Duhovnost

PATER MARKO GLOGOVIĆ

„Kad propadne ovaj naš privremeni smještaj, otvorit će se odaje Kraljevstva pripremljene za Njegove. Imamo li ulaznice?” Zanima vas kad će točno svršetak svijeta? Pročitajte ovaj tekst

„Kad propadne ovaj naš privremeni smještaj, otvorit će se odaje Kraljevstva pripremljene za Njegove. Imamo li ulaznice?”

Apokalipsatori

Vjerni „fanovi” znaju da se autor, mlad, nadobudan i nadasve skroman a i čestit velečasni spisatelj voli poigravati riječima i pojmovima, dodajući ili oduzimajući, ponekad u sarkastičnom tonu, isključivo zbog primamljivanja većeg broja biračkog tijela, a riječ je o odabiru Krista, a ne svijeta, dobra, a ne zla, milosti, a ne grijeha. I tako i ovaj put čudnovat naslov, iza kojega se spretno krije velika i ozbiljna poruka kroz naizgled komičan splet izričaja „Apokalipsa” i „lipsanje”.


Što je Apokalipsa?

Osnovno, to je grčki izraz za Knjigu Otkrivenja sv. Ivana, posljednju knjigu u kršćanskoj Bibliji, zadnju u nizu knjiga Novoga zavjeta. No, termin „apokalipsa” koristi se i zamjenski, za pojam „posljednjih vremena” čovjeka i čovječanstva, koja će doći kada Bog Otac tako odluči u svojoj Providnosti, a da datum ne zna „ni Sin ni anđeli nebeski” kako nam sam Isus kaže. Dakle, apokalipsa (malim slovom) istovremeno znači i kraj vidljivoga i poznatoga svijeta. Poznato je da su tijekom prošlosti, nebrojeni propovijedali i prorokovali, neki čak i sa određenim datumima, kada bi taj smak postojećeg trebao doći. Međutim, evo nas još ovdje, živimo i radimo, iščekujući „novo nebo i novu zemlju“ koji nikako da dođu. Dakle, ideje su lažnih proroka uistinu lipsale, potonule i raskrinkane kao šarlatanstvo fanatika i nekih suludih fundamentalista. Moramo svakako znati, da je kraj izvjestan, da će se jednom sto posto sigurno Isus Krist vratiti kao Kralj i Sudac, te stoga Crkva živi u neprekidnom adventu, očekujući Njegov drugi dolazak, koji se opet na grčkom, teološki, naziva „paruzijom“. Postoji i disciplina koja se bavi isključivo tumačenjem simbola Knjige Otkrivenja i biblijskim proroštvima i posljednjim stvarima, tzv. eshatologija. Jer, opet na grčkom, „eshaton“ znači kraj, konac, završetak, the end ljudske povijesti.

Zašto toliki broj filmskih uradaka u kraju stvorenoga

Ono što je nama sada zanimljivo i tjera nas na razmišljanje, jest sljedeće: otkuda toliki broj filmskih i inih uradaka u posljednjih nekoliko godina, mahom iz SAD-a, koji se interesiraju krajem stvorenoga? Naime, nedavno sam pogledao (izvrstan) film, preveden na naški „Proročanstvo“ (na eng. „Knowing“) koji vrlo domišljato spaja proroštvo starozavjetnog Ezekijela, anđele, svemirce, druge svjetove, ljudske strahove, vizionare i prirodnu katastrofu. Onda sam se, obasjan nadnaravnom svjetlošću, iznenada sjetio da ovo nije prvi takav film koji gledam! Ta dragi su Ameri snimili nedavno i druge filmove koji predočuju istu temu: kraj svijeta. Sjetimo se samo „krajeva svijeta“ izazvanih povratkom ledenog doba, onda kometima i meteorima, onda marsijancima, a da ne govorimo o filmovima katastrofe na svjetskoj razini, kada ratovi i teroristi, poplave i požari, a osobito epidemije i pandemije zaraznih boleščura odnose milijune života… Zaista, ove vrste filmovi preplavili su ekrane, male i velike. Pitanje je, zašto? Zašto nam je ta tematika zanimljiva? Zašto većina tih uradaka, osim iz razloga što su ih snimali oni preko oceana, pokazuju prvenstveno Ameriku kao glavnu „točku udara“, što lijepo vidimo na primjeru njihovih megapolisa koji se pretvaraju u prah i pepeo, uz kriku očajnih i nespremnih žitelja? Pitam se, predosjećaju li oni da je svijetu zaista kraj blizu, ili je to samo i isključivo marketinški trik da na šokovima u kino dvoranama zarade dodatne milijune dolara?

Kad propadne ovaj naš privremeni smještaj, otvorit će se odaje Kraljevstva pripremljene za Njegove. Imamo li ulaznice?

Jasno je da smo Zemlju toliko zagadili, uništili, ubili svojim kemikalijama, paljenjima, iskorištavanjima preko svake mjere prirodnih resursa, da je uistinu pitanje hoće li buduće generacije moći preživjeti, ako se još i ne dogodi sama „paruzija“. Pomislimo samo, koliko jedan čovjek (na Zapadu) potroši kemijskih sredstava za vlastitu dnevnu higijenu: od pasta za zube, deterdženata za rublje, tekućina za pranje posuđa, šampona i sapuna, lijekova, asfalta, sredstava za sanitarije… Gnojiva, nafte… A sve odlazi u vodu i zrak i u zemlju, koja nas hrani. „Ali za jedno nemojte da ne znate, ljubljeni, a to je da je jedan dan kod Gospodina kao tisuću godina, i tisuću godina kao jedan dan. Ne kasni Gospodin s obećanjem svoga ponovnog dolaska, kao što neki misle da kasni, nego je prema vama strpljiv, ne želeći da itko od vas propadne nego da svi stignu ka obraćenju. A doći će dan Gospodnji, u koji će nebesa uz lomljavinu nestati, počela se užarena raspasti a zemlja i sva djela na njoj se razotkriti.“ (2 Petrova 3, 8-10) Vidi li to čovjek da je pretjerao, da smo prekardašili u svojem ponašanju i stavovima, da je grijeh zaposjednuo zemlju, da smo ozbiljno oskvrnuli duševno i tjelesno zdravlje, da smo prevareni od zloduha egoizma i gramzljivosti, nepravde i sebičnosti? Možda, potaknuti tom spoznajom u ljudskom srcu, holivudski specijalci serviraju isto, samo naglas izrečeno? Ne znam. Ali znam jedno: ljubav je Gospodnja vječna i kad i propadne ovaj naš privremeni smještaj, otvorit će se odaje Kraljevstva pripremljene za Njegove. Imamo li ulaznice?

Autor: pater Marko Glogović

Tekst je prvotno bio objavljen u časopisu Book.

  • 44
  •  
  •  
  •  
  •  
Klub prijatelja
Na vrh