Roditelji i djeca

SVAKO SE DIJETE TREBA OSJEĆATI VOLJENO I SRETNO

„Kako da svome djetetu pomognem u snalaženju u životu?” Roditelji me sve češće pitaju za savjet, kako da pomognu svojoj djeci u snalaženju u životu. Vjerojatno ste pomislili da se radi o roditeljima čija djeca se odlučuju za vrstu škole ili fakulteta, za mjesto rada ili mjesto življenja. No ovdje nije riječ o tome. Radi se o posve maloj djeci, staroj do dvije godine koja fizički i psihički ne osjećaju i ne reagiraju poput svojih vršnjaka...

„Kako da svome djetetu pomognem u snalaženju u životu?”

Senzorika i motorika

(Sensus=osjet, um; motio=pokret). To su dvije od osnovnih prirođenih ljudskih sposobnosti koje omogućuju osobi da primi i osjeti podražaj (zvučni, vidni, slušni, dodirni…) iz svoje okoline i da na njega reagira. Na primjer: majka se nadvije se nad dječji krevetić, nasmiješi se djetetu i pozove ga imenom. Uobičajena, normalna i zdrava senzorička reakcija djeteta bila bi da ono to smiješkom, gugutanjem ili pokretom registrira, odgovarajući tako na majčinu blizinu. To znači da dijete čuje majčin poziv, uspostavi kontakt očima s njome, postane svjesno njezina smješka i prepozna u tome njezin poziv i želju za komunikacijom.


Odraslom i zdravom čovjeku može se učiniti da su to najobičniji nesvjesni automatizmi koje izvodimo tisuću puta dnevno.

Preduvjeti poželjne senzorike

U biološkom smislu za takvo zbivanje potrebno je imati zdravu moždanu stanicu koja stvara i luči svoje specifične moždane tvari, slične hormonima, koji se zovu moždani prijenosnici ili neurotransmitori. Oni krče i otvaraju put k drugoj moždanoj stanici, kako bi od konkretnog moždanog centra mogla neometano doći naredba mišiću da se pokrene, oku da uvidi sliku majke, uhu da čuje njezin glas, mozgu da shvati njezinu nazočnost.

Kad kod djeteta dođe do moždanog kaosa

Svaka naša kretnja, misao, reakcija ili odluka plod je usklađenosti milijuna naših moždanih stanica; u pravom trenutku i na pravom mjestu. Ako izostane ta usklađenost, dijete se, u času dok ga promatramo i podražujemo, neće pokrenuti, neće nas registrirati ni okom ni uhom, neće nas doživjeti svojim umom… U mozgu takvoga djeteta nastaje tzv. kratki spoj. Takav poremećaj u dječjem mozgu glasovita američka dječja psihologinja dr. Ayres nazvala je – moždanim kaosom. On se može usporediti s prometnim metežom na raskršću velikoga grada kada bi zakazali svi semafori i nestali svi prometni znakovi.

Poremećena senzorika – kad se dijete spotiče, kad uhom ne registrira zov, okom ne uoči ponuđenu igračku…

Dijete u svome mozgu ima mnogo specifičnih centara: za ravnotežu, sluh, vid, okus, opip, kretanje, mišljenje, čitanje, pisanje, zbrajanje… Ako su moždane veze do tih centara nerazvijene ili oštećene, dijete neće moći, na primjer zauzeti uspravni stav, spoticat će se o predmete koji su mu na putu, uhom neće registrirati majčin zov, okom neće uočiti ponuđenu igračku, jezikom neće moći uživati u okusu ponuđene hrane, ručicom neće prihvatiti olovku. Dijete koje ima blokiran ili ometen moždani centar nadležan za dodir neće dobro prihvatiti majčin zagrljaj, već će se otimati. Neće milovati svoju igračku ili kućnoga ljubimca. Neće dopustiti da ga majka pere, briše, škaklja, češlja mu kosicu, reže noktiće, šiša ga. Dijete koje ima okusne smetnje bit će vrlo izbirljivo kod hranjenja. Ima djece koja, npr. prihvaćaju i jedu samo hranu bijele boje (npr. mlijeko, rižu, puding, šlag, bijelu čokoladu, bijeli sladoled). Sve namirnice drugih boja ona odbijaju. Ako je djetetu oštećen moždani centar za gutanje, svaki će mu ponuđeni obrok ili gutljaj biti muka; ono neće prihvatiti običaj pranja zubi jer mu četkica za zube predstavlja strani, neugodni i prijeteći predmet. Ima djece sa smetnjama u moždanom centru za mirise. Takva neće uživati, npr. u kupanju u bazenu u kojem se osjeća miris klora ili će im biti odbojan miris majčinoga dezodoransa ili parfema.

