Foto: Shutterstock

Ponekad se s kušnjom suočavamo sami, ponekad udvoje, pri čemu svatko nosi svoj dio tereta. Poznajem brojne parove koji su prošli kroz kušnju i, iskreno, ponekad uopće ne shvaćam Božju logiku. Na primjer, željela bih da mi netko objasni zašto Alessandro mora nositi križ depresivne supruge, iako očito nema razloga da ona bude u takvome stanju. Ona je predivna učiteljica, on je liječnik koji je vjerno voli. Samo što Giulia svako malo nestane u vrtlogu. Ne proživljava, kao što se mnogima može dogoditi, samo trenutke tuge i zamora. Ona baš potone. Više ne govori, ne izlazi iz kuće. Nekoliko puta pokušala je počiniti samoubojstvo. Ima razdoblja kada netko stalno mora biti kraj nje, kako bi se izbjeglo da ponovno pokuša sve okončati.

Alessandro se ne ljuti, miran je, jer je to način da ne izgubi kontakt s Isusom: nemoj se ljutiti, u kojoj se god ludoj situaciji nađeš, budi u miru. Idite u miru znači „idite raspeti“, odnosno u neshvatljivoj patnji vidite Kristovo uskrsnuće

Osim misterija boli, njezina mračnog zla, za mene je veći misterij kako njezin suprug može biti uz nju, a da se nikada ne zapita: zašto ja? On kaže: „Ne možemo doći na večeru jer je Giulia opet loše“, kao što bih ja rekla: „Ne mogu prostrti rublje jer pada kiša.“

Alessandro se ne ljuti, miran je, jer je to način da ne izgubi kontakt s Isusom: nemoj se ljutiti, u kojoj se god ludoj situaciji nađeš, budi u miru. Idite u miru znači „idite raspeti“, odnosno u neshvatljivoj patnji vidite Kristovo uskrsnuće. I što god ti nažao učine, ne odgovaraj, jer ćeš izgubiti kontakt s Isusom. Pričali su mi o jednome čovjeku kojemu su ukrali milijun i dvjesto tisuća eura koje je naslijedio. On je sve pustio, supruga je poludjela. Dva suprotna načina reagiranja na istu nepravdu, jer je zlo uvijek u biti nepravda. Ali kada to shvatiš, kažeš „budi volja tvoja“, ne iz ljubavi prema mučeništvu, već stoga što je to privilegij.

Mislim da je teško tako živjeti zajedno, s idejom da možda sutra ujutro tvoje žene više neće biti. Posebno pred djecom, koja sa strahom proživljavaju majčinu bol (a kada vidiš svoju djecu kako pate, odsjekao bi si ruku, obje ruke, pa čak i noge samo da ih poštediš toga)

Alessandro i nadalje tvrdoglavo voli Giuliju. Ne vara je, strpljivo stoji uz nju, iako zna da svako malo može nestati, iako se udeblja – zbog lijekova i dana provedenih na trosjedu – i zatim smršavi, bivajući ponovno ona žena puna svjetlosti u koju se zaljubio. Mislim da je teško tako živjeti zajedno, s idejom da možda sutra ujutro tvoje žene više neće biti. Posebno pred djecom, koja sa strahom proživljavaju majčinu bol (a kada vidiš svoju djecu kako pate, odsjekao bi si ruku, obje ruke, pa čak i noge samo da ih poštediš toga). I kada je hospitaliziraju protiv njezine volje, dogodilo se to dvaput, on ostaje u miru, žalostan, ali snažan. Ja mislim da se ona nastavlja boriti samo zbog njega, njega koji je jednostavno uz nju. (…)

Ipak, na stranu ekstremni slučajevi, kada se vjenčaš, nikada ne možeš u potpunosti znati što ti donosi paket. Ponekad te snađe divna sudbina, zatvorena u paketu iznenađenja. No sudbina češće poklanja dva života koja se razvijaju neočekivano i onda se događa da razlog zbog kojega ste se vjenčali više ne postoji. Ono što uvijek postoji jest sakrament i naše pristajanje, koje nas preobražava i spašava. To je pristajanje koje može biti satkano od malo strpljenja, dan za danom (nije svaki trenutak u našemu životu trenutak kreativnosti, postoje faze kada je potrebno čuvati ono što je stvoreno u prošlosti, čak i ako se čini malo, pogrešno, potpuno krivo, jadno: to je druga, ili bolje reći treća ili četvrta faza braka, majčinstva, karijere). Ili, to može biti velika kušnja. Ono što je važno jest staviti u naš život apsolut, stijenu, tako da, oslanjajući se na nju, nijedna patnja neće biti besmislena, nijedna neće biti izgubljena.

Iz knjige „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ autorice Costanze Miriano. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.