Foto: Shutterstock

Kada održavam govore na temu donošenja mudrih odluka o ljubavnim vezama, netko uvijek postavi goruće pitanje: „Koliko dugo moram čekati?“ To pitanje ukazuje na činjenicu da čekanje može biti poput plivanja protiv biološke struje i žurnog romantičnog zaljubljivanja uz odlazak pred oltar.

Vrijednost čekanja

Na to pitanje najčešće odgovorim da većina onog što je u životu vrijedno ostvarivanja zahtijeva da odgodimo nagradu i da nam prioritet bude suzdržati se i ne uživati u primitivnim porivima. Sjetite se studije Waltera Mischela o slatkišima, u kojoj je ustanovio vrijednost odgađanja nagrade. Mischel je svakom djetetu u grupi četverogodišnjaka ponudio velik pjenasti slatkiš uz riječi da će im, ako pričekaju da on nešto obavi, za nagradu dati ne jedan, nego dva takva slatkiša.

Neki četverogodišnjaci su uspjeli kontrolirati impuls da ugrabe i pojedu svoj slatkiš za vrijeme Mischelove odsutnosti od otprilike 15 do 20 minuta (koja se djeci sigurno činila poput nekoliko životnih vjekova). Nekima to nije uspjelo. Mischel se nakon mnogo godina ponovno susreo s tom djecom i ustanovio da njihova sposobnost kontroliranja impulsa i odgađanja nagrade ima veze s uspjehom u mnogim drugim životnim područjima u odrasloj dobi.

Dakle, u svijetu u kojem se prije vjenčanja čeka određeno vrijeme, jeste li voljni čekati beskrajnu zalihu slatkiša ili želite upravo sada zagristi nešto što je poput slatkiša, ali se nakon što se obvežete, može pretvoriti u katastrofu? Pitam se objašnjava li to činjenicu da španjolska riječ esposas ima dva značenja: „žene“ i „lisičine“?

Dvije godine?

Ali, naravno, upozorenje da je srljanje u preranu obvezu vrlo teško kada ste zaljubljeni zapravo ne odgovara na pitanje: „Koliko traje kokainska euforija početne zaljubljenosti i kako donijeti ispravnu odluku?“

Neki bračni savjetnici kažu da je dovoljno čekati dvije godine. Ako tražite općenito pravilo, onda možemo reći da su dvije godine vjerojatno dovoljno dugo razdoblje za većinu, ali osobno ne preferiram ni jedno sigurno pravilo o tome koliko bi udvaranje trebalo trajati. Mislim da to uglavnom ovisi o karakteru ljudi, o tome koliko se često susreću, kako provode zajedničko vrijeme, koliko su voljni otkriti odgovaraju li si. U nekim se slučajevima preporučuje prije odluke čekati tri ili više godina, dok u drugim slučajevima parovi mogu donijeti ispravnu odluku u manje od dvije godine.

Dok ovo pišem, zamišljam da neki čitatelji misle: „Tri godine? Stvarno? To mi se čini predugo!“ Ako tako razmišljate, zapitajte se: „U kojem bi slučaju bilo poželjno čekati tri ili više godina?“ Na ovo bih odgovorila da je duže udvaranje poželjno u slučaju kad su prošle tri (ili više) godina, a vi se i dalje dobro ne poznajete.

„Vjenčanje se s razlogom opisuje kao velik rizik, ali…“

Na primjer, uzmite u obzir udvaranje koje se odvija tijekom učestalih vojnih rokova. Vojno ratno izaslanstvo jedna je od emocionalno najnapornijih okolina koje možete zamisliti; ondje se svaki dan može raditi o životu i smrti. Opasnost da ćemo izgubiti voljenu osobu znatno će pojačati međusobnu privlačnost. Nemogućnost pristupa jedno drugome, uz samo kratkotrajne susrete tijekom dopusta, potiče nerealne fantazije umjesto istinskog potencijala veze. Pravu kompatibilnost je teško ispitati ako je utemeljena na ograničenim mogućnostima interakcije. Partner koji čeka kod kuće može u sklopu svog bajkovitog scenarija zamišljati: „Moj partner je junak“. Tada se često sve ostale pozitivne karakteristike pridodaju toj glavnoj percepciji. S druge strane, prilično je teško kada znaš da si osoba koju vojnik nosi u srcu sred ratnog kaosa. U tom je slučaju potrebno puno duže udvaranje ako želite donijeti ispravnu odluku.

Duže udvaranje će u svakom slučaju smanjiti relativni rizik pojave dugoročnog kajanja. Vjenčanje se s razlogom opisuje kao velik rizik, ali kada čekate određeno značajnije vrijeme prije nego što stanete pred oltar, rizik se uvelike smanjuje.

„Neki će brakovi možda cvjetati nakon kratkog udvaranja“

U svakoj publici pred kojom sam govorila našao se netko tko bi podigao ruku i rekao: „Moji roditelji su se zaljubili i vjenčali mjesec dana potom. I sretni su zajedno već 50 godina.“ Bit te izjave je naglasak na činjenici da su cjeloživotni, sretni brakovi mogući nakon veoma kratkog udvaranja. Složila bih se s tim. Naglašavam da je ovdje riječ o relativnom riziku. Naravno, neki će brakovi možda cvjetati nakon kratkog udvaranja, ali svaki od tih primjera prati i puno veći broj onih koji će završiti razvodom.

Dakle, u svakom slučaju, ne bi li – ako iskreno usporedimo emocionalne, psihološke i financijske posljedice loše odluke – bilo mudro odlučiti se za duže udvaranje?

Tekst je prvotno objavljen u časopisu Book.