Foto: Shutterstock

„Dolazi proljeće!“ Druga mi je prijateljica dala snimku Američkoga pokreta pacijenata. Zvučala je kao morska glazba – valovi koji udaraju o obalu, ali je zapravo imala skrivenu poruku o ozdravljenju. Rečeno mi je da ju slušam svaki dan tijekom tri tjedna. Učinila sam to, a i danas ju povremeno slušam. To me je nadahnulo da stvaram u sebi pozitivne poruke i sve do danas, dok ležim u postelji prije spavanja, meditativno prolazim svojim tijelom i dodirujem svoj mozak, pluća, kosti i jetra zdravljem i u mislima ih oslobađam od raka. Životna ravnoteža veoma je važna, a premorenost je jedan od znakova da je ona narušena. Ponekad bih normalno počela nešto raditi, ali bih to morala prekinuti. Sjećam se jedne prigode kad sam otišla u tjednu kupovinu, ali morala sam ostaviti puna kolica samo zato jer sam morala sjesti. Bilo je i nekoliko prigoda kad sam morala sve prekinuti i otići na blagajnu. Nekoliko sati napora priuštilo bi mi dan ili dva u krevetu. Za vrijeme kemoterapije, ali i kasnije, činilo mi se je da uopće nemam energije. Znate kakav je to osjećaj kada, mada ste i mrtvi umorni, iscijedite iz sebe i zadnju energiju ako je potrebno. No ja to nisam mogla. Imala sam ograničenu količinu energije i nisam mogla protiv toga – u određenom sam se trenutku, jednostavno, morala odmoriti. To je bio umor kakav nikada prije nisam osjećala. Bila je to prava pravcata iscrpljenost. Kada kažem da sam skupo platila svaki put kad bih se napregnula, onda to ozbiljno mislim. Završila bih u postelji tako umorna da nisam mogla podići glavu s jastuka. Nemojte si to raditi!

Pitam se koliko nas ima koji se možemo optužiti da nismo pazili na sebe.

Doksorubicin je ozbiljna stvar. Prvih dvanaest mjeseci nisam mogla ništa drugo nego trpjeti. Nemojte me krivo shvatiti, ne kažem da sam stalno bila bolesna ili neraspoložena. Nastavila sam pohađati program Well i uložila sam puno vremena u planiranje zdravih obroka i da budem sa svojom obitelji. Najbolje to mogu objasniti tako da kažem da sam se osjećala kao da je sva moja energija i snaga bila iscrpljena sa svakom novom terapijom. No to je imalo i dobru stranu, jer sam se koncentrirala na sadašnji trenutak i zaokupila svoje misli, tako da nisam mislila o tome da imam rak ili o mogućim dugoročnim ishodima. Otada sam vidjela žene koje su na vrijeme otkrile rak i nisu trebale daljnju terapiju poslije operacije, ali su patile od teške postoperativne depresije. U nekim su slučajevima zamišljale da ih svi žele prevariti i da ih zapravo ne liječe zato što bi to bilo uzaludno. Ako ste i vi ili vaša prijateljica u takvu stanju, znajte da vas razumijem. Žene koje ne trebaju daljnje liječenje svejedno imaju rak i njihovi su strahovi stvarni. Razumijem ih jer su one prepuštene samima sebi i bez nekoga tko bi ih tješio (mislim na liječnike) i trudio se oko toga da se njihova bolest ne ponovi. Za mene je to što su se drugi bavili mnome bila velika utjeha, bez obzira na ozbiljnost problema. Osjećala sam se dobro, a to je bilo zbog toga što sam išla na terapiju i što mi je pružana pomoć. Trudila sam se koliko sam god mogla da pratim sve što mi se događa. Gotovo sam izišla iz svojeg tijela i sprijateljila se s njim kao drug po oružju u borbi protiv bolesti. Jedno od mojih kukanja „da sam bar“ bilo je, naravno, ono da sam bar imala takav proaktivan pristup cijeli svoj život pa možda ne bih dobila rak. Pitam se koliko nas ima koji se možemo optužiti da nismo pazili na sebe. Rekla bih da bi tek nekolicina nas mogla za sebe reći drugačije. Ali bolje ikada nego nikada! Naučila sam to na težak način, ali sam tako postala žena s misijom.

Iz knjige „Imam rak, ali on nema mene” autorice Kate Dooher. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu po sniženoj cijeni od 63 umjesto 70 kuna možete nabaviti ovdje.

Posebna pogodnost! Besplatna poštarina za narudžbe iznad 200 kuna.

Book.hr