Svjedočanstva

MAURICE CAILLET

Kako je Velik meštar masonske lože u Lurdu pronašao Krista Maurice Caillet priznati je liječnik koji je 60-ih godina prošloga stoljeća postao masonom, kasnije i Velikim meštrom masonske lože. Kada mu se je supruga razboljela, odlučio je poći u Lurd, gdje je doživio snažno iskustvo živoga Boga koji je promijenio njegov život…

Kako je Velik meštar masonske lože u Lurdu pronašao Krista

Maurice Caillet rođen je 1933. godine. Roditelji su mu bili ateisti i stoga nije ni kršten. Odgajali su djecu usađujući im prijezir i neprijateljstvo prema Katoličkoj Crkvi. Studij medicine započeo je u Bretagni, a dovršio u Parizu. Bio je uvjeren da je znanost ima odgovore na sva pitanja i da može riješiti sve probleme vezane s ljudskim životom, patnjom i smrću. Slijepo je vjerovao u Darwinovu teoriju evolucije, prirodnu selekciju i nastanak čovjeka razvojem od majmuna.


Godine 1956., Caillet se oženio djevojkom s kojom je prijateljevao još od djetinjstva. Na pritisak njezine majke vjenčali su se u Katoličkoj Crkvi. Maurice je specijalizirao urologiju i ginekologiju. Postao je cijenjenim liječnikom u jednoj velikoj privatnoj klinici. Svojim je pacijenticama pripisivao kontracepcijske i abortivne pilule još i prije nego li su bile legalizirane u Francuskoj, a vršio je i sterilizaciju muškaraca i žena. Godine 1968., njegova je supruga zatražila razvod, nakon kojega je on stupio u civilni brak s Claude, medicinskom sestrom u bolnici u kojoj je radio.

U loži Velikog Orijenta

U svibnju 1968. godine, prijatelj ga je pozvao da pristupi masonima koje je opisao kao „duhovnu obitelj“, koja se vodi sjajnim idejama tolerancije, solidarnosti, slobode, bratstva i jedinstva. Na prvom sastanku te tajanstvene organizacije, Cailleta je srdačno primio Veliki meštar Velikog Orijenta Francuske, koji mu je predložio ulazak u elitnu ložu u Rennesu. Da bi mogao postati članom masonske lože morao je proći inicijaciju. Obred masonske inicijacije pun je tajanstvenih simbola i obreda. Kandidat mora proći kroz četiri kušnje, te položiti prisegu da nikome neće odati tajne lože. Cailletu je pojašnjeno kako je bolje ostati bez glave nego odati masonske tajne.

Dva puta mjesečno Maurice je sudjelovao na sastancima lože, i to kao šegrt. Nakon godine dana, predložen mu je prelazak na viši stupanj spoznaje tajni. Godine 1971., Caillet je pristao proći obred inicijacije za velikog meštra. Stupio je tada i u Socijalističku partiju Francuske koju je vodio François Mitterand, s kojim se također susretao. U listopadu 1974. godine, Maurice Caillet izabran je za časnog meštra nove lože. Predsjedao je sastancima, vodio inicijacije za vrijeme kojih se kandidate obvezno pita jesu li spremni odbaciti sve dogme Katoličke Crkve.

Godine 1975., Maurice Caillet izabran je za ravnatelja klinike. Činjenica da je bio meštar masonske lože otvarala je pred njim mnoga vrata i neke su mu vrlo utjecajne osobe tada prilazile i priznale kako su i oni masoni. Caillet je shvatio da je njegov pristup masoneriji bio početak višeg poretka koji mu daje autentičnu vlast nad samim sobom, drugim ljudima i događajima. Kroz 10 godina primao je tzv. Monografiju, koja je sadržavala učenje o okultizmu, spiritizmu, panteizmu i reinkarnaciji u 12 stupnjeva. Ondje su se također nalazile upute i kako postići parapsihološke moći, ostvariti kontakt s nevidljivim svemirskim bićima, vidjeti auru ljudskoga tijela i sl.

Na početku 1982. godine, tzv. Vrhovno vijeće, zajedničko za dvije lože Velikog Orijenta u Rennesu, zamolilo je Mauricea da prihvati visoki stupanj Škotskog obreda. Na Veliki četvrtak 1982. godine, Caillet je pozvan kroz kapitul primiti inicijaciju u 18. stupanj – postao je Vitezom Ružina Križa.

Odlazak u Lurd

Godine 1982., Maurice je prešao na novi posao i odgovorniju dužnost. Početkom 1983. teško je oboljela njegova žena Claude. Trpjela je jake bolove zbog brojnih čireva u probavnom traktu. Morala je ležati nekoliko mjeseci u krevetu. U veljači 1984., Maurice ju je odveo na odmor u planine, nedaleko od Font-Romeua, gdje je Claude preležala svih deset dana. Na povratku u Bretagnu, Mauricu je došla na pamet ideja da svrati u Lurd. Nije vjerovao u Marijina ukazanja i čudesna ozdravljenja, ali je bio uvjeren da je Lurd posebno mjesto puno „pozitivnih energija“. Claude se je složila. Zapravo je bila silno iznenađena jer je to bila ideja njezina muža – ateista, antiklerikalca i masona.

Ona je u sebi, diskretno zadržala kršćansku vjeru, ali se bojala da će, ako ne ozdravi, to produbiti i osnažiti ateizam njenoga muža. Bio je početak veljače. U Lurdu je padala kiša i bilo je hladno. Kada su došli u grad, lako su pronašli špilju ukazanja. Mauricu nisu dopustili ići s Claude na kupanje u čudotvornoj vodi. Čekajući ženu, Caillet se sklonio u crkvu uz Pećinu. Upravo se služila sveta misa. Do tog trenutka misu je smatrao primitivnim obredom prepunim praznovjerja. Ovaj je put, ipak, slušao i promatrao s velikom pozornošću. U jednom je trenutku svećenik počeo govoriti: „Molite i dobit ćete, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.“ Te su riječi Mauricea pogodile kao grom iz vedra neba – njih je, naime, čuo za vrijeme svoje inicijacije u masonsku ložu. Tek je sada postao svjestan da su to Isusove riječi! Kada je svećenik sjeo, nastala je duboka tišina. I upravo je tada Maurice u svojoj nutrini čuo neobičan glas, pun nevjerojatne topline i mira. Čuo je jasno: „Bilo bi dobro sada zamoliti za Claudeino ozdravljenje, ali čime bi mi mogao uzvratiti?“ Kao da je bio u ekstazi. Kada je svećenik podigao hostiju, u tom je skromnom komadiću bijelog kruha, taj okorjeli ateist, prepoznao stvarnu prisutnost uskrsloga Krista u kojeg dotada nije htio vjerovati. Gledajući u hostiju, Caillet je doživio prodornu svjetlost tog Boga u čije postojanje do tog trenutka nije vjerovao, ali kojeg je, usprkos svemu, čitav život podsvjesno tražio.

„Nakon svete mise odmah je zatražio krštenje“

Maurice je razmišljao što bi mogao darovati Bogu. Došla mu je misao da treba darovati samoga sebe. Njegov godinama vješto oblikovani ateizam rasprsnuo se kao mjehur od sapunice. On, donedavno okorjeli ateist, koji je preko 40 godina osuđivao judeo-kršćansku civilizaciju za plašenje ljudi, za stvaranje osjećaja krivnje zbog grijeha, za oduzimanje ljudske slobode i radosti života – u tom je trenutku doživio nevjerojatnu radost vjere u Isusa Krista. Nakon svete mise odmah je pošao za svećenikom u sakristiju i zatražio krštenje. Nije znao da treba proći pripravu.

Svećenik se je prestrašio čuvši da ima posla s masonom Velikog Orijenta i uputio ga na razgovor s nadbiskupom Rennesa. Mističan doživljaj susreta s Kristom prisutnim u euharistiji, ostavilo je u njemu neizbrisiv pečat. Kada se je nakon mise susreo s Claude, koja ga je čekala više od 45 minuta, najprije ju je zamolio da ga nauči učiniti znak križa. Claude je primijetila da se u njemu dogodila neka tajanstvena promjena. Na povratku kući Maurice je stalno ispitivao Claude o Isusu Kristu i Crkvi. Ona koja je, dok se kupala u čudotvornoj vodi u Lurdu, molila za njegovo obraćenje, shvatila je da se ta tajanstvena duhovna promjena ne može objasniti ljudskim razlozima. Njeno je ozdravljenje nastupilo kasnije.

Obraćeni Maurice želio je saznati sve o Isusu. Bio je svjestan da se kao mason otvoreno protivi Bogu i da je kao takav propagirao civilizaciju smrti u ime krivo shvaćene ideje slobode. Bio je svjestan da je kao mason, okultist i liječnik, koji na svojoj savjesti ima mnoge pobačaje, veliki grešnik. Ipak, opirao se krštenju u Katoličkoj Crkvi. Cailletovo dotadašnje vjerovanje u Darwinovu teoriju evolucije postalo je za njega naivno i besmisleno. Za Mauricea Cailleta postalo je jasno da su sav makro i mikrokozmos, život kao i ljudska svijest, mogli postati jedino zahvaljujući stvoriteljskom djelovanju apsolutne inteligencije – Boga, a ne nekim slijepim slučajem. Tu očitu istinu, kao i istinu o Isusu Kristu, prepoznaju i prihvaćaju samo ljudi koji iskreno traže istinite odgovore na svoja pitanja i imaju čisto i ponizno srce.

Prijetnje smrću nakon obraćenja

Na nagovor svoga prijatelja, Maurice se uputio o. Patriku, župniku pravoslavne župe u Rennesu, koji je strpljivo poslušao njegovu životnu ispovijest. Na koncu mu je svećenik rekao Isusove riječi: „Ni ja te ne osuđujem“, i predložio mu pripremu za krštenje. Dao mu je pravoslavni Katekizam. Kroz nekoliko tjedana, njega kao i Evanđelje te pisma crkvenih naučitelja, pročitao je u dahu. Bio je žedan spoznaje istine o Kristu koji je u svom beskrajnom milosrđu dotakao njegovu dušu. Ustajao je vrlo rano da bi imao vremena za molitvu i čitanje. Otac Patrik odlučio je krstiti ga na Veliku subotu. Tada je Caillet odlučio otići na sastanak lože i detaljno ispričati sve o svom neočekivanom susretu s Kristom za vrijeme euharistije u Lurdu. Svi su bili šokirani onim što su čuli, ali nitko od okupljenih nije ništa komentirao.

U Mauriceovom srcu događala se dramatična borba. Zle sile borile su se za njegovu dušu. Osobito je snažno doživljavao prisutnost zloga duha. Dva puta tijekom noći budio bi ga jeziv smijeh crnih „čudovišta“, što ga je ispunjavalo strahom i gnušanjem. Nastojao bi tada u pomoć zvati Mariju, moleći Zdravomariju. Claude je imala običaj na noćnom ormariću ostaviti čašu mineralne vode. Nakon Mauriceovog obraćenja ta je voda ujutro strašno smrdjela i nije bila za piće. Taj neobičan fenomen ponavljao se je iz noći u noć. Na savjet jednog prijatelja postavio je tri čaše s vodom: jednu s mineralnom, drugu s vodom iz pipe, i treću s mineralnom vodom i kapljicom blagoslovljene vode. Ujutro je samo čaša s posvećenom vodom ostala besprijekorno čista, dok se iz ostalih širio neugodan miris. Bio je to jasan znak djelovanja nečistih duhova.

Na Veliku subotu, 1985. godine, Maurice je primio krštenje u Pravoslavnoj Crkvi, te sakrament krizme. Očišćen krsnom vodom od svih grijeha osjetio je neobičnu radost i slobodu djeteta Božjega. Bila je prisutna i njegova žena Claude, koja je čudesno ozdravila. Za Mauricea i Claude nastupilo je teško vrijeme jer su ih počeli šikanirati na poslu. Kod kuće ih je posjetio „brat“ iz Velike lože i bez ustručavanja „objasnio“ da riskiraju vlastiti život ako se usude bilo što poduzeti protiv masona. Ta prijetnja smrću bila je istinski šok za Mauricea. Nikada nije mogao ni pomisliti da bi poznati i poštovani mason mogao nekome prijetiti smrću. Usprkos svim poteškoćama, Mauriceov molitveni žar nije slabio. I dalje je ustajao rano kako bi imao dovoljno vremena za molitvu i čitanje Svetoga Pisma.

Posljednji posjet loži i prvi koraci prema Katoličkoj Crkvi

Za vrijeme ljetnih praznika, Maurice i supruga otputovali su u bendediktinsku opatiju u Sainte Anne u Kergonan poslušati Vespere. Uživali su u atmosferi velike jednostavnosti, čistoće i duhovne dubine. Nakon toga uputili su se u sobu za razgovore, gdje su dugo razgovarali sa starijim redovnikom o. Yvesom. Ispričali su mu svoju životnu priču i tešku situaciju u kojoj su se našli nakon obraćenja i Mauriceova krštenja. Otac Yves posudio im je knjigu o djelovanju zloga duha u našim vremenima. Pošto su pročitali knjigu, Cailletovi su ponovno došli na razgovor.

Kada je rekao da mu smrću prijete njegova najbliža braća masoni, o. Yves mu je odgovorio da je i Isus Krist osuđen na križ potpuno nevin. Savjetovao mu je da iskoristi legalno-pravne načine za obranu svojih prava, a prije svega da se u tom trpljenju pouzda u Gospodina i da mu se preda. Objasnio im je da patnja predana Bogu postaje put otkupljenja koji vodi u radost vječnoga života. Zahvaljujući o. Yvesu, Maurice je postao svjestan da neće promijeniti svijet ljutnjom, srdžbom i buntom, već samo stalnom promjenom samoga sebe, vršenjem Božje volje, opraštanjem i ljubavlju prema onima koji nas mrze i progone. U molitvi je molio Isusa za milost opraštanja svojim progoniteljima, koji su mu, materijalno i moralno, kroz okultne prakse nastojali naškoditi. Molio je riječima: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“

Maurice još uvijek nije bio potpuno svjestan da masonerija ima antikršćanski karakter. Otac Yves mu je pomalo počeo posviješćivati tu činjenicu. Redovnik im je oboma posvijestio kako žive u nesakramentalnoj ženidbenoj vezi i da ne mogu pristupiti svetoj pričesti. S tim se problemom nisu susreli u Pravoslavnoj Crkvi. Otac Patrik se nije protivio udijeliti im sakrament ženidbe. Ipak, Claude se nije s tim složila jer je znala da se to protivi Božjoj volji i nauku Katoličke Crkve. Otac Yves savjetovao im je da se obrate Crkvenom sudu koji će razmotriti njihov slučaj i utvrditi postoji li mogućnost poništenja njezina braka.

U lipnju 1985. godine, Maurice je odlučio posljednji put otići u ložu. Predložio je meštrima da im održi predavanje o Isusu. Za vrijeme svog predavanja, među slušateljima se mogla osjetiti ljutnja i negodovanje. Bio je to njegov posljednji posjet loži. Tada je doživio koliko masonerija mrzi Katoličku Crkvu. Shvatio je da ne može istovremeno biti katolik i član masonerije. Maurice je službeno istupio iz masonske lože i iz reda Ružina Križa A.M.O.R.C.

