Razmišljamo o evanđelju

NEDJELJNO EVANĐELJE PREMA VIĐENJIMA MARIJE VALTORTA

Kako će nam Bog dati svoja rajska bogatstva ako se ne znamo dobro služiti sa zemaljskima? Poslušajte prispodobu i vidjet ćete da se i bogati mogu spasiti, iako su bogati, ili popraviti prošle zablude dobrom upotrebom bogatstva, makar je i na zao način stečeno. Jer, 'Bog', onaj koji je 'Predobri', uvijek ostavlja svojoj djeci mnogo sredstava da se spase

Kako će nam Bog dati svoja rajska bogatstva ako se ne znamo dobro služiti sa zemaljskima?!

Foto: Shutterstock


 

Uz evanđelje 24. nedjelje kroz godinu: Lk 16,1-13

Nepošteni upravitelj

Govor na gori blizu Jerihona. Veliko mnoštvo iščekuje Učitelja, a raštrkano je po najnižim obroncima jednoga brda koje je ponešto osamljeno, jer strši nad spletom dolina koje ga okružuju i iz kojih se dižu njegovi obronci, bolje: iskaču strmi, gotovo okomiti, na nekim mjestima upravo okomiti. …

Farizeji stoje u jednome kutu kao kipovi napravljeni od neshvaćanja i zavisti

Isus: „Mir vama“. Čak i glas je zvučniji nego obično, stopljen od blagih i trijumfalnih nota. Razliježe se silan iznad nijemih slušatelja, traži srca, miluje ih, zove ih k ljubavi. Osim one skupine farizeja, suhi i oporiji, bodljikaviji i osorniji od samoga brda, koji stoje u jednome kutu kao kipovi napravljeni od neshvaćanja i zavisti; osim one druge skupine koja, sasvim u bjelini i po strani, sluša s jednog nasipa, a koje čujem da Bartolomej i Iškariot označuju kao „esene“, a Petar mrmlja: „I tako je tu jedan kokošinjac kobaca više!“ – svi ostali su potreseni. „O, pusti ih, Petre! Riječ je za sve!“ – kaže Isus osmjehnuvši se svome Petru, smjerajući na esene. Zatim, počne govoriti:

Kako će se u smrti pokazati ‘manjima od truna slame’ ta zemaljska dobra zbog kojih čovjek tako često postane grešnik!

„Bilo bi lijepo kad bi čovjek bio savršen kakva ga hoće Otac nebeski. Savršen u svakoj svojoj misli, osjećanju, činu. Ali, čovjek ne zna biti savršen i zloupotrebljava darove Božje. A On je čovjeku dao slobodu djelovanja, ali zapovijedajući dobre stvari, savjetujući stvari savršene, te čovjek ne bi mogao reći: ‘Nisam znao’. Kako čovjek upotrebljava slobodu koju mu je Bog dao? Kao što bi je moglo upotrebljavati jedno dijete, u velikom dijelu čovječanstva; ili kao zločinac, u drugim dijelovima čovječanstva. Ali, onda dolazi smrt i čovjek je podvrgnut Sucu koji će ‘strogo’ pitati: ‘Kako si upotrebljavao, jesi li zloupotrebljavao ono što sam ti dao?’ Strahovito pitanje! Kako će se onda pokazati ‘manjima od truna slame’ ta zemaljska dobra zbog kojih čovjek tako često postane grešnik! Siromah vječno oskudan, bez haljine koju ništa ne može nadoknaditi, stajat će posramljen i dršćući pred veličanstvom Gospodinovim i neće naći riječi da se opravda…

Na zemlji se lako opravdati varajući siromašne ljude. Ali, u nebu to se ne može dogoditi

Jer, na zemlji se lako opravdati varajući siromašne ljude. Ali, u nebu to se ne može dogoditi. Bog se ne da prevariti. Nikada. Bog se ne upušta u kompromise. Nikada. Kako se onda spasiti? Kako učiniti da sve posluži spasenju, pa i ono što je došlo od ‘Pokvarenosti’, koja je naučila upotrebljavati, koja je upalila ‘pomamu’ za vlašću i razne tjelesne požude ? Zar se, onda, čovjek koji, ma, koliko bio siromašan, uvijek može sagriješiti neumjereno želeći novac, položaje i žene, a nekada i ukrade te stvari, kako bi imao ono što je imao bogataš, zar se onda čovjek, bio bogat ili siromašan, neće nikada moći spasiti? Svakako da može. A kako? Iskorištavajući obilje u dobre svrhe, iskorištavajući oskudicu u dobre svrhe. Siromah koji ne zavidi, ne proklinje i ne poseže za onim što je tuđe, nego se zadovoljava onim što ima, iskorištava svoj skromni položaj da postigne buduću svetost, i doista, većina siromaha znade to činiti. To manje znadu činiti bogati, jer bogatstvo ima u sebi tri trajne sotonske zamke i to triju požuda. Ali, poslušajte jednu prispodobu i vidjet ćete da se i bogati mogu spasiti, iako su bogati, ili popraviti prošle zablude dobrom upotrebom bogatstva, makar je i na zao način stečeno. Jer, ‘Bog’, onaj koji je ‘Predobri’, uvijek ostavlja svojoj djeci mnogo sredstava da se spase.

‘No, što sada da činim?’ Misli i misli, nađe način kako da izađe iz mučna položaja…

‘Bio je, dakle, neki bogataš koji je imao upravitelja. Neki, njegovi neprijatelji, jer su bili zavidni na dobrom položaju što ga je imao, ili vrlo veliki prijatelji bogataševi, pa zato zabrinuti za njegovo dobro, optužiše upravitelja kod njegova gospodara. ‘On rasipa tvoja dobra. Prisvaja ih. Ili pak, zanemaruje učiniti ih plodnima. Pazi! Brani se!’ Čuvši ponavljane optužbe, bogataš zapovijedi upravitelju da se pojavi pred njim. I reče mu: ‘O tebi mi je rečeno ovo i ono. Kako to da si tako postupao? Daj mi račun o svome upravljanju, jer ti više ne dopuštam to upravljanje. Pošto se ne mogu pouzdati u tebe, jer postoji sumnja prema tebi; iako te još ne mogu optužiti da si kriv, jer nisam vidio nepravde kod tebe, ali postoji sumnja, kao što rekoh, prema tebi, koja bi mogla mnoge sluge navesti da postupaju loše. Zato, idi i vrati se sutra sa svim svojim pismenim dokazima o tvom upravljanju, te da ih ja ispitam, da budem na čistu kako je stvarno stanje mojih dobara, prije nego ih dam nekome drugom upravitelju’. I otpusti upravitelja, koji ode zamišljen govoreći u sebi: ‘A sada? Kako ću sada, kad mi gospodar oduzima upravljanje? Ušteđevine nemam, jer kako sam bio uvjeren da ću se sretno izvući, koliko sam prisvajao, toliko sam uživao. Da se stavim u položaj težaka i podložnika, ne ide mi, jer sam se odučio od posla i otežao od bančenja. Prositi milostinju, još manje mi ide. Preveliko poniženje! No, što sada da činim?’ Misli i misli, nađe način kako da izađe iz mučna položaja.

Gospodar, koji je potajno slijedio upravitelja i otkrio njegovu igru, ipak, ga je pohvalio govoreći: ‘Tvoj postupak nije dobar i ne hvalim te zbog njega. Ali, te moram pohvaliti zbog tvoje domišljatosti’…

Reče: ‘Našao sam! Istim sredstvom s kojim sam sebi osiguravao lijep život do sada, od sada unaprijed osigurat ću sebi prijatelje koji će me ugostiti iz zahvalnosti kad više ne budem imao uprave. Tko čini dobročinstva, uvijek ima prijatelja. Idimo, dakle, činiti dobročinstva drugima, da bi oni i meni iskazivali dobročinstva kada mi bude trebalo; pa idimo odmah prije negoli se proširi glas i bude prekasno’. I pošavši k raznim dužnicima svoga gospodara reče prvome: ‘Koliko duguješ mome gospodaru za svotu koju ti je pozajmio u proljeće prije tri godine?’ A upitani odgovori: ‘Stotinu barila ulja za glavnicu i za kamate’. ‘Ah, siroto! Zar ti, tako pun djece, ti mučen od bolesti djece, da moraš dati toliko?! Ma, što ti nije dao za vrijednost od trideset barila?’ ‘Jest. Ali, mi je trebalo odmah, pa mi on reče: ‘Dat ću ti, ali uz uvjet da mi dadeš koliko ti glavnica donese prihoda u tri godine’. Donijela mi je prihoda u vrijednosti od stotinu barila. I moram ih dati’. „Ali, to je lihva! Ne. Ne. On je bogat, a ti jedva da nisi gladan. On je s malenom obitelji, a ti s tolikom. Napiši da ti je donijela prihod od pedeset barila i više ne misli na to. Ja ću se zakleti da je to istina. I ti ćeš dobro živjeti’. „Ali, nećeš li me izdati ? Ako dozna ?’ ‘Misliš ? Ja sam upravitelj i ono za što se zakunem sveto je. Učini kako ti kažem i budi sretan’. Čovjek napisa, preda i reče: ‘Blagoslovljen bio! Prijatelju moj i spasitelju! Kako da ti uzvratim?’ ‘Ni na koji način. Ali, ako bih zbog tebe morao trpjeti i bio otjeran, primit ćeš me iz zahvalnosti?’ ‘Svakako! Sigurno! Samo računaj s time!’ Upravitelj pođe k jednome drugome dužniku i s njim je komunicirao na sličan način. Taj je morao dati stotinu vagona žita, jer je suša u tri godine uništila njegovo žito, pa je morao tražiti u bogataša da nahrani obitelj. ‘Ali, ne bavi se mišlju da mu udvostručiš ono što ti je dao! Uskratiti pšenicu! Jer, tražiti dvostruko od čovjeka koji je gladan i ima djecu, dok njegovu pšenicu izjedaju crvi u žitnicama, jer je ima u izobilju! Napiši osamdeset vagona’. ‘Ali, ako se sjeti da mi je dao dvadeset i dvadeset i potom deset’. ‘Ma, čega hoćeš da se sjeti? Ja sam ti ili dao, a ja neću da se sjećam. Učini, učini tako i budi miran. Potrebna je pravednost između bogatih i siromašnih. Ja bih svakako, da sam ja gospodar, zahtijevao samo pedeset vagona, a možda bih otpustio i njih’. ‘Ti si dobar. Kad bi svi bili kao ti! Sjećaj se da ti je moja kuća prijateljska’. Upravitelj pođe k drugima držeći se iste metode, izjavljujući se spremnim trpjeti da bi stvari pravedno stavio u red. A nad njim su pljuštale ponude, pomoći i blagoslivljanja. Osiguran za sutra ode miran ka gospodaru, koji je pak potajno slijedio upravitelja i otkrio njegovu igru. Ipak, ga je pohvalio govoreći: ‘Tvoj postupak nije dobar i ne hvalim te zbog njega. Ali, te moram pohvaliti zbog tvoje domišljatosti.’

Kako možete zahtijevati da vam Bog dade svoja rajska dobra, ako vidi da se ne znate dobro služiti niti sa zemaljskim dobrima?

‘Uistinu, uistinu, sinovi ‘svijeta’ mudriji su od sinova ‘Svjetlosti’. A to što reče bogataš, kažem vam i Ja: ‘Varanje nije lijepo i zbog njega neću nikada nikoga hvaliti. Ali, vas potičem da budete mudri glede svjetovnih sredstava barem kao sinovi svijeta, da ih upotrijebite kao novac za ulazak u kraljevstvo Svjetlosti’, tj. sa zemaljskim bogatstvom, sredstvima koja su nepravedno raspodijeljena i koja se upotrebljavaju za stjecanje blagostanja prolaznoga koje nema vrijednosti u vječnom kraljevstvu, pribavite prijatelje koji će vam otvoriti njegova vrata. Činite dobro sa sredstvima koja imate, vratite ono što ste vi ili drugi od vaše obitelji bespravno uzeli, okanite se bolesne i grešne privrženosti bogatstvu. I sve te stvari bit će kao prijatelji koji će vam u času smrti otvoriti vječna vrata i primiti vas u blažene stanove. Kako možete zahtijevati da vam Bog dade svoja rajska dobra, ako vidi da se ne znate dobro služiti niti sa zemaljskim dobrima? Hoćete li da, po nemogućoj pretpostavci, pripusti u nebeski Jeruzalem rasipne pojedince? Ne, nikada. Gore će se živjeti u ljubavi i u velikodušnosti i u pravednosti. Svi za ‘Jednoga’ i svi za ‘sve’. Zajedništvo svetih je društvo radino i pošteno, ono je sveto društvo. I nitko koji je pokazao da je nepravedan i nevjeran ne može u nj ući. Ne kažite: ‘Ali, gore ćemo biti vjerni i pravedni, jer ćemo gore imati sve bez ikakve bojazni’. Ne. Tko je nevjeran u malome, bio bi nevjeran i kad bi ‘Sve’ posjedovao i tko je nepravedan u malome, nepravedan je u mnogočemu vrjednijem. Bog ne povjerava pravo bogatstvo onomu tko u zemaljskoj kušnji pokazuje da se ne zna služiti zemaljskim bogatstvom. Kako vam Bog može, jednoga dana u nebu, povjeriti poslanje duhova – zaštitnika braće na zemlji, kad ste pokazali da je vaša prednost grabiti i varati, ili lakomo čuvati? Zato će vam uskratiti vaše blago, ono što ga je bio za vas sačuvao i dat će ga onima koji su znali biti mudri na zemlji, upotrebljavajući i ono što je nepravedno i nezdravo u djelima po kojima postaje pravedno i zdravo. Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Jer, ili će pripadati jednomu ili drugomu, ili će mrziti jednoga ili drugoga. Dva gospodara što ih može izabrati jesu Bog ili Mamon. Ali, ako hoće pripadati prvomu, ne može obući obilježja, slijediti glasove, služiti se sredstvima onoga drugoga.“

„Čovjek nije slobodan da izabere. Prisiljen je da slijedi sudbinu…“ „Ne, čovječe. Nije tako i promijeni svoje mišljenje…“

Diže se glas iz skupine esena: „Čovjek nije slobodan da izabere. Prisiljen je da slijedi sudbinu. A ne kažemo da je raspodijeljeno bez mudrosti. Naprotiv, savršeni je Um odredio, prema vlastitome savršenomu nacrtu, broj onih koji će biti dostojni nebesa. Ostali se uzalud trude da postanu dostojni. Tako je. Drukčije ne može biti. Kao što netko izlazeći iz kuće može naći smrt od kamena što se otrgne od krovnoga vijenca, dok netko u žestokoj bitci može izbjeći najmanjoj rani, jednako tako, onaj tko se hoće spasiti, ali tako nije pisano, neće raditi drugo doli griješiti i ne znajući, jer je njegova osuda potpisana.“

„Ne, čovječe. Nije tako i promijeni svoje mišljenje. Misleći tako činiš veliku nepravdu Gospodinu.“ „

Zašto? Pokaži mi i ja ću priznati svoju pogrešku.“ „Jer, govoreći to, dopuštaš u sebi da je Bog nepravedan prema svojim stvorovima. Bog ih je stvorio na isti način i s istom ljubavlju. On je Otac. Savršen u svojem očinstvu, kao u svakoj drugoj stvari. Kako onda može praviti razlike i prokleti nekog čovjeka kad se začne, dok je nevini zametak? Od časa kad je nesposoban griješiti?“

„Da bi imao naknadu za uvredu što ju je primio od čovjeka.“

„Ne. Bog ne nadoknađuje uvredu tako. On se ne bi zadovoljio s nekom bijednom žrtvom kao što bi bila ta i s nekom nepravednom, prisilnom žrtvom. Grijeh protiv Boga može oduzeti samo Bog koji je postao Čovjekom. On će biti Okajnik. Ne ovaj ili onaj čovjek. O da je bilo moguće da Ja imam oduzeti samo istočni grijeh! Da zemlja nije imala nijednoga Kaina, nijednoga Lameha, nijednoga pokvarenoga Sodomca, nijednoga ubojice, lopova, bludnika, preljubnika, psovača, nijednoga bez ljubavi prema roditeljima, nijednoga krivokletnika i tako dalje ! Ali, grešnik je krivac i počinitelj svakog od tih grijeha, a ne Bog. Bog je ostavio sinovima slobodu da izaberu dobro ili zlo.“

„Nije dobro učinio“ – viče jedan pismoznanac. „Napastovao nas je preko mjere. Premda je znao da smo slabi, neznalice, otrovani, stavio nas je u iskušenje. To je nerazboritost ili zloba. Ti koji si pravedan moraš se složiti da kažem istinu.“

„Kažeš laž da me kušaš. Bog je Adamu i Evi dao „sve“ savjete, pa čemu je koristilo?“

„I onda je zlo učinio. Nije smio staviti stablo u vrt, napast.“

„A gdje bi onda bila čovjekova zasluga?“

„Bio bi bez nje. Živio bi bez vlastite zasluge i jedino po zasluzi Božjoj.“

„Vjeruješ li Ti stvarno u uskrsnuće tijela i u život duhova upotpunjenih s tijelom?“ „A zar bi htio da Bog tako dokrajči čovjekov život?“

„Oni te hoće napastovati, Učitelju. Ostavi te zmije i slušaj nas koji živimo u uzdržljivosti i razmatranju“ – viče ponovno esen.

„Da, živite u njima. Ali, na zli način. Zašto ne živjeti u njima na sveti način?“ Esen ne odgovori na to pitanje, nego pita:

„Kako si mi dao uvjerljiv razlog za slobodnu volju i ja ću o njemu razmišljati bez ogorčenja, nadajući se da ću ga moći prihvatiti, sada mi reci: vjeruješ li Ti stvarno u uskrsnuće tijela i u život duhova upotpunjenih s tijelom?“

„A zar bi htio da Bog tako dokrajči čovjekov život?“

„Ali, duša… Budući da je po nagradi blažena, čemu služi uskrisivati materiju? Hoće li to povećati radost svetih?“

„Ništa neće povećati radost što će je svetac imati kad bude posjedovao Boga. Bolje rečeno, samo jedna stvar će je povećati: posljednji dan, dan kad će znati da nema više grijeha. Ali, zar ti se ne čini da je pravedno da kako su tijelo i duša za vrijeme ovoga dana bili sjedinjeni u borbi za posjedovanje neba, da tako tijelo i duša u vječnome danu budu sjedinjeni da uživaju nagradu? Zar nisi uvjeren u to? A zašto onda živiš u uzdržljivosti i razmišljanju?“ „Zato da… da budem više čovjek, gospodar nad drugim životinjama, koje se pokoravaju nagonima bez obuzdavanja i da budem iznad većega dijela ljudi, koji su uprljani životinjstvom, iako se razmeću filakterijama i resama i zizitima i širokim haljinama i nazivaju se ‘odvojeni’.“

Anatema! Farizeji, pogođeni izravno tom uvrjedljivom riječi, što je mnoštvo mrmljajući odobrava, previjaju se i viču kao opsjednuti: „On nas vrijeđa, Učitelju! Ti znaš našu svetost. Brani nas!“ – viču gestikulirajući.

Isus odgovori: „I on poznaje vaše licemjerje. Haljine ne odgovaraju svetosti. Zaslužite da budete hvaljeni i moći ću govoriti. Ali, tebi, esene, odgovaram da se žrtvuješ za nešto premaleno. Zašto? Za koga? Za koliko? Za ljudsku pohvalu. Za smrtno tijelo. Za vrijeme, brzo poput sokolova leta. Uzdigni svoju žrtvu. Vjeruj u pravoga Boga, u blaženo uskrsnuće, u čovjekovu slobodnu volju. Živi kao asketa. Ali, iz ovih nadnaravnih razloga. I s uskrslim ćeš tijelom uživati vječnu radost.“

„Kasno je! Star sam! Možda sam proigrao svoj život boraveći u sekti koja je u zabludi… Gotovo je!…“ „Ne. Nikada nije gotovo za onoga koji hoće dobro!

„Kasno je! Star sam! Možda sam proigrao svoj život boraveći u sekti koja je u zabludi… Gotovo je!…“

„Ne. Nikada nije gotovo za onoga koji hoće dobro! Čujte, o vi grešnici, o vi koji ste u zabludama, o vi, kakva god bila vaša prošlost, pokajte se. Dođite k „Milosrđu“’. ‘Milosrđe’ širi ruke prema vama. Pokazuje vam put. ‘Ja’ sam čist izvor, životan izvor. Bacite stvari koje su vas do sada zavodile. Dođite, goli ka kupelji. Odjenite se svjetlošću. Preporodite se. Jeste li krali kao razbojnici na putu, ili gospodski i lukavo u trgovini i u upravljanju? Dođite. Jeste li imali nečiste poroke i strasti? Dođite. Jeste li bili tlačitelji? Dođite. Pokajte se. Dođite k ljubavi i k miru. O, hajde, pustite da se ljubav Božja može izliti na vas. Utješite ovu ljubav koja je u brizi zbog vašega otpora, straha, oklijevanja. To vas molim u ime Oca svoga i vašega. Dođite k Životu i k Istini i imat ćete život vječni.“ Jedan čovjek iz mnoštva viče:

