Duhovnost

Kako potkradamo ljubav

Kako potkradamo ljubav - čemu me poučio dvogodisnjak book evangelizacija

Dijete me podsjetilo da Bog ima za nas samo jedno pitanje

Čemu me poučio dvogodišnjak

„Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” (Mt 18,3)

Vjeruješ li da te bezuvjetno ljubi Bog koji je ljubav sama? Da ništa što pomisliš, kažeš ili učiniš ne može umanjiti Božju ljubav prema tebi? To je temeljno pitanje ljudskog stanja – pitanje na koje čitav život pokušavamo odgovoriti.


Vjeruješ li da te bezuvjetno ljubi Bog koji je ljubav sama?

Iznenađujuće, priliku da razmišljam nad tim dubokim pitanjem nedavno mi je pružio moj dvogodišnji unuk Josip. Neodoljivi mališan Josip, naše neprocjenjivo blago, vrtio se oko nas tijekom obiteljskog odmora ispitujući: „Voliš li me?”

Koliko me voliš?

Josip me ulovio nespremnu, i voljela bih da sam mogla uslikati to zadovoljstvo i oduševljenje na njegovu licu svaki put kad bi čuo moje entuzijastično: „Da!” Uživao je u igri sve dok nisam promijenila pravila.

Upitala sam ga: „Josipe, voliš li me?”

„Da!” odgovorio je svojim nasmijanim debeljuškastim licem.

Dodala sam: „Koliko?”

Pogledao me posve zbunjen, pa sam mu pokazala kako da raširi ruke i kaže: „Volim te ovoliko!”

Igra je postala zanimljiva kada sam ga izazvala na više. Raširila sam ruke više od njega i rekla: „Ja tebe volim ovoliko!”

Viknuo je: „Varaš!” i nasmijao me od srca. I bio je u pravu.

Raširila sam ruke više od njega i rekla: „Ja tebe volim ovoliko!”

„Koliko me voliš, Bože?”

Potkradanje ljubavi

Mi potkradamo ljubav kada počnemo kalkulirati, stavljati je u okvire ljudskih mogućnosti. Koliko to često činimo u našem odnosu s Bogom?

„Koliko me voliš, Bože?”, nesvjesno postavljamo to pitanje. „Hoćeš li me voljeti više ako shvatim dobro, napravim ispravno ili reagiram pravilno?” Naravno da ovo nikad ne kažemo na glas, i često nismo uopće svjesni da igramo ovu igru s Bogom. Barem dok se ne smirimo i postanemo dovoljno mali i otvoreni Božjem srcu te jednostavno upitamo kao što često pita mali Josip: „Hoćeš li me držati?”

To se događa u trenucima milosti u kojima uvidimo da očajnički nastojimo uspjeti vjerujući kako ćemo našim, ponekad nadljudskim, naporima osvojiti više Božje ljubavi, naklonosti i blagoslova. Tada smo pozvani iskusiti sljedeće: Bog ne želi da ljubav zaslužujemo, nego da u njoj prebivamo – da prebivamo u vječnom zagrljaju njegove nježnosti i milosti koja nas može smekšati, iscijeliti, preobraziti i učiniti više njemu sličnima.

Stvar je u ovome: Bog je ljubav i on ne zna biti drugačiji!

Svojom djetinjom vjerom Josip apsolutno vjeruje da je voljen, on ne provjerava odgovor kada mu je dan niti ga mjeri!

Bog je ljubav

Kad počnemo mjeriti Božju ljubav prema svojoj mogućnosti da ju zaradimo, zavrijedimo ili je budemo dostojni više (ili manje), tada oduzimamo ljubavi njezinu vrijednost. Stvar je u ovome: Bog je ljubav i on ne zna biti drugačiji. On nas ljubi bezuvjetno, beskonačno, nepopustljivo i štogod mi mislili, kazali ili učinili… tu činjenicu ništa ne može promijeniti. On nam postavlja samo jedno pitanje: Hoćeš li primiti? Naš odgovor leži u drugom pitanju: Vjerujemo li u to?

Kada sam malog Josipa upitala koliko me voli, izraz njegova lica odao je da nema pojma o čemu govorim. Svojom djetinjom vjerom Josip apsolutno vjeruje da je voljen, on ne provjerava odgovor kada mu je dan niti ga mjeri. On intuitivno zna da je ograničavanje ljubavi u mali prostor između nečijih ruku – potkradanje ljubavi. Možda je to ono što je Isus želio da naučimo kada je rekao da budemo kao djeca.

Piše: Judy Landrieu Klein

Izvor: aleteia.org („When a 2-Year-Old Taught Me How We Cheat Love”)

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh