Osobni razvoj

SKRIVENA POVRIJEĐENOST

Kako na nas utječu rane iz djetinjstva

Kako na nas utječu rane iz djetinjstva

Foto: Shutterstock


 

Oni koji su tijekom djetinjstva puno puta bili „grubo razočarani“ često razviju masku snage ili masku moći. Međutim, ispod te se maske i dalje krije povrijeđeno dijete koje čezne za empatijom, utjehom i razumijevanjem. Što smo više ranjeni, to razvijamo više obrana. Što se više branimo, to više preživljavamo, a manje živimo, piše sretnodijete.net.

Sve situacije u kojima smo bili povrijeđeni, a nismo imali priliku emotivno reagirati – ostavljaju traga

Svaka je povreda osobna, intimna i na svoj način važna. Nekome je šok bio rođenje mlađe sestre ili brata, nekome je šok bio kad je otkrio da mu je prijateljica nešto ukrala, a nekome kada ga je ošamario otac. Sve situacije u kojima smo bili povrijeđeni, a nismo imali priliku emotivno reagirati – ostavljaju traga.

Iris, recimo, danas ima dvadeset i devet godina, a tek nedavno je priznala sebi da ju je, kada je imala pet godina, užasno povrijedilo to što je dobila mlađu sestru. Do tada je bila jedinica, sve se vrtjelo oko nje, kad odjednom… tu je neko drugo biće. Netko važniji od nje. Uskoro je Iris svoju mlađu sestru jako zavoljela, ali taj prvi šok i osjećaj napuštenosti od roditelja je dobro zapamtila. Da je tada imala priliku izraziti svoju ogorčenost, Iris bi se ljutila, tugovala i zatim to preboljela. Ali, njeni su osjećaji bili nepoželjni. Nitko nije htio čuti i vidjeti kako joj je teško zbog onog što je druge oko nje silno radovalo – rođenja novog djeteta. Iris se počela sramiti svojih osjećaja i etiketirati svoju povrijeđenost kao razmaženost i bahatost. Ta etiketa sprječavala ju je da počne komunicirati s povrijeđenom petogodišnjom djevojčicom u sebi, sve dok nije napunila gotovo trideset godina.

Zašto plače 30-godišnjakinja?

Ovaj primjer navodimo upravo zato što bi većina ljudi na povredu koju je Iris nosila u sebi odmahnula rukom i uopće je ne bi shvatila ozbiljno. „Pored svih mogućih katastrofa i trauma koje se ljudima u svijetu događaju, jedna tridestogodišnjakinja plače zato što je s pet godina prestala biti jedinica? Svašta.“ To bi vjerojatno bila tipična reakcija sa strane. Ali, stvar je u tome da svatko od nas živi u sebi, a ne sa strane. Prisjetiti se svog osobnog emotivnog iskustva (ma koliko ono bilo neprihvaćeno, iracionalno ili „nepotrebno“) je velika stvar. To nam vraća vlastito pravo na osjećanje, na doživljavanje sebe, na bivanje sebi, umjesto u pogledu i procjeni izvana (sa strane).

Kada si damo vremena i prostora da osjetimo povrijeđenog sebe, zacjeljivanje počinje

Jedan od razloga zašto većina odraslih ljudi ima naviku stalnog promatranja i procjenjivana sebe jest taj što bi zaista osjetiti sebe značilo osjetiti i svoju bol. (…) Na iskrenom putu ka svom autentičnom doživljaju sebe, sigurno ćemo naići i na bol. Kada se to dogodi, najljekovitije što možemo napraviti je – prihvatiti. To ne znači dopustiti depresivnim mislima da nas odvuku na dno crne rupe, ili se identificirati s boli. To znači iskazati svojim osjećajima (kakvi god oni bili) dobrodošlicu. Jer, oni su i tako tu. A bole zato što ih guramo od sebe, jer ih odbacujemo, jer ne želimo da postoje. Kada si damo vremena i prostora da osjetimo povrijeđenog sebe, zacjeljivanje počinje.

Što god nas je povrijedilo, to je dio prošlosti i nema vremeplova koji nas može vratiti unatrag kako bismo nešto promijenili. Međutim, iako su dio prošlosti, povrede nekako pronađu načina da nas uznemire i potresu i u sadašnjosti.

Kada se dogodi da nešto u svakodnevnici probudi našu bol, šteta je propustiti tu priliku za…

Na primjer, Anita nikada nije imala oca. Napustio je nju i njezinu majku kada joj je bilo svega četiri mjeseca. Razgovarala je s njim (na svoju inicijativu) svega pet-šest puta u životu. Inače, da se njega pitalo, on nju nikada ne bi kontaktirao. Mada je tisuću puta rekla „On je za mene nitko“ ili „Pri pomisli na njega ne osjećam apsolutno ništa“, Anita se svaki put kada bi gledala film u kojem otac iskazuje nježnost kćerki – rasplakala. Naročito su je dirale scene susreta oca i kćeri nakon što se nisu dugo vidjeli. Takve scene obično ne bi mogla ni pogledati do kraja, pa bi jednostavno ugasila televizor i otišla nešto očistiti ili ispeglati.

Kada se dogodi da nešto u svakodnevnici probudi našu bol, šteta je propustiti tu priliku za prihvaćanje svoje povrijeđenosti. (…) Ako krenemo upoznati svoju ranjivost, upoznat ćemo i svoju finoću i osjetljivost. Nakon što neželjenim osjećajima dopustimo da postoje, oni više neće imati toliku potrebu za našom pažnjom, neće nam govoriti o sebi preko scena iz filmova i sličnih asociranih događaja.

Jedan od važnih koraka u procesu prihvaćanja svojih povreda je…

Jedan od važnih koraka u procesu prihvaćanja svojih povreda je verbaliziranje. To može biti razgovor s terapeutom ili s nekom drugom osobom od povjerenja. To može biti vođenje dnevnika ili razgovor sa samim sobom.

Verbaliziranjem oslobađamo svoja odbačena iskustva iz emotivne izolacije, pojašnjavamo ih samima sebi i oblikujemo u formu koja nam je prihvatljivija. Kada se pretvori u riječi, povreda prestaje biti to nešto i postaje dio života. Povrijeđeni dijelovi nas čeznu za komunikacijom, za prihvaćanjem, za empatijom. Dobar terapeut, partner ili drag prijatelj tu može biti od velike pomoći, ali jedina osoba koja može dopustiti da povreda zaista zacijeli smo mi sami.

 

Kako čitavu osobu ozdraviti u emocionalnom, tjelesnom i duhovnom smislu te kako se djelotvorno služiti oslobođenjem i unutarnjim ozdravljenjem, možete pročitati u knjizi „Oslobođenje i unutarnje ozdravljenje“. Upute su utemeljene na biblijskoj istini te na iskustvu autorâ koje je plod njihova dugogodišnjega bavljenja ovim službama. Više možete saznati ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh