Uključite se u našu Viber zajednicu.
Foto: chuanpis, Shutterstock
Zovem se A. Ž. Rođen sam 10. svibnja 1993. godine. Živim u Retkovcima, malom selu pored Vinkovaca. Od djetinjstva, roditelji su me podučavali i govorili o vjeri. Završio sam osnovnu školu i krenuo u srednju školu. Postupno sam ulazio u društvo koje nije imalo nikakve veze s vjerom i Bogom. Svaki novi školski dan sve sam se više prepuštao lošem društvu. Padao sam u razna iskušenja, činio razne nepodopštine, griješio, i tonuo sve dublje. Počeo sam psovati, intenzivno se svađati s roditeljima i sestrama, sukobljavati i fizički se obračunavati s kolegama iz škole. Drugi učenici i ljudi počeli su me se bojati, dok sam ja neprestano tražio razlog za agresiju i sukob.
Osjećao sam jak umor, vrtoglavicu i pritisak u prsima, ali smatrao sam to nevažnim i nastavio se provoditi s prijateljima
Već sam tada povremeno osjećao jak umor, vrtoglavicu i pritisak u prsima, ali smatrao sam to nevažnim i nastavio se provoditi s prijateljima. Uz to druženje s njima, osjećao sam se nekako jačim, smatrao sam da mi nitko ništa ne može, uvijek sam bio spreman za razne gluposti koje su drugima štetile. Sve je to redom počelo dolaziti na naplatu: pao sam školsku godinu, počeli su problemi s roditeljima, sramotio sam obitelj. Ali meni je sve bilo „onako, OK, nema veze, bilo pa prošlo”. Nije me to ‘diralo’.
Problemi sa zdravljem bivali su sve češći, pa sam to odlučio reći roditeljima. Počeo sam mjeriti tlak i ustanovio da mi je, uz sve druge tegobe, jako povišen. To me uplašilo.
Imao je loš predosjećaj
Dr. D. B. poznati je kardiolog. On liječi i moga oca. Otkada ga je počeo liječiti, zdravstveno mu se stanje poboljšalo i otac je sve rjeđe imao povišen tlak, vrtoglavice. Nakon razgovora s roditeljima, otišao sam kod njega na pregled misleći da će i meni dati tablete kojima će mi normalizirati tlak, i to je to, idemo dalje po starom. Kada sam ušao u ordinaciju, uhvatio me jak nemir, imao sam nekakav „loš predosjećaj”. Jedan od doktora (dr. M. K.) ultrazvukom mi je snimao srce a ja sam za to vrijeme pratio njegov pogled koji je sve ‘oštrije’ i začuđenije gledao u ekran. Uslijedila je vrlo duga tišina. Trajala je cijelu vječnost ili se meni samo tako činilo. Znao sam da nešto nije u redu. Nakon nekoliko trenutaka, doktor me pitao umaram li se često, bavim li se sportom, radim li teško, što me začudilo i, naravno, ja sam mu na ta pitanja odgovorio potvrdno.
„Da, morat ćemo te operirati, imaš rupu na srcu promjera 2,5 centimetara…”
I dalje sam gledao u ekran na kojem je bilo prikazano moje srce, i neka rupa, ali mislio sam da je to normalno, iako ništa nisam razumio. Mislio sam da je doktor završio i da su pitanja koja je postavljao rutinska. Dok sam to vrtio u glavi, čuo sam pitanje: „Gdje ti je tata?” To me uplašilo najviše od svega. Zatim je pozvao drugoga doktora, D. B.-a, koji je došao s još jednom liječnicom. I oni su dugo gledali u monitor te samo rekli: „To je to”. Nakon toga, došli smo u ordinaciju gdje mi je doktor D. B. počeo tumačiti nalaz. Rekao mi je: „Da, morat ćemo te operirati, imaš rupu na srcu promjera 2,5 centimetara”.
Cijeli život mu se odvrtio pred očima
Uh, koji šok! Nisam mogao vjerovati. Cijeli mi se život odvrtio pred očima, svaki trenutak, i samo sam u sebi rekao: „Isuse, sve u tvoje ruke”. Nakon ponovljenoga snimanja i pregleda, prvi je nalaz potvrđen te mi je objašnjeno kako je takav zahvat danas gotovo rutinski i da ću moći normalno živjeti… ugradit će mi neki „kišobran” i sve će biti dobro. Na to sam se malo smirio. Zatim me doktor preporučio u drugu bolnicu, kod svoga kolege koji se bavi takvim operacijama, a specijalnost mu je „začepljivanje” rupa na srcu (dr. Š.).
„Bože, zašto baš ja?” U mojoj obitelji počelo se još više moliti – moja baka i još osam žena molile su devetnicu, krunice. Otac se molio sv. Riti ali i blaženom papi Ivanu Pavlu II. …
Od toga sam se trenutka, onako u podsvijesti, okrenuo Bogu, no mislio sam: „Bože, zašto baš ja?” U mojoj obitelji počelo se još više moliti – moja baka i još osam žena molile su devetnicu, krunice. Otac se molio sv. Riti ali i blaženom papi Ivanu Pavlu II. Osobito blaženom Papi, a molitve sv. Riti ‘prilagodio’ je blaženom Papi (dogodilo se u vrijeme dok još nije bio proglašen svetim; op. ur.). Ja sam se i prije ove situacije molio sv. Antunu i papi Ivanu Pavlu II. Za našega pokojnog Papu, oduvijek sam imao „super mišljenje”. Njegov pogled, kada sam ga gledao na TV-u, bio je nekako smiren, ulijevao je u mene mir i snagu za dalje.
Ostao šokiran
Došlo je vrijeme da odem u bolnicu. S roditeljima sam ušao u bolnički hodnik… Gospođu na prijemu upitao sam za doktora, na što je ona odgovorila da će malo kasniti te da se strpim. Hodnik je bio pun ljudi. Dok smo čekali doktora, ugledao sam nekog čovjeka za kojega bih rekao da je siromah, narkoman, probisvijet. Taj je čovjek prošao kroz masu ljudi i došao do mene, pružio mi ruku, (ha!) i rekao mi: „Znači, ti si taj Ante s rupom” i ja sam shvatio da je taj čovjek doktor koji će me operirati. Jednostavno sam ostao u šoku! Odmah sam shvatio da se moj Bog umiješao u sve to, što me jako razveselilo. Ušao sam u ordinaciju. Slijedilo je snimanje srca kroz jednjak. I tada je sve počelo. Ulaskom u tu prostoriju, rekao sam: „Ajmo, Bože, Ti i ja to riješiti”.
„Ante, ti nemaš rupu! Odnosno, vidi se da je postojala, ali zarasla je i vidi se friški dio srca…“
Za to vrijeme, moji su roditelji čekali u hodniku. Kasnije sam saznao da su se bili razdvojili i oboje, ali bez dogovora, molili istu molitvu, molitvu Duhu Svetome. Snimanje je trajalo, a doktor je onako začuđeno gledao u ekran računala i sâm sebi nešto pričao. Nisam mogao razumjeti ništa, iako sam se trudio. Kada je sve završilo, doktor je uzeo papire, sve nalaze koje sam donio, i čitao. Čuo sam kako čita: „Rupa od 2,5 cm”, i dalje je nešto pričao, ali to nisam razumio. Približio mi se i rekao: „Ante, ti nemaš rupu! Odnosno, vidi se da je postojala, ali zarasla je i vidi se friški dio srca; na tom dijelu kao da je zalijepljena tanka opna”.
Znao sam da me Bog izliječio po zagovoru Ivana Pavla II.
Iznenada me zahvatio velik mir. Znao sam da me Bog izliječio po zagovoru Ivana Pavla II. Izišao sam iz ordinacije, krenuo prema svojim roditeljima i imao osjećaj kao da oni već znaju da rupe više nema, da sam ozdravio. Kada sam im to rekao, oni su i dalje onako smireno gledali u mene, a ja sam se smijao. Svi zajedno otišli smo kod dr. Š.-a, koji je istu priču ponovio i njima – nema rupe i gotovo. No, za svaki slučaj, i s obzirom na nalaze s kojima sam došao, poslao me u bolnicu u Zagreb, na ubrizgavanje neke boje u krv da se na snimanju vidi kuda krv točno prolazi. Naravno, i ti su nalazi pokazali da krv ima normalan protok. Ja sam na to odmah rekao: „Hvala ti, Bože, dao si mi nov život”.
Dr. M. K. je započeo snimanje te veoma začuđen, i ljut rekao kako nikada u životu nije pogriješio i da rupa mora biti ondje. Odjednom je završio snimanje, okrenuo se prema meni i sklopljenih ruku s čuđenjem rekao…
Na putu kući, moj je otac nazvao dr. D. B.-a, koji mi je s dr. M.K.-om otkrio rupu, i rekao mu kako rupe više nema. Doktor to, naravno, nije vjerovao pa me pozvao da dođem k njemu, kako bi me ponovno pregledao. Rekao je da ne vjeruje kako rupe nema i da je to neka pogreška. Moji roditelji i ja znali smo da je to Bog riješio, da rupe više nema, i da sam, hvala Bogu, zdrav. Ipak, zbog njih smo se uputili na pregled.
Začuđeno promatrao
Dr. M. K. je započeo snimanje te veoma začuđen, i ljut rekao kako nikada u životu nije pogriješio i da rupa mora biti ondje. Odjednom je završio snimanje, okrenuo se prema meni i sklopljenih ruku s čuđenjem rekao: „Bože… Ante, ne moraš na operaciju, rupe nema”. A joj, Bože, hvala Ti, svi smo sretni!
Život mi se okrenuo
Od toga dana, život mi se okrenuo prema mom Bogu i mom stalnom pratiocu – papi Ivanu Pavlu II., a za ovo ozdravljenje znam da je došlo po njegovu zagovoru kod Boga. Shvatio sam koliko je Bog dobar i koliko mi znači u životu. Slava Kristu!
Nakon nekoliko dana, otišao sam kod svoga obiteljskog liječnika, dr. O. K.-a koji i dalje ne vjeruje da su ti stručnjaci pogriješili. Čak je savjetovao neka me roditelji vode dalje na pregled, jer „doktori ne mogu pogriješiti”, pogotovo s takvim uređajem.
Iz knjige „Kako povjerovati” autora Josipa Lončara. Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