„Ja sam bogat i grešnik. Što moram učiniti da bih došao?“

„Odreci se svega iz ljubavi prema Bogu i prema svojoj duši.“

Farizeji prigovaraju i rugaju se Isusu kao „prodavaču obmana i krivovjerja“, kao „grešniku koji se pravi svecem“, i opominju ga da su krivovjerci uvijek krivovjerci, a takvi da su eseni. Kažu da nagla obraćenja nisu drugo doli časovit zanos i da će nečist uvijek biti nečist, razbojnik razbojnik, ubojica ubojica i završavaju govoreći da samo oni (farizeji), koji žive u savršenoj svetosti, imaju pravo na nebo i na propovijedanje.

Meni je žao ovih masa, ovih duša koje traže da odahnu u vjeri, a nalaze omču; koji traže ljubav, a nalaze strah…

„Bijaše ovo radostan dan. Sjemenje svetosti padaše u srca. Moja ljubav, ražarena poljupcem Božjim, davaše sjemenju život. Sin čovječji bijaše sretan što može posvećivati… Vi mi trujete dan. Ali, ništa zato. Ja vam kažem i ako ne budem nježan, vaša je krivnja, Ja vam kažem da ste vi od onih koji se pokazuju pravednima, ili pokušavaju to činiti pred očima ljudi, ali niste pravedni. Bog poznaje vaša srca. Ono što je veliko u očima ljudi, odurno je pred neizmjernim i savršenim Bogom. Vi citirate stari Zakon. Zašto, onda, ne živite po njemu? Vi mijenjate Zakon u svoju korist, otežavajući ga teretima koji vam donose korist. Zašto, onda, ne pustite da ga ‘Ja’ mijenjam u korist ovih malenih, skidajući s njega sve teške, beskorisne, zizite i telefine propisa što ste ih vi stvorili, takvih i tolikih da bitan Zakon iščezava pod njima i umire udavljen? Meni je žao ovih masa, ovih duša koje traže da odahnu u vjeri, a nalaze omču; koji traže ljubav, a nalaze strah… Ne. Dođite, o maleni Izraelovi. Zakon je ljubav! Bog je ljubav! Tako ‘Ja’ kažem onima koji su zastrašeni od vas. Strogi ‘Zakon’ i prijeteći proroci, koji su Me proricali, ali nisu uspijevali zaustavljati grijeh unatoč krikovima njihova tjeskobna prorokovanja, starozavjetni proroci jesu do Ivana. Od Ivana unaprijed dolazi Kraljevstvo Božje, Kraljevstvo ljubavi.

Kraljevstvo neće biti za one koji neće da prignu glavu, da se udare u prsa, da kažu: ‘Sagriješio sam’

I ‘Ja’ kažem poniznima: ‘Uđite u nj. Ono je za vas’. I svatko od onih koji su dobre volje će nastojati svim silama ući u nj. Ali, kraljevstvo neće biti za one koji neće da prignu glavu, da se udare u prsa, da kažu: ‘Sagriješio sam’. Rečeno je: ‘Obrežite srce svoje, ne ukrućujući više svoje šije’. Ovaj kraj je vidio ‘Elizejevo čudo’ koji je učinio gorku vodu slatkom bacivši u nju sol. A zar ‘Ja’ ne bacam ‘sol Mudrosti’ u vaša srca? Zašto ste, onda, manji od te vode, te ne promijenite svoj duh? Zamijesite u svoje zakonske obrasce moju sol i imat će nov okus, jer će opet dati prvotnu snagu Zakonu; prije nego u svima drugima, u vama, kojima to najviše treba. Kažete da ‘Ja’ mijenjam Zakon ? Ne. Ne lažite. Ja vraćam Zakonu njegov prvotni oblik što ste ga vi izobličili. Jer to je Zakon koji će trajati koliko i zemlja i prije će nestati nebo i zemlja, nego samo jedan od njegovih bitnih dijelova i od njegovih savjeta. A ako ga vi mijenjate zato što vam se tako sviđa i cjepidlačite tražeći izlike za svoje grijehe, znajte da to ne koristi. Ne koristi, o Samuele! Ne koristi, o Izaija. Uvijek je rečeno: ‘Ne čini preljuba’, a ‘Ja’ upotpunjujem: ‘Tko otpusti ženu zato da uzme drugu, preljubnik je i tko vjenča ženu koju je muž odbacio, preljubnik je, jer samo smrt može razdvojiti ono što je Bog sjedinio’. Ali, tvrde riječi su za grešnike koji se ne kaju. Oni koji su sagriješili, ali s tugom žale što su to učinili, neka znadu, neka vjeruju da je Bog dobrota i neka dođu k Onomu koji odrješuje, oprašta i pripušta k Životu. Idite s tom sigurnošću. Razglašujte je srcima. Propovijedajte o ‘Milosrđu’ koje vam daje mir blagoslivljajući vas u ime Gospodinovo.“

„Bog daje da i na kršu cvate cvijeće. I u pustinjama srdaca podiže duše dobre volje“

Svijet se razilazi, ali polagano, bilo stoga što je staza uska, bilo stoga što je Isus privlačan. Ali, razilazi se … Ostanu apostoli s Isusom i kreću razgovarajući. Traže hlad idući uz jednu malenu šumicu razbarušenih metljika. Ali u njoj je jedan esen. Onaj koji je govorio s Isusom. Svlači bijele haljine. Petar, koji je ispred sviju, iznenadi se videći da čovjek ostaje samo u kratkim gaćama, pa trči natrag govoreći: „Učitelju! Jedan luđak! Esen, onaj koji je razgovarao s Tobom. Svukao se i plače i uzdiše. Ne možemo ići onamo.“

Ali, čovjek, mršav, bradat, sasvim gola tijela, osim kratkih gaća i sandala, već izlazi iz guste šumice i dolazi k Isusu plačući i udarajući se u prsa. Padne ničice: „I ja sam čudom izliječen u srcu. Izliječio si mi duh. Pokoravam se tvojoj riječi. Odijevam se u svjetlost napuštajući svako drugo mišljenje koje mi je bilo haljina zablude. Odjeljujem se da bih razmišljao o pravome Bogu, da bih postigao život i uskrsnuće. Je li to dovoljno? Označi mi novo ime i mjesto gdje bih mogao živjeti od Tebe i od tvojih riječi.“

„On je lud! Ne možemo od njih živjeti mi koji ih toliko čujemo! A on… zbog samo jednoga govora…“ – kažu apostoli između sebe.

Ali, čovjek, koji ih čuje, kaže: „A zar hoćete postavljati granice Bogu? On mi je slomio srce da bi mi dao slobodan duh. Gospodine!…“ – prosi pružajući ruke prema Isusu.

„Da. Zovi se Ilija i budi vatra. Onaj brijeg pun je pećina. Idi na nj, a kad osjetiš da se zemlja trese od strahovitog potresa, izađi i potraži sluge Gospodinove da im se pridružiš. Bit ćeš preporođen da i ti budeš sluga. Idi.“ Čovjek mu poljubi noge, ustane i uputi se.

„Ali, zar da ide ovako gol?“ – pitaju preneraženi.

„Dajte mu jedan ogrtač, jedan nož, jednu gubu (za paljenje vatre), jedno kresalo i komad kruha. Hodit će danas i sutra, a potom će se povući na molitvu na mjestu, gdje smo mi boravili, a Otac će se brinuti za svoga sina.“ Andrija i Ivan krenu trčeći i stignu ga kad je imao nestati iza jedne krivine. Vrate se govoreći: „Uzeo je. Pokazali smo mu, također, mjesto gdje smo mi bili. Kojeg li neslućenoga plijena, Gospodine!“

„Bog daje da i na kršu cvate cvijeće. I u pustinjama srdaca podiže duše dobre volje za moju utjehu. Sada idimo prema Jerihonu. Zaustavit ćemo se u kojoj seoskoj kući.”

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Izvor: https://valtortahr.wordpress.com/

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh