Izdvojeno

VEĆINA JE SVETACA BILA DEPRESIVNA

O depresiji i kako se ona može spriječiti Stanje depresije može biti i izvor energije, nade. Pravi primjer su sveci: osoba s depresivnom strukturom ličnosti može mnogo bolje vjerovati u Boga koji nas izbavlja, koji pomaže svladati patnju i bol…

Većina je svetaca bila depresivna. A ovako su uspjeli s tim živjeti i pretvoriti to u nešto posve pozitivno

U čemu je veličina takvih ljudi

Veličina je ljudi s depresivnom strukturom ličnosti u tome da u dubokoj naklonosti i ljubavi imaju uvijek razumijevanja za drugoga, mogu se iskreno uživjeti u njegove osjećaje, dijeliti njegove radosti i njegove tuge. Oni nisu samo kraj njega, ne, oni ga doslovno osjećaju. To su ljudi koji to najbolje umiju. Oni mogu uistinu biti jedno s nekim drugim – s Bogom, s nekim čovjekom. Oni posjeduju veliku sposobnost za ljubav i predanost i požrtvovnost: isto tako i sposobnost da podnose teške stvari i situacije, da drugom daruju osjećaj sigurnosti. Sve je to dano u toj ljubavi s takvom osobom koja je silno osjećajna i bezuvjetna u svojoj posveti. Tu postoje međutim i smetnje ‒ koje su na žalost neizbježne smetnje u ljubavi. Dovoljno je da je jednom prema takvoj osobi drugi malo neljubazniji, ona već misli da s ljubavi više nije ništa u redu. Tu ima mnogo poteškoća koje se moraju sagledati. Postoje li problemi, moram se prije svega zapitati kakvo je moje duševno stanje ‒ jesam li preosjetljiv, hvatam li se prečvrsto drugoga, želi li on to uopće ili ga možda time opterećujem?


Vjerujem da depresivan čovjek može uistinu misliti što drugi misli i osjeća. On osjeća što drugom smeta i uklanja mu to s puta, te mu oduzima terete. Ali za njega je uvijek odmah ugrožena egzistencija čim pomisli da to drugi više ne doživljava dovoljno kao izraz ljubavi. (…)

Sv. Franjo, sv. Terezija iz Lisieuxa… većina je svetaca bila depresivna

Depresivan čovjek je često pobožan. Prouče li se malo životi svetaca može se vidjeti da je većina njih bila depresivna, ali su uspjeli živjeti s tim i pretvoriti to u nešto pozitivno. Tako je na primjer Franjo bolovao od depresije, i to šest godina. Može se i posve jasno utvrditi odakle mu ta depresija. Što je on kasnije načinio iz nje, ostvario u svom životu, to dobro znamo. Terezija iz Lisieuxa bolovala je od depresije barem dvaput u životu. To je njoj (njima) bila energija, to je njoj (njima) bila nada. To je ono što naposljetku uspije osobi depresivne strukture ličnosti. Ona može mnogo bolje vjerovati u Boga koji nas izbavlja, koji pomaže svladati patnju i bol. Shizoidna bi osoba bježala od toga. Ona ne želi znati ništa o tome. Nju to ne zanima. Ona ne želi biti nikome preblizu, pa tako ni Bogu. Ta želja da se i duševna bol savlada putem mistike, to mi se isto tako čini veoma važnim. Mističari, i to su sve ljudi s depresivnom strukturom ličnosti.

Što nam može uštedjeti mnoge depresijice

Negativno je pobožno dakako ako krivnju i odgovornost za sve svaljujem na Boga ‒ za jedno na Boga, za drugo na đavla da bih sebe oslobodio odgovornosti.

Pozovu li takvi ljudi k sebi goste na večeru, često ne nalaze ni minutu mira da sjednu? Zašto zapravo? Čitavu se večer osjećaju odgovornima. Imaš li ti još što za piti; ima li on nekoga tko razgovara s njim; ima li na stolu još dovoljno hrane i pića. To je tako kad se netko osjeća odgovornim za čitav svijet. Vjerujem da je to tipični osjećaj takve depresivne strukture. To je pozitivno. Mora se međutim znati da se taj nemir što obuzme takvog čovjeka proširi na čitavu večeru. On nije međutim odgovoran za pjevača, da on dobro pjeva; ni za publiku, da plješće; da je u redu i grijanje i da se nitko ne prehladi.

Takav se depresivni čovjek osjeća odgovornim za Boga i za svijet. On je središte svijeta, i onda kad ima depresiju. Vjerujte mi da je tako. Depresivna osoba, kad je bolesna, najveći je egoist, ili bolje rečeno egocentrik; ona tada može imati još samo osjećaje vezane za samu sebe, ali i to loše. Oni je osim toga još i varaju. Ali ona još jedva da ima osjećaja za život nekog drugog. Za to jednostavno više nema osjećaja. Može si u svojoj glavi deset puta govoriti ovo i ono, uvjeravati sebe kako nešto s njom nije u redu, ali unatoč svemu jednostavno više ne osjeća. Tada osjeća samo još u svojoj bolesti. Ne treba mu se to zamjerati, jer to je tako u njegovu stanju. To je njegova bolest. Kad počne opet osjećati druge, njihove probleme, znači da je zdrav. Ali dok je u stanju bolesti, ne mogu se od njega očekivati osjećaji i odgovornost. Ona inače pretjerana odgovornost pretvara se tada u suprotno. Ako sve želim činiti po svome, ako sam tvrdoglav i prkosan, što onda? Tako je dobro. Ja nisam odgovoran za ovaj svijet. Ja imam mali svijet u kojemu moram ispunjavati svoje dužnosti i ni više ni manje od toga. Ne moram živjeti život drugih. Slika putokaza postala mi je tu od velike pomoći. Ne moram sve ljude voditi kamo žele, već im samo pokazati put. To može uštedjeti mnoge depresijice. Meni svakako.

Depresija drži čovjeka malim i slabim dok ne shvati da i on postoji…

Nemamo mnogo struktura ličnosti. Osim depresivne postoji i ona shizoidna. Neku imamo svi mi ‒ samo koju? Shizoidna je više okrenuta prema unutra. Takva se osoba boji kontakta, blizine drugih ljudi. Ona dakako dakle nikako ne želi život nekog drugog. Depresivna osoba baš ne želi svoje vlastito Ja, ali zato želi s drugim živjeti njegov život. I zato posjeduje veliku sposobnost uživljavanja. Ona može veoma dobro misliti misli drugoga. Ona može suosjećati s drugim, osjećati sažaljenje. To je pozitivno, samo se ta osoba ne smije pritom odreći svoga vlastitog nazora. Tu se krije opasnost svake depresivne strukture ličnosti. Sjećam se kako je prije bilo sa mnom.

Kad sam nakanio reći nekom što ga ide, brižljivo sam se pripravljao što ću točno reći, naučio napamet. Zatim sam započeo, ali kad sam došao do onog bitnog, to je izlazilo iz mene tako jadno da nisam ništa postigao. A bio sam siguran da ću uspjeti. Ali moj je pokušaj jednostavno propao. Danas mi se to više ne bi dogodilo. Da, moramo razviti zdravo vlastito Ja, a da se ne odreknemo ostaloga. Tada ćemo moći drugoga osjećati i misliti. Ali svakako moramo dakle osjećati sebe. Dođe li do depresija, tada želim reći: „Dragi prijatelju, ne shvatiš li sad konačno da i ti postojiš, tada ostani toliko dugo ovako jadan dok to ne budeš shvatio”. Da, depresija drži čovjeka malim i slabim dok to ne shvati. Ako prihvatim: ja sam tu i želim to uvijek osjećati i uživati, i neću više izdržavati samo svoju potpunu predanost drugima, tada će biti dobro. Tada će se popraviti moje stanje. Ne budem li se međutim držao toga, opet će doći depresija.

Ulomak iz knjige „Protiv potištenosti – o depresijama i ophođenju s depresijama” autora patera Matthiasa Uttersa.

Izdavač: „Karitativni fond UPT Đakovo” (Narudžbe na adresu: Knjižnica U PRAVI TRENUTAK, 31 400 Đakovo, p.p 51; Tel/fax: 031/811-774)

Priredila Martina Vidaković; Book.hr

  • 61
  •  
  •  
  •  
  •  
Klub prijatelja
Na vrh