Susret s karizmatskom zajednicom i crkveno vjenčanje

U rujnu 1985. godine, Maurice i Claude po prvi su put čuli za o. Emiliena Tardifiea, svećenika karizmatika po čijoj je službi Isus činio mnoga obraćenja i čudesna ozdravljenja. (…) Sveta misa i molitveni susreti u karizmatskoj zajednici učinili su da je Maurice drugačije počeo gledati na Katoličku Crkvu. Hodočašća i govori svetog Ivana Pavla II. pomogli su mu da shvati kako je njegovo dotadašnje mišljenje o Katoličkoj Crkvi pogrešno i da je bilo rezultat negativne i lažne propagande njezinih neprijatelja. Otkrio je da Katoličku Crkvu čine Isus Krist i svi grešnici koje Isus poziva k sebi da ih oslobodi od grijeha, ozdravi, nauči praštati, ljubiti. Na koncu su Maurice i Claude dobili radosnu vijest da je Crkveni sud u Rennesu i Angersu utvrdio ništavnost njezina prvoga braka. No, s Mauriceovim se slučajem trebao pozabaviti sam Papa.

Dana 15. studenog 1988. godine, Maurice je primio poziv crkvenog suda iz Rennesa s viješću da je Sveti Otac na osnovu Pavlovske povlastice potpisao rješenje kojim mu se dopušta sklapanje braka s katolkinjom Claude-Andrée. Maurice i Claude prije vjenčanja pristupili su sakramentu ispovijedi. Shvatili su koliko je veliko blago sakrament pokore u kojem Isus čini čudo oproštenja svih grijeha, duhovno ozdravlja, vraća slobodu i radost djeteta Božjega. Nakon sklopljenog sakramenta ženidbe, Maurice i Claude doživjeli su mistično jedinstvo i, njih dvoje, postali su jedno tijelo u Kristu. Njihova je krhka i slaba ljudska ljubav bila ucijepljena u svemoguću i vječnu Kristovu ljubav. Doživjeli su posebnu snagu tog sakramenta. Njihovi intimni odnosi postali su potpuno preobraženi u duhu onoga što je pisao Ivan Pavao II: „Bračni je čin istinski čin adoracije.“ Za vrijeme zaziva Duha Svetoga, 1989. godine, Maurice i Claude su shvatili da trebaju na radikalan način napustiti svekolike okultističke prakse, bioenergiju i spiritizam. Maurice ranije nije vidio ništa loše u prakticiranju radiestezije i korištenju viska. No, spoznao je da ga to zarobljava i povezuje sa zlim duhovima.

Nakon obraćenja, Maurice i Claude u svoju su liječničku praksu uveli vrlo važan element. Prije farmakološkog liječenja savjetovali su svojim pacijentima pomirenje s Bogom u sakramentu pokore i euharistiji. Poticali su na zahvalu Bogu za bolest i trpljenje te da sve svoje muke prikažu Isusu. Poticali su i na molitvu za oproštenje, da prema nikome ne osjećaju mržnju, da odbace okultizam, bioenergiju i spritizam. Ženama, pak, koje su počinile pobačaj savjetovali su da se pokaju za učinjeni zločin, da se pomire s Bogom i sa svojim djetetom. Maurice i njegova supruga svjedoče kako su pacijenti koji su poslušali njihove savjete zadobivali mir savjesti, radost života, a neki i izvanredna ozdravljenja od najrazličitijih bolesti.

Maurice je nakon mnogo godina traženja pronašao najveće blago – osobu Isusa Krista, istinskoga Boga koji je postao pravim čovjekom, umro za nas i uskrsnuo. On je s nama u svojoj Crkvi da bi nam opraštao grijehe, iscijelio rane našega srca i vodio u nebo. Sve što nam je potrebno za potpunu sreću imamo u Katoličkoj Crkvi. Gospodin nam daje sebe u sakramentu pokore i u euharistiji. Potrebno je samo svakodnevno poduzimati napor življenja u vjeri; tako isplanirati dan da u njemu bude mjesta za Gospinu krunicu, za Krunicu Božjeg milosrđa, za razmatranje Svetoga Pisma, za euharistiju. Treba samo dopustiti Isusu da nas oblikuje i vodi kroz život. To je jedini recept za istinsku sreću.

Vlč. M. Piotrowski, „Ljubite jedni druge!“; Župa Trnovčica – Zagreb, 2014.

Prijevod s poljskoga: Jelena Vuković

Izvor: Moj Japa (duhovnost.net)

Foto: YouTube

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 7
  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Klub prijatelja
Na vrh