Foto: philomena.org

U okolici Napulja rašireno je štovanje svete Filomene, koje prati snažan zagovor na nebu i mnoštvo čuda koja se događaju po molitvama i zazivima. A ja sam se susrela s njome neočekivano i nalazim da je veoma zanimljiva.

Jeste li čuli za svetu Filomenu?

Neki dan prišla mi je mlada studentica i s puno nade upitala me je: Jeste li čuli za svetu Filomenu? Ne, moram priznati da nisam čula za nju. Mlada djevojka se razočarala jer: „Filomena je mučenica Dioklecijanova progona a ja sam stručnjak za to razdoblje, pa kako onda nisam čula za nju?” Mislim, ima nebrojeno mnoštvo svetaca – samo u Dioklecijanovu progonu kršćana stradalo je nekoliko desetaka kršćana a nekima se ime nije zapamtilo, pa nije ništa čudno da nisam čula za svetu Filomenu.

Da se iskupim, upitah ju zna li legendu o svetoj Filomeni? Ispričala mi je kako je Filomena bila djevojka u Rimu i Dioklecijan ju je želio oženiti pa kako je zbog svoga kršćanstva odbila, ubili su je. Mojem uhu to nije zvučalo točno. Poznajem Dioklecijana, znam da se je on ženio samo jednom – s Priskom, s kojom je imao samo jednu kćer Valeriju koju je udao za svojeg suvladara Galerija. Po pitanju seksualnosti bio je izuzetno moralan čovjek. Da nije tako, onaj lajavac Laktancije, koji je pisao „O smrti progonitelja”, sigurno bi ga opisao kao nemoralnog čovjeka – kad je već oblajao sve njegove suvladare kao moralno pokvarene i seksualno izopačene ljude, mogao je i Dioklecijana, pa ipak to nije učinio. Dioklecijan je bio škrt i pohlepan i lakom na novac i slavu, ali u seksualnom pogledu nije mu se moglo prigovoriti. Situacija s nuđenjem braka je česta ako je nevina djevojka potjecala iz patricijske kuće – onda bi Dioklecijan ponudio da je uda za bogatog uspješnog patricijskog mladića sa službom u palači, ne bi li je privolio na apostaziju. Dok sam to govorila studentici, bila je smetena, i ja joj obećah da ću bolje istražiti svetu Filomenu.

Odakle se pojavila Filomena?

Prvo sam zabila nos u Jeronimijanski martirologij, najstariji martirologij za zapadnu Crkvu koji postoji od 5. st. I tamo nisam našla niti jednu Filomenu. Dakle, ni pod kojim načinom pisanja nije bilo niti jedne Filomene. E sad to nije dobro, jer ako je ona stradala pod Dioklecijanom, onda bi trebala biti ondje. U Jeronimijanskom martirologiju pojavljuje se ime Filomen. U Rimu u kasnoj antici postojalo je sjećanje na grupu mučenika koja je stradala 27. svibnja, i koja je bila pohranjena u Priscilinim katakombama u Rimu, a među njima bio je i jedan mladić Fylomin. Ovu skupinu mučenika ne prenosi niti jedan drugi martirologij i oni se ne spominju ni u jednom ranosrednjovjekovnom itinerariju za hodočasnike u Rim, što znači da nisu bili štovani u kasnijem vremenu.

A odakle se pojavila Filomena? Pripovijest počinje u rimskim katakombama. Naime 25. svibnja 1802. g. u katakombama sv. Priscile u Rimu otkrivena je grobna niša pokrivena pločicama terakote na kojoj je bio natpis:

Natpis se pravilno dešifrira kao Pax tecum Filumena! Uz posmrtne ostatke mlade djevojke bilo je i nekoliko ampula s crvenom tekućinom za koju se odmah pomislilo da je njezina krv. Nakon nalaska relikvije su u prvi tren pohranjene u Vatikanski deponij gdje su ostale tri godine. Onda je 1805. godine svećenik don Francesco de Lucia nasumice odabrao baš te relikvije za oltar crkve Madonna delle Grazie u Mugnanu del Cardinale u svojem rodnom mjestu kod Napulja. Dao je izraditi voštanu figuru koju je postavio u bočnu kapelu nakon unosa relikvija 10. kolovoza 1805. g. Slijed neobičnih događaja, uključujući i ozdravljenja, potpomogli su nastanku kulta koji se neobično brzo raširio.

