Foto: Shutterstock

Umor nastaje kad predugo radimo isti posao i kad ne radimo s ljubavlju, nego preko volje. Tad u to što činimo ne možemo uložiti svoje najbolje snage, jer se tijelo i um ne mogu posve usredotočiti na isti predmet. To pokazuje da bismo trebali prekinuti posao i odmoriti se. Ljudi se najčešće odmaraju koristeći san, dokolicu, šetnju, razgovor, igru, TV i sl. Tad odmore tijelo i to pomaže ako je umor samo tjelesni. Pritom psiha i duh mogu ostati jednako opterećeni.

Ima ljudi koji idu na godišnji odmor, a nakon povratka kući moraju se odmoriti od godišnjeg odmora.

Što tad valja činiti kad čak i kažemo: Sad mi je svega dosta, ne mogu više?

Lako se odmoriti od naporna posla kad je samo naše tijelo umorno, tad je dovoljan jedan dobar san i opet je sve kao i prije, ali što ako smo umorni od života, od neprestanog dokazivanja da vrijedimo, da možemo, da budemo priznati, prihvaćeni i voljeni. Kako ćemo se onda odmoriti?

Vidimo najprije kako i kad nastaje taj umor? Prvo, zbog nedostatka prihvaćenosti, ljubavi, blizine, sigurnosti, vrijednosti. Što tad valja činiti kad čak i kažemo: Sad mi je svega dosta, ne mogu više?

Potrebne su samo dvije stvari, da smo umorni i da dođemo k Isusu.

Dođemo li k Isusu, On će nas cjelovito odmoriti. Nemamo potrebu za nekim drugim odmorom, jer je cijelo biće u miru i tad možemo izabrati pravilan ritam između rada i odmora.

Bog uzima naš umor i njegove uzroke te nas ispunja svojom ljubavlju u kojoj pronalazimo radost i odmor.

Bog nas poznaje i zna sve naše potrebe, mi ostajemo djeca Božja, bez obzira koliko imamo godina. Kao djeca možemo doći Ocu te mu reći sve što nas opterećuje i što ne možemo više nositi

Pred njim možemo biti kakvi jesmo, on nas poznaje, niti moramo glumiti niti se dokazivati.

Bog nas poznaje i zna sve naše potrebe, mi ostajemo djeca Božja, bez obzira koliko imamo godina. Kao djeca možemo doći Ocu te mu reći sve što nas opterećuje i što ne možemo više nositi, jer nadilazi naše snage. Istovremeno znamo da je Otac koji nas ljubi naš Svemogući Bog i da on može nositi naš teret, jer je moćan i hoće, jer je dobar i ljubi nas.

Ako nas je više povrijedio otac, idimo u molitvi u naručje Oca Nebeskog, jer mi smo po krštenju djeca Božja.

Ako nas je više povrijedila majka, molimo u naručju Blažene Djevice Marije ili, ako je to bio brat ili netko drugi, u molitvi se smjestimo u mašti u Isusov zagrljaj.

Roditelji redovito ne odbacuju djecu, ali se oni tako osjećaju kad ih u ranoj dobi daju nekom drugom na čuvanje ili kad trebaju biti u bolnici, ili odvojeni zbog drugih razloga.

Takvi i slični događaji opterete osobu i ona se osjeća odbačeno, bezvrijedno, tjeskobno, tužno, postaje ljuta, agresivna, nestrpljiva, puna raznih kompleksa, osjeća da je nitko ne voli, ne prihvaća, ni u kog ne može imati povjerenja, ni na kog se ne može osloniti, osjeća da je suvišna, da svuda i svakom smeta i da bi bilo bolje da je nema.

Sve su to teški tereti koje ne može nositi i treba odmora u Bogu.

Iz knjige „Lijek ranjenom čovjeku našega vremena“ autorice s. Biserke Jagunić. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.