Duhovnost

KAKO DJELOTVORNO MOLITI

Kakav je tvoj stav prema nebeskom Ocu? Kad naše povjerenje, npr. prema Bogu Ocu, bude jače od našeg straha od smrti, bit ćemo vrlo blizu toga da zadobijemo Očev odgovor na svoju molitvu

Kakav je tvoj stav prema nebeskom Ocu?

Foto: Pixabay


 

Pokušajmo zamisliti Isusa u situaciji kad je pred apostolima, ili pred mnoštvom na gori (usp. Lk 11,1-13; Mt 6,5-15), izgovarao molitvu svom nebeskom Ocu. Njegova su usta izgovorila riječ Oče. Kakav je u tom trenutku bio njegov stav, ili položaj njegova tijela? O čemu je ovisio položaj njegova tijela? Molimo li mi uvijek u istom stavu i položaju tijela, ili stav našeg tijela ovisi o situaciji u kojoj se nalazimo, mjestu na kojemu molimo, sadržaju molitve koja nam je u tom trenutku na srcu, našem trenutnom emotivnom raspoloženju, te o mnogim drugim čimbenicima?

Neka čitavo naše biće moli, ali sve neka bude prilagođeno mjestu i vremenu

Možemo moliti klečeći, stojeći, sjedeći, ležeći, ili u bilo kojem drugom položaju. Ruke nam mogu biti sklopljene, raširene, spuštene, podignute… Mogu biti u miru, a možemo njima i mahati ili pljeskati pokazujući Bogu i na taj način koliko ga želimo slaviti čitavim bićem. Uočimo: kad nam je zaista stalo do komunikacije s Bogom u molitvi, činimo to spontano i svojim tijelom! Kad se, npr. netko od naših bližnjih nalazi u velikoj opasnosti, tada s našim riječima i srcem itekako mole i naše ruke i tijelo. Sjetimo se kako u tim trenucima znamo podizati ruke uvis, prema Bogu! Može li netko tada prigovoriti da se ne ponašamo ‘najprikladnije’, kad tako molimo? I slavljenje je molitva. Možemo li zaista slaviti Boga samo svojim glasom, ili je sasvim normalno da u slavljenje uključimo i tijelo, već prema tome kakva nam je narav? Neka čitavo naše biće moli, ali sve neka bude prilagođeno mjestu i vremenu (usp. 1 Kor 14,40)

Ako padnemo već na prvoj stubi, tako da izgovaramo riječi, a da na njih ne mislimo, molitva nam sigurno neće postati radost

Tako je vjerojatno Isus, kad je molio Očenaš na gori pred mnoštvom ljudi, učeći ih moliti, raširio ruke te ih blago podigao s dlanovima prema gore. Možemo zaključiti da je njegovo tijelo sasvim drukčije „molilo“ u Getsemanskom vrtu, ili kad se – a to je bilo počesto – povlačio u osamu kako bi bio sam s Ocem!
U trenutku izgovaranja riječi Oče, njegove su misli bile sjedinjene s tom riječju te nije mislio ni na što drugo, nego se sav usredotočio na Oca. Vjerujem da većina nas u trenutku izgovaranja te riječi, također usmjerava svoje misli na nebeskog Oca. Ako padnemo već na prvoj stubi, tako da izgovaramo riječi, a da na njih ne mislimo, molitva nam sigurno neće postati radost. To nam se može dogoditi i ako riječi molitve izgovaramo prebrzo, tako da ih naš um ne može ‘obuhvatiti’ u dovoljnoj mjeri.

Brzinu molitve krunice trebamo prilagoditi svom umu, dajući mu dovoljno vremena da ‘obuhvati’ značenje svake izgovorene riječi

Brzinu molitve krunice trebamo prilagoditi svom umu, dajući mu dovoljno vremena da ‘obuhvati’ značenje svake izgovorene riječi, da je možemo pratiti mislima. Pokatkad ćemo molitvu započeti i završiti već na prvoj riječi, jer će nas ona dovesti izravno pred Božje prijestolje; kadšto će nam Duh omogućiti da izgovaramo molitvu normalnom brzinom, a da ipak uspijemo svaku riječ obuhvatiti svojim umom, te je tako obuhvaćenu ‘spustiti’ u svoju dušu da ‘donese rod’.

Što se zbiva s našom dušom kad izgovaramo Očevo ime? Duša je besmrtni dio čovjeka, stvorena od Boga u trenutku začeća. Ona je dio čovjeka koji se očituje kroz razum, volju i osjećaje. O svakoj pojedinoj stvari ili pojmu imamo različito razumsko znanje, različitu volju i različite emocije. Razumsko znanje, volja i osjećaji predstavljaju naše unutarnje stavove. Osobnost naše duše formirala se od trenutka našeg začeća, kroz nasljeđivanje pojedinih roditeljskih osobina, no većinom kao rezultat iskustava što smo ga imali sa svojom okolinom i sa sobom. Na temelju onih informacija što ih je primao naš duh (duh je dio nas kojim, između ostalog, podsvjesno komuniciramo s okolinom, te prepoznajemo što se događa oko nas, no i dio nas koji je sposoban komunicirati s Bogom), duša je formirala stavove, te tako izgradila vlastitu i jedinstvenu osobnost po kojoj smo različiti od ostalih ljudi. Budući da patimo od posljedica istočnog grijeha i poslije krštenja, a po KKC-u, dvije su najveće posljedice: neznanje (nepoznavanje Boga) i osjećaj odbačenosti od Boga, možemo zamisliti koliko je u našoj duši pogrešnih stavova po kojima živimo!

Kakav je naš stav o Bogu kao Ocu?

Vratimo se sad na Očenaš! Analizirajmo što naša duša ‘govori’ u trenutku molitve!
Premda u molitvi najčešće nismo svjesni molitve svoje duše, možemo biti sigurni da je Bog kome se obraćamo itekako svjestan onoga što duša moli u tom trenutku.
Trebamo li se moliti Ocu, ili Isusu, ili Duhu Svetome, i kad se kome trebamo moliti? Gdje se Otac zapravo nalazi? Je li samo na nebu ili je u našoj blizini? Je li i Otac nebeski u nama po krštenju? Što zapravo znam o Ocu i koliko mi je stalo da doznam pravu istinu?

Iako ponekad nismo svjesni svoga stava što ga imamo o Bogu kao Ocu, ipak s tim stavom dolazimo u svakoj molitvi preda nj, bilo da se obraćamo izravno njemu, ili Isusu, Gospi, ili nekome od nebeskih stanovnika

Kakav je naš stav o Bogu kao Ocu? Sigurno smo tijekom svojeg života prikupili dovoljno ‘informacija i iskustava’ tako da smo mogli izgraditi određeni stav o Bogu kao svom ocu. Iako ponekad nismo svjesni svoga stava što ga imamo o Bogu kao Ocu, ipak s tim stavom dolazimo u svakoj molitvi preda nj, bilo da se obraćamo izravno njemu, ili Isusu, Gospi, ili nekome od nebeskih stanovnika. Već sam prije rekao da se svaka molitva odvija u Bogu, tako da Bog uvijek ‘vidi’ naš stav. Na žalost, mnogim je kršćanima Bog Otac krivac za mnogo toga lošeg što im se dogodilo u životu. Mnogi ga doživljavaju kao nemilosrdnog starozavjetnog suca ili u najmanju ruku kao onoga koji može pomoći, a ne želi.

(…)

Iako nas Biblija i Crkva uče kako nas nebeski Otac neizmjerno ljubi i kako je zapravo njegovo pravo ime Ljubav, samo mali broj kršćana to zaista vjeruje u svojem srcu, tj. ima izgrađen takav stav o njemu. Kakav je moj stav? Nije li čudno da se priznajemo kršćanima, a ipak istinski ne vjerujemo u jednu od najvažnijih činjenica svog kršćanskog života, premda nas to uče i Biblija i Crkva? Je li moguće biti ‘Očev sin’, a istodobno ne vjerovati, tj. nemati izgrađen stav u svojoj duši da nas je nebeski Otac stvorio iz ljubavi i da njegova ljubav nikad ne prestaje, te se uvijek možemo i trebamo osloniti na nj? Zamislimo samo da on nije ljubav, već ono suprotno! Moj bi život bio potpun besmisao ispunjen strahom i nepovjerenjem, kad bih znao da me moj Otac nebeski ne ljubi. Na žalost, mnogi počine samoubojstvo samo stoga što nikad nisu ‘saznali’ da je Bog Otac koji ih silno ljubi!

Vrlo često nismo svjesni činjenice da osjećaji postoje i onda kad ih nismo svjesni. Naši osjećaji nalaze se u našoj duši te je naša molitva ‘obojena’ našim osjećajima, a da toga uglavnom nismo ni svjesni

Kakvi su moji osjećaji prema nebeskom Ocu? Vrlo često nismo svjesni činjenice da osjećaji postoje i onda kad ih nismo svjesni. Naši osjećaji nalaze se u našoj duši te je naša molitva ‘obojena’ našim osjećajima, a da toga uglavnom nismo ni svjesni. Ljubav i povjerenje trebali bi biti naši osjećaji u trenutku obraćanja našem nebeskom Ocu. No umjesto toga, vrlo su česti strah, ravnodušnost, odbojnost, pa čak i osuda i mržnja. Kako će Bog shvatiti našu molitvu ako izgovaramo njegovo ime bez ljubavi, povjerenja, sinovstva, osjećaja pripadnosti…?

Kad naše povjerenje, npr. prema Bogu Ocu, bude jače od našeg straha od smrti, bit ćemo vrlo blizu toga da zadobijemo Očev odgovor na svoju molitvu

Trebali bismo naučiti osjećaje vezane uz nakanu (npr. strah od smrti zbog neizlječive bolesti) potisnuti i pronaći u sebi stvarne osjećaje koje gajimo prema osobi kojoj se u molitvi obraćamo. Kad naše povjerenje, npr. prema Bogu Ocu, bude jače od našeg straha od smrti, bit ćemo vrlo blizu toga da zadobijemo Očev odgovor na svoju molitvu.

Drugo radosno otajstvo – nutarnje iscjeljenje

Nastavak čitajte u knjizi Josipa Lončara, „Krunica – kako djelotvorno moliti krunicu”.  Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr. 

Više o knjizi možete pročitati ovdje, a kupiti ju možete ovdje. 

Posebna je vrijednost knjige u tome što analizira pojedina otajstva krunice, pokazujući njihovu povezanost s našim stvarnim životom, naznačujući nam kakvo oslobođenje i iscjeljenje možemo očekivati u svakome od njih.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh