestanemo ulaziti u istinu, kad prestanemo uz pomoć Duha razmatrati i uz njegovu pomoć moliti, prestajemo biti učenicima. Istina, još uvijek možemo ostati dobri ljudi – po kriterijima ovoga svijeta. Ako nam nije stalo do vječnosti, ako nam nije stalo do toga da se po našim molitvama, svjedočenju i bilo kojem drugom zauzimanju spašavaju duše koje odlaze u pakao, ako ne evangeliziramo – nikako ne možemo reći da smo dobri ljudi po kriteriju Isusa koji je umro kako bismo mi živjeli.

Neću previše detaljno analizirati statistiku, to jest neću se baviti svakom novozavjetnom knjigom. Završit ću ukupnom statistikom. Ako na Misu idemo samo nedjeljom i blagdanom (to čini velika većina vjernika ili, bolje rečeno, katolika – jer, mogu li se takvi katolici uistinu nazvati vjernicima?), tada ćemo kroz cijeli ciklus od tri godine čuti samo 40,8 posto Novoga Zavjeta ili samo 25,4 posto od ostalih novozavjetnih knjiga (bez evanđelja). Zar je nekome tko se zaista smatra vjernikom to dovoljno?!

 

Duh Sveti je prisutan u toj svetoj zarazi. Gdje nema zaraze, nema ni Duha

 

Rješenje

Rješenje problema je u ‘zarazi’, to jest u prenošenju i usađivanju ljubavi prema Bogu, Njegovoj riječi, molitvi, liturgiji, slavljenju… Duh Sveti je prisutan u toj svetoj zarazi. Gdje nema zaraze, nema ni Duha. Usta govore o onome što nam se nalazi u srcu i o onome koji nam se nalazi u srcu.

Kad se vjernicima govori o potrebi molitve, tj. kad im to govori netko tko sam nije zaražen, to u njima stvara otpor i vrlo često potpuno suprotan učinak. Kad se djecu godinama uči vjeronauk, a da ih se ne nauči moliti, oni se s pravom pitaju što tu ne štima!

U jednoj smo ozbiljnoj anketi mogli pročitati kako prosječni svećenik u Hrvatskoj, osim onoga što je obavezan moliti, provodi samo šest minuta dnevno u molitvi. To je nevjerojatno poražavajuća istina. Vjerujem da je kod laika još gore. Dakle, mi smo Crkva koja ne zna moliti, jer onaj koji zna moliti molitvu doživljava kao radost, prebivanje u Božjoj prisutnosti, veću potrebu od bilo koje druge potrebe. Mi smo Crkva koja je, čini se, zapela na, kako to Katekizam kaže, osnovnim molitvama od kojih se nismo uspjeli pomaknuti u razmatranje, nutarnju i zastupničku molitvu; molitvu slavljenja, hvaljenja, blagoslivljanja… (KKC 2688). Naravno – čast iznimkama. Bog je uvijek imao i uvijek će imati ostatak vjernih po milosti.

 

Ponekad nailazimo na pitanja kompetencije, to jest stručnosti; pita nas se koje smo škole završili, tko nam je dao poslanje… To je isto kao da pitaju nekog sveca koje je škole završio da bi postao svet

 

Škola molitve

Čini mi se da su nam nužno potrebne škole i tečajevi molitve u kojima će se prenositi i usađivati ljubav prema svim vrstama molitve, a posebno prema razmatranju (meditaciji) Božje riječi. Da sam ja odgovorna osoba na nivou neke biskupije, učinio bih sve da pronađem (ne bih čekao da mi dođu s diplomom učitelja molitve) zaražene ljude koji su voljni drugima prenositi znanja i iskustva koja su stekli. Nikako ne bih taj zadatak povjerio nekome tko nije zaražen, bez obzira ima li bilo kakav doktorat, neovisno o tome koju funkciju obnašao, ili kakvu titulu imao.

Osobno sam pred dvadesetak godina shvatio, nakon što sam održao mnogo duhovnih obnova po raznim župama, da je gotovo beskorisno bilo što poduzimati ako istovremeno ne učimo ljude moliti, ako ih ne učimo razvijati živi i osobni intimni odnos s Bogom. To je bio glavni razlog zašto smo u Kristoforima razvili tečaj molitve kojeg smo, malo nesmotreno, nazvali Školom molitve (to je ime uglavnom glavna zamjerka tečaju). Već godinama imamo prosjek od 250-300 redovitih polaznika tečaja koji se jednom tjedno sastaju u malim grupama i zajedno napreduju u molitvi. Ni u kom slučaju ne želim tvrditi da je naš program najbolji, no ne mogu niti reći da nije itekako uspješan. Najbolje bi bilo kad bi postojalo što više sličnih tečajeva, tako da si svatko, tko to želi, može pronaći onaj koji mu najviše odgovara.

Ponekad nailazimo na pitanja kompetencije, to jest stručnosti; pita nas se koje smo škole završili, tko nam je dao poslanje… To je isto kao da pitaju nekog sveca koje je škole završio da bi postao svet. Nisu li gotovo svi sveci bili oni koji su bili zaraženi ljubavlju prema Bogu i molitvi, a posebno prema razmatranju Božje riječi?! Tu zarazu nisu naučili u školi niti na teološkom fakultetu. Moja je baka bila sveta žena, žena molitve, koja mi je tu ljubav prenijela i usadila. Nije imala ni osnovnu školu, a bila je vrsni poznavatelj Svetog pisma i molitve. Mi još uvijek nismo sveci, ali bismo svakako to htjeli postati – to nam je i glavni životni cilj (1 Pet 1,15-16).

 

Moja baka nije imala ni osam razreda osnovne škole. Vjerovala je u snove, vizije i proroštva. Nije joj palo na pamet ignorirati ono što joj Bog govori u snovima

 

Blagdan Duhova

Približavamo se blagdanu Duhova. U Djelima apostolskim čitamo kako smo primili Duha Svetoga koji će nama (mladim i starima) govoriti u snovima, vizijama i proroštvima. To je bio njegov izbor – Božji. On je sam odlučio govoriti nam na taj način. Mi se s njim i svetim Petrom, koji to okupljenom mnoštvu u Jeruzalemu govori, možemo složiti, a i ne moramo. On nas na to ne prisiljava. Slobodni smo čak poučavati kako to nije istina i kako Duh Sveti tako ne govori. Moja baka nije imala ni osam razreda osnovne škole. Znala je čitati i pisati i bila je mudra žena. Čitala je Sveto pismo i molila. Vjerovala je u snove, vizije i proroštva. Nije joj palo na pamet ignorirati ono što joj Bog govori u snovima. U mnogo je slučajeva točno znala što treba učiniti i za što treba moliti. Cijelo je selo znalo da blagoslov koji je počivao na njezinom mnogobrojnom potomstvu dolazi preko njezinih molitava.

Svakom od nas Duh Sveti želi na jednaki način govoriti. No, da bi se to dogodilo, potrebno je prvo zaljubiti se u Božju riječ; potrebno je upoznati njegov način govora. S Duhom Svetim najlakše se možemo upoznati u razmatranju svetopisamskih tekstova. On je njihov stvarni autor i on je taj koji nas preko njih uvodi u istinu. On je taj koji razmatranjem stavlja Riječ u srce i koji je u njemu čuva dok ne donese višestruki rod. Kad postanemo prisni s Njim, tada ćemo moći prepoznati njegove snove i vizije, proroštva – to jest ono što će nam govoriti kako bismo posredovali opomenu, izgradnju i utjehu drugima.

Duh Sveti nas može sam zapaliti, može nas sam zaraziti ljubavlju prema Bogu jer on razlijeva Očevu ljubav u naša srca. On nas može naučiti svakovrsnoj molitvi koju onda možemo prenositi drugima. Naravno da je sve to puno lakše i bolje kad učimo od iskusnijih od sebe, kad zajedno s drugima provjeravamo ono što smo naučili i čuli, kad jedni druge obogaćujemo. Vrijeme je da oni koji još nisu – postanu učenicima (Mt 28,19-20).

Autor: Josip Lončar; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Portal Book.hr osim tekstova iz tiskanoga izdanja časopisa Book, nudi dodatne zanimljive i važne teme. Naša je želja doprijeti do ljudi, posebno mladih, koji su iz bilo kojeg razloga privremeno ili trajno odustali od Boga i/ili Crkve; želimo im ponuditi Božju riječ na način na koji će je moći shvatiti i prihvatiti. Jednako tako želimo onima koji su u vjeri pomoći da ustraju i da napreduju u svojem odnosu prema Bogu i prema Crkvi.

Ponosni član obitelji Rhema

Zaklada Rhema

Pratite nas

Pratite nas na Facebooku Pratite nas na Instagramu Pratite nas na Twitteru Pratite nas na Youtubeu

Kontakt

PORTAL I ČASOPIS BOOK
Franje Gažija 2
48 000 Koprivnica, HrvatskaTelefon: +385 (0)95 206 5421 | +385 (0)48 210 104

Sva prava pridržana © 2017. Ustanova Kristofori. Izrada: Kosinus.hr

Na vrh