Foto: Shutterstock

Negdje u ovo doba prije 22 godine, izlazili smo iz crkve uz zvukove Briana Adamsa i predivne pjesme Anything I do I do it for you (za ulaz tekst koji rastapa srce, za izlaz solo), koju su nam izveli dragi prijatelji iz benda. Zavjeti su bili izrečeni, nada da je to TO zauvijek je gorjela i dan je bio savršen.

Jesi li od onih koji su odmah uskočili o novu stvarnost, ostavili prtljagu iza sebe i okrenuli novu stranicu kakva god bila?

Udavili su nas fotografiranjem, ali vodiš se onim: „Ništa mi neće ovaj dan pokvarit“ i jednostavno sve je super. Puno godina kasnije, kad dobiješ rođendanski poklon u koverti u kojem ne piše ništa novo, sve već znaš i sve je stara priča, ipak se trgneš, ipak ti srce stane i kao da ti igla probode trbuh i vrisneš, ali onda sam sebi kažeš: „Ne drami, sve već znaš, sve se to davno odigralo, iskuliraj se i kreni na posao“. Kreneš, nadaš se da tableta za tlak djeluje i da će izdržati cijeli dan, netko ti nešto priča, odgovaraš mu, ali ne čuješ, ne vidiš…doživiš vantjelesno iskustvo gdje ti je duša pobjegla daleko da odmori na kratko i vrati se u tijelo koje mora funkcionirati do kraja dana. I ok, prođe…ništa što već ne znaš.

Nije isto za sve. Ne znam kako je tebi bilo. Jesi li od onih koji su odmah uskočili o novu stvarnost, ostavili prtljagu iza sebe i okrenuli novu stranicu kakva god bila, ali novu, jesi li od onih koji su se vratili u prošlost i tu kontemplirali neko vrijeme dok nisu bili spremni izaći i ponovno disati, jesi li od onih koji se nakrcaju poslom i društvenim životom samo da ne misle (pa ti tako prođu godine i više ne znaš di si ni šta si), ili te slomilo pa se kljukaš tabletama da se smiriš i iz bijesa radiš gluposti od kojih se moraš kasnije oporavljati. Nije isto za sve i nikoga ne želim osuditi jer se svatko čupa kako zna. Upoznala sam neke od vas.

„Bolje sam nego u lošem društvu.“ „Ako ne ide, ne ide, a šta sad?“ Ljudi su skloni izgovarati ovakve i slične rečenice…

„Bolje sam nego u lošem društvu.“ „Ako ne ide, ne ide, a šta sad?“

Ljudi su skloni izgovarati ovakve i slične rečenice, skloni su zaključivati na temelju svojih ili tuđih iskustava, izmišljenih priča svojih ili tuđih, svojih načela i vrijednosti i ok, valjda iz dobre namjere. Većina. Ne svi. Poneki? Ako išta mogu sa sigurnošću tvrditi nakon svega je, da ljudi nemaju uvijek dobre namjere. Prije sam sumnjala da je to tako, ali mi moj kršćanski odgoj nije dao da priznam glasno da svi nemaju dobre namjere. Mogu djelovati dragi, slatki i imati prave riječi. Ali to nisu. Sad sam opreznija, mudrija, ali ne znam hoću li ikada do kraja naučiti da svakome ne otvaram vrata ni doma ni srca. Vidjet ćemo. MOJ ZAKLJUČAK: Svi smo ljudi i griješimo. Damo obećanje pa ga pogazimo. Neke bih stvari mijenjala da mogu, neke bih drugačije, ne bih nikada rekla da sam sve napravila kako treba. Ali život zaista ide dalje, kakav god, ali ide. Na tebi je kako ćeš se s tim nositi. Najviše na tebi. Može te tu i tamo netko saslušati, može ti možda i dati savjet, ali ti nosiš odgovornost za svaki svoj korak i odluku. Nikoga kasnije ne možeš kriviti. I da ti kažem još nešto, nisam od onih koji nabacuju rečenice poput onih koje sam gore napisala. Ja sam za brak, za zajedništvo, za žrtvu, za nošenje tereta i stajanja skupa u dobru i u zlu. Samo za to treba dvoje.

Ja sam za brak, za zajedništvo, za žrtvu, za nošenje tereta i stajanja skupa u dobru i u zlu. Samo za to treba dvoje… Blagoslovljena sam da sam u svojoj muci prije sedam godina uhvatila jedinu sigurnu slamku bez koje ne znam gdje bih danas bila. Riječ Božja…

Danas se mnogi kockaju sa svojim brakom. I ovce bi i novce. Koketiraju na razne načine s mnoštvom toga što nam se danas nudi i misle da posljedica neće biti. Bit će ih. Svih nijansi i na mnogim poljima. Blagoslovljena sam da sam u svojoj muci prije sedam godina uhvatila jedinu sigurnu slamku bez koje ne znam gdje bih danas bila. Riječ Božja – prepuna obećanja gdje me čeka budućnost i nada, očito ne kakvu sam davno zamišljala. Blagoslovljena sam jer sam Bogu pružila ruku iz jame kad mi se maglilo pred očima i jedva sam ju podigla, a on me čvrsto uhvatio i nije me ispustio da padnem nazad.

Jučer smo kod mojih imali hitnu intervenciju, pas je upao u šahtu, a star je, slijep i jedva čuje. Preznojila sam se od muke i težine situacije jer ne samo da je upao, zaglavio se između vodovodnih koljena i cijevi. A ja u ženskom društvu bake od preko osamdeset, mame, i malene od šest. Nakon neuspjelih pokušaja nazvali smo tatu da pitamo mogu li se cijevi ikako odspojiti da ga lakše izvučemo (znam ponešto o tome). J Kada je Bobi čuo glas svog gospodara preko mobitela, kada je čuo kako ga zove, njegovo do tad ukočeno tijelo počelo je provlačiti glavu unazad i tražiti put kako se izvući. Uspio je! To se i meni dogodilo. Čula sam i odlučila javiti se gospodaru. Blagoslovljena sam. Živcira me kad god mi netko kaže: „Ja se tebi divim!“ Nemoj. Ništa nije moja zasluga.

Zovem se Rahela. Počela sam pisati nakon što je moja životna oluja izgubila početnu snagu, a ja sam ju dobila. Pišem nakon više godina tuge, muke i šutnje. Kad prođe, onda možeš jasnije sagledati stvari, možeš čak biti nečiji glas. Kroz svoje priče želim ti reći da nisi sama, da nisi sam. Želim te ohrabriti, a možda i oraspoložiti. Kažu da na kraju svakog tunela čeka svjetlo. Mislim da sam još u tunelu, ali vidjela sam svjetlo. Dijelim s tobom što smatram najvažnijim jer nemam drugu opciju. Kad otkriješ nešto dobro, želiš da svi znaju. 😇

Možeš me pratiti na Youtubeu, ovdje i FB-u, ovdje.