Osobni razvoj

KADA BOGA DRŽIM ZA RUKU...

Kako da nam bude više stalo do toga što o nama misli Bog, nego što o nama misle drugi ljudi Postoje projekti u koje se ne usuđujemo upustiti jer se bojimo neuspjeha; stvari koje nikada ne izgovorimo jer se bojimo biti odbijeni; pothvati u koje se izbjegavamo upustiti jer se bojimo da će nas drugi prezirati. Veoma se opterećujemo reakcijama drugih ljudi jer želimo da na ono što činimo svi gledaju s odobravanjem...

Kako da nam bude više stalo do toga što o nama misli Bog, nego što o nama misle drugi

Foto: Shutterstock


 

Veoma se opterećujemo reakcijama drugih ljudi jer želimo da na ono što činimo svi gledaju s odobravanjem

Zašto bismo više trebali držati do Božjeg mišljenja o nama, a manje do onoga što misle drugi ljudi? Ponekad više želimo ispuniti ljudska očekivanja, nego biti vjerni Božjem glasu u našim srcima. Postoje projekti u koje se ne usuđujemo upustiti jer se bojimo neuspjeha; stvari koje nikada ne izgovorimo jer se bojimo biti odbijeni; pothvati u koje se izbjegavamo upustiti jer se bojimo da će nas drugi prezirati. Veoma se opterećujemo reakcijama drugih ljudi jer želimo da na ono što činimo svi gledaju s odobravanjem.

Svoje odluke ponekad namećemo drugima uvjereni da bi se svi ionako složili s nama, a onda se strašno obeshrabrimo kada ne naiđemo na odobravanje. Uzalud se nadamo da će se svi slagati s nama, da će nam zapljeskati i hvaliti nas. Zato često nismo spremni učiniti ništa što osobe do čijeg mišljenja držimo nisu odobrile. Radije ćemo ostati po strani kako ne bismo privukli pažnju ili djelovali drugačije od ostalih. Ne želimo da nas drugi prosuđuju s obzirom na ono što radimo ili govorimo jer to previše uzimamo k srcu.

Kada Boga držim za ruku, mogu činiti velike stvari jer ne očekujem odobravanje drugih. Spreman sam učiniti više jer se ne bojim neuspjeha

Je li nam više stalo do toga da ispunimo očekivanja drugih ljudi nego da budemo vjerni Božjem glasu u našim srcima? Želim naučiti gledati kroz prozor svoje duše koja se otvara pred beskrajnom Božjom milosti, a ne gledati kako ljudi odobravaju ili osuđuju ono što činim. Želim gledati sve dalje kroz prozor svoje duše, koja me vodi Bogu i pokazuje mi Marijino lice. Volim razmatrati o Božjoj veličini. Tada ja, moje odluke i moji postupci prestaju biti tako važni i relevantni. Kada promatram Božju veličinu i Njegovo beskrajno milosrđe, svi moji strahovi, problemi i brige postaju maleni u usporedbi s Njime. Kada ga držim za ruku, mogu činiti velike stvari jer ne očekujem odobravanje drugih. Spreman sam učiniti više jer se ne bojim neuspjeha.

Kada razmatram o Božjoj veličini u svojoj duši, moj život i moji snovi postaju beskonačni. Sve mogu

Gledajući iz svoje taštine, moji su strahovi još veći. Zatvoren sam u sebe, moj život i značaj postaju još manji, a tjeskoba veća. No kad podignem pogled prema Bogu, strahovi i tjeskobe polako iščezavaju. Upravo je suprotno sa srećom: učim smijati se životu i sebi. Moje se lice ozari kada vidim koliko je velika moja duša i, iako ne shvaćam kako je do toga došlo, odjednom malo više nalikujem Isusu. Vidici mi se proširuju i ljubim više, bolje, dublje. Gledajući u dubine svoje duše, postajem više poput djeteta i moji snovi ruše sve granice. Kada razmatram o Božjoj veličini u svojoj duši, moj život i moji snovi postaju beskonačni. Sve mogu.

Više se ne bojim neuspjeha. Vrata se otvaraju, a ja izlazim iz svoje usmjerenosti na samoga sebe. Ukorijenjen u najdublju istinu o sebi cijelim svojim bićem želim pripadati Bogu te sebe dajem drugima. Dajem ne tražeći nečije odobravanje ili pohvalu i prihvaćajući Božju milost bez straha da će me drugi osuditi jer jedino za čime čeznem jest Božji mir.

Autor: o. Carlos Padilla (Aleteia.org)

Prijevod: Dubravka Rojc

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 45
  •  
  •  
  •  
Na vrh