Dijete s poremećajem senzorike ne zna se snaći i prilagoditi u novonastaloj situaciji. Ono je izričito usmjereno na svoju rutinu. Može se satima igrati istom igračkom, ponavljati iste kretnje, dugo biti zagledano u jednu točku na zidu ili na nebu. Ono ima pojačanu osjetljivost na zvukove, svjetlost, boje ili pokrete. Ono će, npr. pokrivati svoje uši kad se nađe u novoj i nepoznatoj situaciji. Takvo dijete nema osjećaj za opasnost. Ima probleme u koordinaciji, nespretno je u igri, teško svladava hod po stubama, razdražljivo je, teško prihvaća drugu djecu kao partnere u igri, bojažljivo je i sa svih strana se osjeća ugroženo.

Poremećaji u senzorici i u motorici teško se mogu utvrditi prije treće godine

Dječji je mozak do treće godine života kompleksan biološki i anatomski sustav; sličan je najkompliciranijem računalu. Zbog toga se svaki poremećaj u tom sustavu obično istražuje i odgonetava dugo vremena, a istražuju ga mnogi i to vrsni stručnjaci koji su specijalizirani za dječje bolesti i poremećaje.

Dijagnoza poremećaja u senzorici, a posljedično tome i u motorici, stoga se vrlo teško može utvrditi prije treće godine života. Do tada se svim raspoloživim pretragama isključuju sva ona stanja koja su slična: usporeni fizički i psihički razvoj, mentalna retardacija, tumori mozga, cerebralna paraliza, autizam, hiperaktivnost, prirođene greške u mozgu, oštećenja mozga tijekom poroda, izloženost kemijskim tvarima ili lijekovima ako je majka pušačica, narkomanka ili bolesnica.

Pomaganje djetetu

Za pomoć takvom djetetu potreban je cijeli tim stručnjaka koji uključuje defektologa-rehabilitatora, neuropedijatra, psihologa, logopeda, radnog terapeuta, fizioterapeuta, nutricionista… Najnovije metode u terapiji i osnaživanju takve djece provode se u tzv. multisenzoričkim sobama. To su specifični defektološki kabineti koji su opremljeni uređajima za dozirane, usmjerene i namjerne podražaje vida, sluha, njuha, dodira, ravnoteže, pokreta…

Na taj način djetetu se kroz igru ciljano podražuju nezreli moždani centri.

Roditelji takvog djeteta moraju se u kratkom vremenu osposobiti za vješte i uporne terapeute koji će i kod kuće provoditi sve naučene metode stimulacije. Sve se to radi s namjerom da se u mozgu što prije prokrče putovi među moždanim stanicama.

Iz iskustva znam da takva djeca uz propisanu i intenzivnu terapiju i uz beskrajan trud roditelja mogu na pojedinim područjima postati vrhunski znalci (npr. u crtanju, računanju, oblikovanju), dok na drugim područjima mogu doseći tek minimalni nivo umješnosti (npr. u sportskim igrama, u umijeću sviranja pojedinih instrumenata, u pisanju ili čitanju).

Dijete s poremećajem senzomotorike nije bolesno dijete. Ono je samo privremeno drugačije u razvoju od svojih vršnjaka. To dijete ima dodatne potrebe jer živi u svojem specifičnom svijetu. No i takvo dijete ima svoje neokrnjeno osobno dostojanstvo, ima pravo osjećati se voljeno, sretno, zadovoljno i zaštićeno. A to smo mu mi odrasli, kao stručnjaci i kao društvo dužni omogućiti.

Autor: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med

Na vrh