Duhovnost

OVCE

Kakva mora biti ova zajednica da nas konkretno dovede do iskustva Krista? Nismo samotnjaci, evanđeosko navještenje nismo primili poštom ili privatnom objavom, već unutar zajednice braće i sestara koji su nam na vjerodostojan način govorili o Isusovu Bogu

Foto: Pixabay


 

Postoje dva poziva u Markovu evanđelju: poziv na osoban, intiman, značajan i dubok odnos s Gospodinom i poziv da pristupimo Dvanaestorici, odnosno da živimo iskustvo zajednice.
Nismo samotnjaci, evanđeosko navještenje nismo primili poštom ili privatnom objavom, već unutar zajednice braće i sestara koji su nam na vjerodostojan način govorili o Isusovu Bogu.
Lijepo, veličanstveno, već vidim puno lajkova i srca.
I stoga?
Kako, konkretno, doživljavam ovu zajednicu? I kakva mora biti ova zajednica da nas konkretno dovede do iskustva Krista? Postoje li neki kriteriji za razumijevanje je li moje iskustvo uistinu ono koje predlaže Gospodin i koje su doživjeli apostoli?

Postoji kriterij i to je problem s kojim su se suočavale kršćanske zajednice već tijekom prvih stoljeća.
U toj užarenoj magmi kakva je bilo kršćanstvo u svojem početku, u kojoj su se neprestano pojavljivala tumačenja Isusova lika, njegova dubokog identiteta (prirode) i njegove poruke, kako je netko mogao biti siguran da slijedi apostolsku vjeru, odnosno vjeru utemeljenu na svjedočanstvu apostola?
Odgovor na ova temeljna pitanja dao nam je, među ostalima galski redovnik Vincent. On 434. godine na otoku Lérinsu – koji se nalazi nasuprot Cannesa te je i danas naseljen redovnicima – piše u svom traktatu Commonitorium:

In ipsa item catholica ecclesia
magnopere curandum est ut id teneamus
quod ubique, quod semper, quod ab omnibus creditum est
što bismo mogli prevesti ovako:
I u samoj Katoličkoj crkvi
moramo jako voditi računa o tome da se ono što ispovijedamo
smatra takvim posvuda, uvijek i od svih.

U ovome je kriterij: vjerujemo u ono u što se vjerovalo svugdje, uvijek i od svih.
To nas identificira kao apostolsku Crkvu, odnosno Crkvu utemeljenu na svjedočanstvu apostola.
Vjera koju danas živim, iako u neizbježnom obliku koji je povijesno poprimila, ista je ona koju je naviještala prva skupina učenika i učenica. Upravo to ispovijedamo svake nedjelje tijekom euharistijskog slavlja kada, nakon razmatranja Riječi, ispovijedamo svoju vjeru u Vjerovanju.

Povijesno gledajući, bilo je kršćana koji su reinterpretirali apostolsku vjeru, ponekad je radikalno mijenjajući. Pritom mislim, na primjer na Jehovine svjedoke, među mnogim drugima.
U njihovu slučaju znamo tko je na nov način čitao Sveto pismo dajući mu inovativno tumačenje: Charles Taze Russel 1870. godine. Bio je potpuno slobodan to učiniti, naravno.

ako pomislim na biskupa svoje mjesne Crkve i na njegova prethodnika, i na onoga prije njega, tada na kraju dugog niza zasigurno stižem do jednog od apostola

Osobno radije prihvaćam svjedočanstvo apostola, zajamčeno apostolskim nasljeđem i Petrovom službom.
Dakle: ako pomislim na biskupa svoje mjesne Crkve i na njegova prethodnika, i na onoga prije njega, tada na kraju dugog niza zasigurno stižem do jednog od apostola. A rimski biskup ima zadatak jamčiti vama i meni da je vjera koju ispovijedamo i koju ovdje komentiram ista ona koju su čuvali apostoli.
Ne zvuči loše.

Iz knjige „Ovce“ Paola Curtaza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh