Foto: Shutterstock

Povučena djeca često se nazivaju samozaokupljenom, jer se u većinu situacija povlače u sebe. Svaka situacija nije im dovoljno zanimljiva da bi se zainteresirali za nju. Zbog toga djeluju pasivno u odnosima s drugim ljudima. Sami su sebi dovoljni i ne traže ni razloge ni situacije u kojima bi komunicirali ili se povezivali s ljudima.

Roditelji takve djece se, u većini slučajeva, udalje od njih jer smatraju da im nije potrebna njihova prisutnost, što je u potpunosti pogrešno

Povlače se u svoju sobu koja im je često poput dvorca iz mašte u kojem su oni savršeni likovi gdje im nitko drugi nije potreban. Čak i kod beba možemo uočiti ovakav karakter. Takva su djeca uvijek zaokupljena sobom, svojim ručicama i ne obraćaju pozornost ako roditelji odu iz sobe a oni ostanu sami. Komunikacija s ljudima i ljudska prisutnost nije im potrebna, a kontakt očima rijetko uspostavljaju. Ovakva su djeca potpuna suprotnost preosjetljivoj djeci. Njima treba buka i više zvukova da bi primijetili da se nešto kraj njih događa. Zbog toga im treba više vremena da bi shvatili što im se želi objasniti. Teže im je slijediti izrečene upute. Treba im više fizičkog kontakta da bi osjetili toplinu zagrljaja. Zbog svoje zatvorenosti imaju problema i s izražavanjem emocija.

Prof. dr. sc Predrag Zarevski pojašnjava da je toj djeci najgore čuti da ih se etiketira takve. Roditelji im uvijek govore kako ne smiju biti sramežljivi i povučeni, a to dodatno pogoršava situaciju. Ranije povlačenje (kada je dijete malo i kada se, primjerice, ulaskom nepoznate osobe u sobu povlači) je genetski uvjetovano i potpuno je normalno, dok se ova druga vrsta sramežljivosti javlja u predškolskoj dobi, i posljedica je razvoja samosvijesti. Roditelji takve djece se, u većini slučajeva, udalje od njih jer smatraju da im nije potrebna njihova prisutnost, što je u potpunosti pogrešno. Uvijek odgovarajte na potrebe svoga djeteta i primjećujte ih. Takva su djeca uvijek sama, druga ih djeca često odbijaju, te im je naša pažnja itekako potrebna. Bitno je da uspijemo pridobiti njihovu pažnju i tako uspostaviti kontakt kojim ćemo ih uspjeti „izvući“ iz njihovog zatvorenog svijeta i upoznat ih sa stvarnim svijetom.

Moramo ih poticati, ali opet i dati im prostora da se i oni aktivno uključe i da izađu iz svog zatvorenog i pasivnog stanja

Kod svakog našeg koraka moramo pokazivati entuzijazam da bismo to mogli prenijeti na dijete. Moramo ih poticati, ali opet i dati im prostora da se i oni aktivno uključe i da izađu iz svog zatvorenog i pasivnog stanja. Puno puta ćemo doživjeti odbijanje, jer su takva djeca najsretnija sama, ali moramo imati na umu da će kasnije zbog toga njih odbijati u društvu. Bitno je da ih pripremimo na suočavanje, da se znaju izboriti i riješiti probleme bez zatvaranja u svoj svijet. Zbog, već prije spomenute, teže komunikacije to može biti mukotrpan i dugotrajan proces. Djeca moraju naučiti slušati i doživjeti naše riječi i sugestije. Zato im moramo dati vremena za prilagodbu.

Kako možemo pomoći svome djetetu?

Pozitivnim roditeljstvom. Uključivanjem sebe u djetetov život omogućavamo mu početnu interakciju i komunikaciju s ljudima. Dijete time razvija samopouzdanje i kontrolu nad situacijama kojih se prvotno pribojavalo. Potrebno je da i mi razvijemo empatiju i razumijemo potrebe svojeg djeteta. Time mu dajemo do znanja da i ono mora razvijati svoje suosjećanje prema drugoj djeci i ljudima. Dijete najbolje uči kada imamo čvrste stavove. Svojim ponašanjem pokazujemo mu kako reagirati u društvu i kako tretirati ljude oko sebe. Pomažite ljudima, upoznajte nove ljude, družite se, imajte prijatelje. Svojim postupcima dajte im do znanja sve blagodati društvenoga života. Pomozite mu da i ono stekne nove prijatelje u nepoznatom okruženju. Pokažite mu kako se na igralištu uključiti u igru. Pokažite mu i naučite ga kako da se zauzme za sebe i svakodnevno učite, to će biti dodatan poticaj i vama i djetetu.

Tea Tišljarić; Book.hr