Foto: Shutterstock

Jednom starijem čovjeku umre žena. Rodbina i svi koji ga poznavahu dođoše mu izraziti sućut. Jedan od prijatelja mu reče: „Žao mi je što si izgubio ženu“. Na to će čovjek mirno i spremno: „Nisam je izgubio“. Prijatelj zastane i bez riječi dâ starcu do znanja da ga nije dobro razumio. A starac nastavi: „Ne, nisam je izgubio jer znam gdje je sada. Ona je kod Gospodina, u kojega je vjerovala cijelim svojim srcem.“

Kakav divan odgovor prepun vjere i nade! Odgovor koji tugu pretvara u radost, a bol u ushićenje. Taj čovjek nije pod tugom klecao, nego je nošen vjerom klicao. On ima pouzdanje u Gospodina i njegovo milosrđe. Zna da Gospodin one koji su zajedno s njim živjeli u vremenu nagrađuje zajedništvom i u vječnosti.

Nisu gubici, nego rastanci

U današnje vrijeme prepuno užurbanosti, stresa i zbrke izgleda kao da sve manje razmišljamo o vječnom životu. Sve više i čvršće postajemo sjedinjeni sa Zemljom kao da je ona naše vječno prebivalište. Upravo zato nam odlasci s ovog svijeta izgledaju kao teški gubici. Zato se odgovor starca iz uvodne anegdote čuje tako rijetko i tako jako iznenađuje.

Isus nam jasno poručuje: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ (Iv 11,25) U toj jednoj rečenici Isus nam govori pravu istinu o sebi i pravu istinu o nama. On je Život, a mi ćemo živjeti ako živimo zajedno s Njim, vjerujući i pouzdajući se u Njega. To znači Njemu se staviti na raspolaganje i to sasvim, beskompromisno. Živjeti u Božjoj prisutnosti znači živjeti nenavezan na ljude i stvari. To znači živjeti u predanju i pouzdanju. Iz te perspektive ne postoje više gubici, već samo rastanci.

U sigurnosti Njegovih dlanova

Isusov poziv da vjerujemo u njega nije samo osobne naravi. On želi da imamo čvrstu vjeru kojom ćemo zahvaćati i druge oko sebe. Želi da ljudi oko nas na pitanja i čuđenje dobiju naš odgovor. Naše naviještanje Evanđelja ne mora uvijek biti riječima, dovoljno je da budemo pravi primjer drugima. Jer kako ćemo svjedočiti vjeru u Nebeski život i Božju ljubav koja ga daje ako nečiji odlazak s ovog svijeta smatramo isključivo gubitkom i teškom nevoljom? Kako ćemo svjedočiti da živimo vjeru u Isusa ako se bojimo umrijeti jer nas tamo čeka – On? Ako zaista istinski živimo s Gospodinom svaki dan, ne moramo se bojati što će nam donijeti sutra. Ako smo sve predali u njegove ruke, strah se ne može održati. Njegovi dlanovi nisu samo za stvaranje, već nas svojim dlanovima podiže, čuva, miluje i grli. Štoviše, to su dlanovi u koje nas je urezao da bismo trajno ostali njegovi.

Otpustimo svoje zemaljske navezanosti i s pouzdanjem se prepustimo Gospodinu! Računajmo na to da su njegovi dlanovi uvijek spremni primiti nas!

Autor: Ivan Smoljić, dipl.uč.; Book.hr