Foto: Shutterstock

Kršćanska je mistika, prije svega, poziv i dar Božji. Pretpostavlja vjeru, a uronjena je u ljubav, koja je bît svih mističnih milosti. Svi su kršćani pozvani na mistiku, jer ona je proživljeno cvjetanje krsne milosti, bitni sadržaj svakog kršćanskog života, koji prelazi put čišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja s Bogom.

Mistična teologija ne protivi se teologiji razumske vjere, nego naprotiv u njoj nalazi svoju potvrdu

Kršćanski život u načelu ne zahtijeva izvanredne mistične fenomene.

Zato možemo govoriti o transcendentalnoj mistici, koja se ne bi konkretizirala u izvanrednim događajima i drugoj vrsti mistike, koju bi pratile nadnaravne činjenice.

Tako je jednom Karl Rahner rekao: „Kršćanin budućnosti bit će mistik ili uopće neće biti kršćanin. Mislio je pritom na prvi oblik mistike, na njezin ‘transcendentalni’ oblik, koji je imanentan kršćanskom životu.^[1]

Mistična teologija ne protivi se teologiji razumske vjere, nego naprotiv u njoj nalazi svoju potvrdu. Već sâmim slaganjem s njom, postavlja se kao kriterij autentičnosti mističnih doživljaja.

Maurice Blondel u posebnoj studiji iz 1925. „Le probleme de la mystique” oslobađa mistiku njezine karikature i opravdava je. On nastoji pokazati njezino razumsko značenje i vezu s općim vjerskim iskustvom. Pitajući se o istini mističnog iskustva, odbija pritom da je to nešto izvanredno i nenormalno.

Živjeti tako blizu Gospodinu, a opet u ovom realnom svijetu, spoznati u jasnom svjetlu sebe i druge, a opet živjeti u tami vjere doista nije lako

Mistika nije područje rezervirano za čudnost i osjećaje. Ona je barem djelomično dostupna i razumu. Nije apsolutno neshvatljiva, iako se u njenu bît ne može prodrijeti. Danas je sve manje sumnjiva, odnosno rezervirana samo privilegiranim osobama. Izdavanjem djela sv. Terezije i sv. Ivana od Križa, stvoren je kod nas temelj za zanimljivo proučavanje mističnih pojava. Njihovi spisi sadrže najdublji duhovni nauk o mistici. Duša, koja je napredovala u duhovnom životu, u njima će naći putokaz.

Živjeti tako blizu Gospodinu, a opet u ovom realnom svijetu, spoznati u jasnom svjetlu sebe i druge, a opet živjeti u tami vjere doista nije lako. Na području mistike ne može biti nikakve sigurnosti objektivnog ili subjektivnog tipa. Neraspolaganje Bogom znak je njegove milosti kako bi nas mogao uvesti u svoje zajedništvo.

Drugi vatikanski Sabor vidi bît mistike u milosnoj snazi ljubavi.

To je kriterij, po kojemu se vrednuju sve popratne pojave i fenomeni.

[1] usp. M. VALKOVIĆ, Strukturalni elementi kršćanskog života po Tereziji Avilskoj, Zbornik (21-49), 1983., str. 45.

Ulomak iz knjige „Kako nam Bog govori?“ autorice s. Biserke Jagunić.