Zbog toga se ukazala potreba za novim informacijama, pa je Službenica Božja sestra Maria Luisa od Isusa (1799-1875), vatrena štovateljica sv. Filomene, žarko molila te je dobila objavu od same mučenice:

„Roditelji Filomene bili su članovi grčke kraljevske kuće i dugo nisu mogli imati djecu, iako su se molili, poganskim bogovima. Kraljevski liječnik Publije poručio im je da se mole kršćanskom Bogu. Tako su se pokrstili a uskoro su dobili Filomenu koju su odgajali kao kršćanku. Živjeli su u Nikomediji a kad je Filomena imala 13 godina, Dioklecijan ih je pozvao u Rim jer je želio njihov grad pripojiti Rimskom Carstvu. Dioklecijan se zaljubio u Filomenu zbog njene tjelesne ljepote i lijepog ponašanja i želio ju je oženiti, nudeći njenim roditeljima veliko bogatstvo i slobodu njihove države, ako pristanu. Roditelji su pristali, ali Filomena je odbila, jer se prije toga zavjetovala na djevičanstvo. Usprkos učestalim nagovaranjima Filomena nije promijenila mišljenje; poslana je u tamnicu, gdje je čekala pogubljenje. U zatvoru joj se ukazala Djevica Marija i poručila joj da izdrži patnje jer je čeka vječni život. Nakon više od mjesec dana u tamnici, podvrgnuta je mučenju: šamarana je, potom su joj stavljeni utezi i potopljena je, pokušali su je ustrijeliti, no svaki put se događalo čudo koje je sprječavalo njezino smaknuće. Konačno su joj, 10. kolovoza u tri sata poslijepodne, odrubili glavu.”

Otkriveno da su njezine relikvije zapravo ostaci mlade djevojke umrle u 4. st.

Nakon ove objave kult svete Filomene brzo se raširio po Italiji i Zapadnoj Europi. 1833. g. Kongregacija Svete Rimske inkvizicije odobrila je ove objave. Štovana je na 10. ili 13. kolovoza – datum polaganja tijela u grob. Dva sidra, tri strelice, palma i cvijet – simboli koji su prikazani na pločicama nađenima u Priscilinim katakombama, tumačeni su kao simboli mučeništva.

Ovdje se dogodio sraz religije i znanosti. Isprva se čini da je sve u redu, relikvije su tu, zapis, ime, legenda, čuda, štovanje, čak i priznanje od Crkve. No znanstvenici su bili skeptični i željeli su bolje istražiti arheološke nalaze. Papinski arheolog o. Marucchi početkom 20. st. došao je do zaključka da su relikvije ostaci mlade djevojke umrle u 4. st. i tada su bile pohranjene u već prethodno korišten grob u kojem je otprije postojala pločica s natpisom. Dakle, epitet Pax tecum Filumena nije vezan uz relikvije te pokojne djevojke koja se nalazila u grobu u 19. st. a u ampulama pored nije bila krv mučenika nego parfemi tipični za pokope ranih kršćana.

Ma kako je moguće da se dogodi ovakva kontroverza? U rimskim katakombama u kasnoj antici pohranjivali su se ostaci kršćana ali i mučenika. Znanstvenici početkom 19. st. (25. svibnja 1802.) nisu imali siguran kriterij kako razlučiti je li relikvija koju su pronašli tijelo mučenika ili ostatak kršćanina koji nije umro kao mučenik za vjeru; i nije čudo da su mislili kako su otkrili relikvije mučenika u brojnim grobovima svetih pred kojima se hodočasnici kasne antike nisu zaustavljali. Ove relikvije su željno tražili, a vjernici su bili nezadovoljni samo s grubim imenom upisanim na mramor. Po modelu drevnih pasija proizvedene su mnoge nove legende, koje su, iako su bile razumno vjerojatne, bile izrazito prikladne da zadovolje pobožnu znatiželju vjernika. Najpoznatiji primjer toga je slučaj svete Filomene, čiji je beznačajan natpis predložio najinformativnije kombinacije, te je davao elemente detaljne priče. Tako je pala sigurnost mučeništva i Sveta kongregacija obreda u liturgijskoj reformi 1960-ih godina uklonila je ime Filomena iz kalendara, imajući u vidu zaključke znanstvenika.

No kako objasniti brojna čuda i jaki živi kult svete Filomene? Poznato je svakom vjerniku da Bog i po krivim crtama piše pravo. Mi smo ljudi i griješimo, i znanstvenici također griješe. U svojoj naivnosti ponekad, želeći dobro, činimo velike pogreške, i onda kad to shvatimo, postajemo ponizniji. A Bogu je važno da se mi obratimo, a to je najlakše preko naših pogrešaka. Cilj je stići u nebo, i zadobiti vječni život, a ako tome pomaže jedna bezimena kršćanska djevojka iz 4. st., kojoj se utječu molitvama pod imenom sv. Filomene, onda doista nije bitno kako se ona zove, zar ne?

Piše: dr. sc. Vesna Lalošević