Foto: Shutterstock

Pogledajmo sada kako su izgledali Isusovi životni prioriteti. Da smo bili na njegovu mjestu i znali da imamo samo tri godine da dovršimo svoju misiju, bismo li smislili neki bolji, djelotvorniji plan od njegova?

Pogledajmo sada kako su izgledali Isusovi životni prioriteti. Da smo bili na njegovu mjestu i znali da imamo samo tri godine da dovršimo svoju misiju, bismo li smislili neki bolji, djelotvorniji plan od njegova? Mislim, zašto provoditi toliko vremena u polaganju ruku na mnoštvo bolesnika? Zašto nije provodio vrijeme pišući govore i priručnike? Tajnik bi mu mogao pomoći organizirati najvažnije teme o kojima bi govorio, recimo, o ratu i miru te kako pomiriti posvađane obitelji. Nisu li ga te mase bolesnih ljudi samo odvlačile od njegova važna poslanja naviještanja?

Ja tvrdim da, ako stvarno nasljedujemo Krista, za nama će ići mase bolesnika, a ne samo sretni i zdravi ljudi.

Nema nikakve dvojbe da je Isus mislio o tome, ali usprkos tomu što se je to činilo „neučinkovito“, trošio je svoje vrijeme na liječenje bolesnih i istjerivanje zloduha. I ne samo da su ga bolesni ljudi odvlačili od „važnijih“ poslova, nego mu nitko od njih nije mogao biti od pomoći – niti po političkom utjecaju, niti mu je mogao donirati novac. Zapravo, rekao je nekima od njih da šute o tome da ih je ozdravio i da to ne razglašuju. Nije tražio slavu, niti je išta morao dokazivati. Znajući da ih ljubi i želi ozdraviti, mase su ga okruživale te se nije mogao ni slobodno kretati. Kad se je želio odmoriti, morao je odvesti svoje učenike i povući se s njima u poganske krajeve, na mjesta poput Tira i Sidona (u današnjem Libanonu), gdje nitko neće razgovarati s njime, budući da je bio Židov.

Kako je Isus mogao opravdati gubljenje toliko vremena na potrebite pojedince dok je cijeli trpeći svijet očekivao njegovo naučavanje?

Međutim njegov neisplaniran život ne samo da mu je oduzeo dragocjeno vrijeme od naučavanja nego je mogao i malo učinkovitije moliti za bolesnike. Zašto nije, naprimjer, radio onako kako evangelizatori danas rade: okupio ih sve zajedno i molio za sve njih odjedanput? Zašto nije održao jedan sat molitvu za ozdravljenje, a ne se iscrpljivao primajući jednoga po jednoga od zore do večeri? To bi imalo smisla, zar ne?

No on je provodio svoje vrijeme pomažući bolesnima i bijednima jednomu po jednomu. Razgovarao je s njima. Nakon što je dodirnuo slijepca, pitao ga je: „Vidiš li što?“ Kad je čuo da slijepac još uvijek jasno ne vidi, nego mu ljudi izgledaju zamagljeno, poput hodajućeg drveća, ponovo ga je dodirnuo. Nakon toga je slijepac jasno vidio (vidi Mk 8, 22 – 26). Da ste vi bili Isusov menadžer, ne biste li mu rekli da bolje posloži prioritete? Najposlije, ako imate samo tri godine na raspolaganju (zapravo, i manje od toga) da promijenite cijeli svijet, svaka je minuta važna. Kako je Isus mogao opravdati gubljenje toliko vremena na potrebite pojedince dok je cijeli trpeći svijet očekivao njegovo naučavanje?

Očito je da je Isus gledao drugačije na svoje prioritete nego mi danas i djelovao u skladu s time. Njegov je prioritet, kada nije poučavao, bio provođenje vremena liječeći bolesne i istjerujući zle duhove. I najradije je bio sa siromasima i odbačenima iz društva, koji mu nisu mogli ništa dati niti uzvratiti na njegovoj dobroti.  (…)

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi “Umalo ugašena milost” Francisa MacNutta. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.