Foto: Pixabay

Jednom mi je najstariji sin ukrao deset pfeniga. Kako bih ga kaznio, nisam namjerno obraćao pozornost na njega. Nedugo zatim mali se počeo motati oko mene, prišao mi, primio me za uši, okrenuo mi lice prema sebi i rekao: „Tatice, molim te, pogledaj me opet!“

Djeca se moraju osjećati zaštićenima i sigurnima, roditeljska kuća treba za njih biti sigurno utočište u kojem će napuniti baterije za sljedeći dan u školi

Nisam to više nikada ponovio. Brutalno je. Kada djeca pogriješe, moraju osjetiti da ih mama i tata još uvijek vole! Ne trebaju batine ni dreku, nego našu ljubav. Djeca se moraju osjećati zaštićenima i sigurnima, roditeljska kuća treba za njih biti sigurno utočište u kojem će napuniti baterije za sljedeći dan u školi. To je posao nas roditelja. Ako svojoj djeci ne pružamo ljubav, propast će. Znam što to znači i kamo vodi kad nisi voljen. Čvrsto sam odlučio: moja djeca neće doživjeti moju sudbinu.

Kada dijete nešto skrivi, onda se uvijek nešto krije u pozadini što treba istražiti i zajedno proći kroz to kako bismo pronašli rješenje

Umjesto batina, kao što je moj otac postupao sa mnom i njegov s njime, razgovaram sa svojom djecom o njihovim motivima, čežnjama i nadanjima. Kada dijete nešto skrivi, onda se uvijek nešto krije u pozadini što treba istražiti i zajedno proći kroz to kako bismo pronašli rješenje. Bez ikakve kazne i vjerujući si međusobno.
Do dan-danas nisam prokljuvio tajnu dobroga odgoja. Predajem to Bogu i molim ga za mudrost. S njegovom pomoću ide nekako. Nedavno sam ležao na kauču i moj odrasli sin počešao mi je leđa te rekao: „Tata, tako te volim!“ U tom sam trenutku znao: barem sam nešto dobro napravio.

Nastavak čitajte u knjizi „Čovjek koji je pušio Bibliju“ autora Wilhelma Buntza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.