Osobni razvoj

Jutarnje razmišljanje jedne majke

Jutarnje razmišljanje jedne majke book evangelizacija

Među nama žive ljudi, muškarci i žene, kojima je Bog dao mudrost, ljudi koji vole život. Vjerujem da će se mnoge naše čitateljice poistovjetiti barem s dijelom Draženina razmišljanja i s velikim zadovoljstvom pročitati njezin tekst, a možda se odlučiti da nam i same pošalju svoju verziju jutarnjeg razmišljanja.

Tekst napisala Dražena Šola Vrbanek


Opterećuje me nasljeđe, jer ga ne mogu pojmiti. Barem jedan njegov dio, onaj rukom povjesničara zapisan. Premalo mi je vremena dano da bih mogla proniknuti u današnja ili negdašnja zbivanja, psihologiju svjetskih povijesnih trasera i misli koje su vodile ovaj svijet. Možda kad bih se manje bavila kuhinjskim poslovima, kad bih one o kojima mi se dužnost brinuti uvjerila da, recimo, ne vole domaće kolače ili da je gotova hrana sasvim u redu, ne samo ukusna, nego i zdrava. Da je miris koji se razlijeva iz mojeg lonca prepuna kelja s tržnice i svinjskih rebaraca dobivenih s nedavna slavonskog kolinja zapravo slabiji i manje obećavajući od onoga koji nam tako zamamno i požudno golica nosnice u obližnjem dućanu. Možda kad bih… Ali ne bih. Ne bih! Stvarno ne bih. Pa čak i da mogu i da imam srca za to, ne bih. Iako bih znala, jer „sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti“ (Lk 16, 8).  Ali neću! Baš neću!

Divim se umovima koji tako sigurno i bez zadrške mogu proniknuti u nečije glave, srca, utrobe. Sagledati sve do dna pete. Gotovo me strah tih svevidećih, sveprisutnih, sveznajućih svevladara povijesti i vremena, sveobuhvatnih i svekolikih, kako je to moja pokojna baka govorila, Bog joj duši raj dao, sveznadara. Dok mi pogled klizi po redcima koje su ispisale vrijedne ruke ćelavih ili kosmatih mudrih glava, osjećam se tako malenom, bijednom, siromašnom, neznalicom – i to velikom. Da mi nije dano to što mi je dano, taj bi me osjećaj zabrinuo, zbunio, zamaglio, smutio, iskrivio, polegnuo na otoman kakva psihoterapeuta, osakatio bi me, probudivši u meni volju i opravdanje za vječitim posezanjem za nezdravom hranom, koja raspiruje glad i nikada ne siti. Da mi nije dano, služila bih onomu od kojega sada žestoko i sva naježena bježim. Nekomu se mora. Htjeli mi to ili ne htjeli.

Ipak… U nečemu sam bolja. Barem u nečemu. I nisu mi potrebne teretane da bih svoj dar razvijala. Ne treba mi publika da bi mi, zadivljena, pljeskala. Ne treba mi poticaj takve vrste. Treba mi samo obitelj, moja obitelj. Dar o kojem govorim dan mi je s rođenjem. Dade mi to onaj koji tako divno upotrijebi nesvršeni oblik glagola biti da bi nam rekao tko je on i tko smo mi, ili tko bismo trebali biti: „Ja jesam!“ No, kako rekoh, u nečemu sam ih nadišla. Nadmašila sam ih. Oni sigurno ne znaju tako dobro izglačati minijaturnu dječju odjeću, zakučastu i urešenu kojekakvim nepotrebnim drangulijama, neotpornima na visoku temperaturu. Ili, recimo, uspavati dijete pjevajući uspavanke bez imalo sluha, hrapavim i škripećim glasom, koji svako malo pukne od želje da dosegne njemu nemoguće. Ili od tri jaja, malo mlijeka i 20 dkg brašna i soli tek toliko koliko stane na vrh noža napraviti ukusan obrok za tri osobe. Sirotinjski, ali izdašan. I blagoslovljen obiteljskom molitvom prije jela. Možda bi i znali kad bi htjeli, ali, eto, neće. Ili im se ne da gubiti vrijeme na te tričarije. Ta vrijeme je novac. Njima mjerljivo! Meni nemjerljivo!

No oni znaju puno više od mene. Znaju, primjerice, što misli svaki čovjek ponaosob, i onaj svijetu poznati i onaj nepoznati mu… Znaju i što su mislili. I što će misliti. Neprekinuta nit znanja, satkana od svih glagolskih vremena. Poznaju do u tančine svačiju svijest i podsvijest. I predviđaju, i kroje, samo se ne znoje.

Ali to me ne boli. To me ne muči. Iako me tlači. Ne zavidim im na znanju i umijeću. Ne bih ga niti htjela. Više zavisti u meni izazove pogled na dom moje prijateljice, sav svjetlucav od čistoće. Kao u reklami. Eh, kad bih imala malo više vremena, možda bi i u mojemu domu blistalo. Ali sama sebi rekoh da će prašine uvijek biti, a moje dijete nikada više neće biti tako malo kao danas. Baš danas mu je potrebno sve moje vrijeme, do zadnje mrvice, pregršt mojih zagrljaja, riječi, poljubaca, pa i pokoja opomena… Sutra? O sutra neću razmišljati. Ta rečeno je: „Sutra će se samo brinuti za se“ (Mt 6, 34). Svejedno ću oprati prozore. Dojadilo mi je samo nazirati bor ispred kuće.

Na kraju krajeva, ja sam žensko. I ne pada mi na pamet uspoređivati se s muškarcima. Tražiti i boriti se za ravnopravnost. Ni milom ni silom. Volim svoj ženski mozak, s naglaskom na ženski. I nikako ne bih htjela da mi se mojim ženskim mozgom motaju muške misli. O karijeri, recimo. Ili o čemu još neprimamljivijem. Volim svoje lonce, tave, tanjure, čak i onaj napuknuti. Volim svoje duge suknje, osobito one do gležnja, svoje ženske obveze, odlaske na tržnicu, povjerljive razgovore s trešnjevačkim kumicama o pilićima i pijetlovima. Volim pranje rublja, peglanje, kuhanje…  I sjaj u očima svojih muškaraca kad na stol iznesem domaću tjesteninu s umakom od piletine kupljene od Dragice sa Žumberka, začinjenu žličicom sitno sjeckana peršina, celera i kopra. Malo manje volim probijati se kroza svim i svačim, potrebnim i nepotrebnim prenatrpano osnovnoškolsko gradivo, vukući za sobom ili slijedeći, već kako koji dan, svojega jedinca, mezimca, ljubimca. Malo manje, ali svejedno volim i svojski činim. Ali najviše, najviše volim biti žena. Volim što sam žena. I što ću ostati žena (hvala dragomu Bogu što mi dade da ne slijedim trendove). Najviše volim svoje majčinstvo. Uživam u njemu. I ne pada mi na pamet biti otac. Razmišljati kao on. Ta ja sam ona. Ja sam žena. S velikim Ž na početku moje životne abecede i s malim a na kraju.

Boli me kad se prlja ime Gospodina Boga mojega Isusa Krista. To me najviše boli. I kad me se zove krivovjerkom. Nasmije me kad mi kažu da sam konzerva. Ima li, molim vas, što u tome loše? Baš sam s guštom pročitala definiciju konzerve: „Konzerva (od latinskog conservo = čuvati) stabilan je prehrambeni proizvod koji se posebnom obradom zaštićuje od kvarljivosti.“ Zacrvenjela sam se od pohvale kao mladenka.

Ali krivovjerka! Oni koji to čine, nimalo mi nisu dragi. Stoga za njih izmolim Oče naš ili dva, iako teško. Svejedno izmolim, jer mi to kaže Gospodin moj i Bog moj. Ali više ne mogu. Je li to dovoljno? Nije! Možda sutra uzmognem barem tri? Makar treći promrmljala! Eto, i to radi Gospodina, kojeg volim.

Svejedno se stotinu puta na dan upitam kako me mogu tako nazvati tamo neki ljudi, ove ili one vjere, kad me nisu ni vidjeli, ni upoznali. Ta što oni znaju o mojim mislima, o putu koji sve uži i naporniji postaje, o divnim Božjim zahvatima u mojemu životu, onim nevjerojatnim događajima s njegovim čitljivim potpisom i onim nepotpisanim, koji su također izbor u odluci: ja ili ON! Što oni znaju o tome kako mi Božja riječ, kad je poslušam, svjetlošću i toplinom obasja život i oživotvori se, jasna, duboka i razoružavajuća kao dječji osmijeh!

Volim Tolkiena i S. C. Lewisa i još mnoge druge. Sanjarim o njihovu životu. Dok koračam ulicama svojeg grada, zamišljam Lewisa kako juri na sastanak Inklingsa, svako malo pogledavajući na sat. Već kasni. Stigao bi na vrijeme, ali valjalo je prošetati psa, nabaviti hranu, poslužiti gđi Moore čaj i, po mogućnosti, prhke kolačiće s mrvicama čokolade. Radio je i životom molio. Baš kao i prijatelj mu Tolkien. Nije li to svjedočanstvo vjere, ljubavi, istine… Ne treba na kraju prethodne rečenice upitnik jer nije to upitna već izjavna rečenica. Prave vrijednosti su, jednostavno, neupitne i ne pitaju, ne traže analizu, jer su same po sebi raščlanjene, jasne, bistre i pitke kao gorski potok.

Koliko li mi je samo dobra donio njihov život! Namrli su mi baštinu golemu i ne mogu ju potrošiti sve i da hoću. Bogata sam kao Bill Gates. Moje je bogatstvo moja baština, koliko hrvatska, toliko i kozmopolitska, svevremenska i neuništiva.

Sad je dosta. Valja mi zasukati rukave, doslovno. Možda ipak to ne učinim, jer mi je prohladno u stanu. Štedim na grijanju. Bilo kako bilo, počinje novi dan. Valja mi krenuti. I baš kao što reče Gospodin moj i Bog moj: „Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta.“

Baš ga volim. Volim Gospodina svojega cijelim životom svojim. Zauvijek. I s radošću dodajem: neopozivo.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh